On će glasati za republikance, a ona za demokrate. Malo je reći da se George i Abreen Marountas ne slažu u ključnim pitanjima predstojećih američkih predsjedničkih izbora. Međutim, ovaj afganistansko-grčko-američki par kaže kako se vole i da se slažu u tome da se ne slažu.
Za njega je ključno pitanje o posjedovanju oružja i homoseksualni brakovi, a za nju zdravstveno osiguranje i lične slobode.
Malo je reći da su George i Abreen Marountas usmjereni na različita pitanja na predstojećim američkim predsjedničkim izborima.
Ovaj bračni par, koji ima troje djece, živi u Washingtonu, u predgrađu Ashburn, Virginia-ključnoj saveznoj državi na ovogodišnjim izborima jer njeni stanovnici podjednako podržavaju demokratskog kandidata Baracka Obamu i rebulikanskog kandidata Mitta Romneya.
Domaćinstvo Marountas je jednako podijeljeno. Abreen će glasati za Obamu, a George za Romneya.
Kada upitate Georga koji je emigrirao iz Grčke prije 25 godina, zašto će glasati za Roomnija, prvi razlog koji navodi je njegovo slaganje sa smrtnom kaznom te dodaje:
„Ne smatram da bi homoseksualnci trebali biti u braku. Vjerujem da je brak zajednica između muškarca i žene. Još jedan razlog što sam republikanac je to što oni apsolutno podržavaju pravo pojedinca na posjedovanje oružja.“
Kada pitate Abreen zašto će glasati za Obamu, ona će vam reći kako su lične slobode za nju izuzetno važne. Abreen je emigrirala iz Afganistana, a njen otac diplomata ju je odgojio u Saudijskoj Arabiji.
„Saudijska Arabija…Tamo žene nisu imale nikakva prava. On je želio da ja imam bolji život i zato smo se preselili ovamo. Dakle, znate, osjećam da se sloboda mene kao žene, majke i supruge uklapa u moja uvjerenja,“ kaže Abreen.
Njoj ne smeta ideja da dva muškarca ili dvije žene legalno stupe u brak, a pitanje prava na posjedovanje oružja je uopće ne zanima.
Isto tako, George gotovo i ne spominje pitanja koja su najvažnija za njegovu suprugu: Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je Obama potpisao 2010.godine koji je Romney obećao ukinuti.
Protivnici aktuelnog predsednika SAD
„Moj prioritet su moja djeca i zdravstvena zaštita je meni najvažnija. Sve ostalo je nebitno. Stvarno, stvarno, stvarno sam zavrinuta za budućnost svoje djece. Moja djeca mogu iskrvariti do smrti ukoliko nemaju osiguranje i zato mi je to jako bitno,“ rekla je Abreen.
Od njihovo troje djece, dvoje imaju hronične bolesti i zahtijevaju stalnu brigu i lijekove. Zakon o pristupačnoj zdravstvenoj skrbi zabranjuje osiguravajućim kućama da postavljaju dobne granice i to koliko će plaćati za zdravstvenu skrb pojedinca i sprječava ih da odbijaju tretirati osobe koje su ranije imale zdravstvene poteškoće. Također, omogućava djeci da budu osigurani preko roditelja do 26.godine.
Abreen kaže da njen suprug ne dijeli njenu zabrinutost zato što on nije primarni skrbnik njihove djece. Ona nije ogorčena zbog toga već to jednostavno smatra svojim zadatkom:
„George je vrlo inteligentna osoba, on je biznismen ove porodice, ali ja sam praktičar. Ja sam roditelj koji se svakodnevno suočava sa dječijim medicinskim problemima. Njihovi bolnički računi su iznimno visoki. Potrebni lijekovi koštaju oko 100 hiljada dolara godišnje. To je za mene zastrašujuće. Tako da, ukidanje Zakona o zdravstvenoj zaštiti je nezamislivo, to mi je neophodno. To je život moje djece, doista.“
O socijalnom programu
Par također ima različite stavove o državnim beneficijama. Na ovogodišnjim izborima, socijalni programi - pomoć siromašnima, penzionerima i briga za branitelje - su meta za republikance koji smatraju da se previše novca troši na to.
George kaže kako demokrati omogućavaju ljudima koji bi trebali raditi da uzimaju novac od države. On tu vidi paralelu sa svojom rodnom državom Grčkom koja sada ispašta zbog desetljeća visoke javne potrošnje.
„Ja dolazim iz države u kojoj je socijalizam bio modus operandi u protekle, recimo, četiri godine. Uvijek je dobro pomagati siromašnima. Ja uopće nisam protiv toga. Smatram da je to neophodan element. Svako društvo treba odigurati sredstva i biti u mogućnosti da pomogne onima koji si ne mogu priuštiti zdravstvenu zaštitu , hranu ili stanovanje. Međutim, postoji podgrupa društva koja, iz nekog razloga ne želi raditi. Oni ne smatraju da trebaju raditi. I očekuju od vlade da im omogući besplatnu vožnju.To je ono čemu se protivim.“
Abreen kaže da je i ona zabrinuta što državne beneficije često idu u pogrešne ruke. Međutim, zabrinuta je i što bi veliko rezanje troškova koje Romney predlaže moglo ostaviti mnoge doista siromašne osobe na ulici.
Po pitanju poreza, jedne od najvećih razlika između Obame i Romnija, George istinski smatra da bi bogati trebali imati porezne olakšice.
Ali Abreen se ne slaže s time i kaže kako zna ljude koji imaju posao, ali jedva sklapaju kraj s krajem.
„Ne biste trebali biti kažnjavani zato što ste bogati. No nažalost, srednja klasa je time najviše pogođena. Poznajem ljude koji doslovno žive od plate do plate, koji dobro zarađuju i rade u dobrim kompanijama, ali se bore. A ukoliko bogati imaju mogućnosti jer žive ugodno, onda se nešto mora davati.“
Ova neslaganja postavljaju pitanje: može li ovaj par zajednički razgovarati o politici?
„Ponekad doista ne razgovaramo o politici jer je to kamen spoticanja. On je vrlo tradicionalan. On nije otvoren kao ja, ali to je Amerika, zemlja sloboda i svako može raditi šta god hoće i što izabere,“ kaže Abreen.
Međutim, oboje se slažu u jednom: njihovo političko neslaganje ne mijenja ono što oni osjećaju jedno prema drugom.
„Vjenčali smo se iz ljubavi i još uvijek smo zajedno iz ljubavi, a ostale stavke, da, postoje razlike u mišljenjima i uvjerenjima, ali ne znam je li to doista pravi veliku razliku na kraju dana. To je samo prednost. To je isto kao preferencija ka određenoj vrsti hrane- neko voli talijansku, a neko kinesku,“ zaključuje George.
