Alma Suljević: Sarajevo mora dijeliti ratne lekcije sa svijetom
Alma Suljević, savremena bosanskohercegovačka umjetnica - kiparka, svjedok je događaja u Sarajevu početkom aprila 1992. Bila je na Vrbanja mostu kada su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić. Na mostu koji danas nosi njihovo ime, mogle bi se naučiti mnoge lekcije, kao pouka za svijet u kojem se i dalje bombarduju gradovi i ubijaju ljudi.
Alma Suljević je pomogla da se jedna od ubijenih žena na Vrbanja mostu prenese sa mjesta zločina i tek kasnije je saznala da se radi o Olgi Sučić. Prepoznala je njene cipele, koje su građani u zgradi Skupštine BiH – organizovani kao Svenarodni parlament protiv rata, stavili na pozornicu.
Obraćajući se okupljenim sugrađanima tog 5. Aprila 1992. Alma Suljević je rekla:
“Ova ruka je do juče, do danas, vajala za ovaj grad samo kipove. Na ovim rukama se sada nalazi krv djevojke koja je poginula“.
VIDEO: Sarajevo 5. marta 1992. godine
I Suada i Olga su ubijene snajperom u Maršu za mir, sjeća se Alma.
„Ja nisam do tada nikada čula da se negdje dogodio mirovni skup, da su se ljudi okupili tražeći i želeći mir, a da je na njiih pucano. Pucnji u mirovni skup! Naprimjer, Nermin Tulić, sarajevski glumac i njegova supruga Maja, bili su tu sa kćerkicom Srnom, koja je bila u naprtnjači za bebe. Ne vjerujem da bi i jedan roditelj na svijetu, nosio bebu tamo gdje bi njen život bio ugrožen. Koliko je to bezumno da se puca u žene, djecu?! Ja sam izvukla Olgu Sučić, kasnije se to ispostavilo. I moje sjećanje je bol, pucaju oni po nama, a ja Olgi popravljam odjeću…Simbolično. Prve žrtve su bile žene. Dvije žene su mrtve na mostu, koji danas nosi njihovo ime. Suada je mlada studentica, Olga majka dvoje male djece. Tako da čovjek misli u simbolu, razmišlja u simbolu, kad je nešto simbolično onda je to i višeznačno. A najveći dio ratnih strahota upravo je prešao preko majki, žena. Taj rat koji više nije rat, nego i najveći logor na svijetu bez atribucija normalnog društva i normalnih odnosa. Žene su brinule za hranu, vodu, odgajale djecu, čuvale ih od granata i snajpera i nastojale da najmlađi sa što manje trauma izađu iz rata.“
RSE : Mnogo riječi je izgovoreno i napisano o Sarajevu i stradanju građana, pamte se riječi brojnih državnika i velikodostojnika.
Alma Suljević
Suljević: Ja bih izdvojila papin dolazak u Sarajevo (Ivan Pavao Drugi je posjetio Sarajevo 1997. op.a.) kada je rekao: “Sarajevo na početku vijeka, Sarajevo na kraju vijeka”. Čovjek koji se dublje zamisli nad tom rečenicom, može da shvati šta je papa želio da kaže – odavdje je nešto krenulo i daj bože da se na ovom mjestu to nešto, završilo! Ali, vidimo da nije, vidimo kakve se sve strahote dešavaju u svijetu, da se ratuje i ubija. Mislim da bi riječ Sarajlija morala biti značajnija i glasnija kada se u svijetu dešava nešto slično što se njima desilo. To moramo učiniti mi, savremenici, koji smo svjesni da svjetska politka ne može mnogo učiniti ako mi iznutra ne krenemo, od sebe, od svog srca, i da tako nalazimo rješenja. i danas, dok se priča o dvadesetoj godišnjici opsade Sarajeva i o početku ratnih strahota u BiH, u svijetu postoje mjesta koja se bombarduju, gdje takođe umiru žene i djeca. Postoje lekcije koje se u Sarajevu mogu naučiti i o kojim građani Sarajeva moraju govoriti.
RSE: Vi ste i na druge načine upozoravali na rat i ratne posljedice. Između ostalog, prodavali ste zemlju sa minskih polja.
Suljević: Ja sam u taj problem ušla odozdo, iz zemlje. Meni taj problem nije nametnut kao članu neke svjetske organizacije kao, naprimjer, princezi Dajani, koja je dolazila u BiH i kojoj je to bila, posljednja misija u životu . Opet sam razmišljala srcem – završio se rat, sukobi i ta grozna tragedija… Zašto bi sada naša djeca ostajala bez ruku, nogu ali i života, nailazeći na mine koje su bile svuda posijane? I sama sam učestvovala u akcijama deminiranja, ukazujući tako na neki ciklus, na neki ontološki krug: deminiram zemlju, odnesem je i prodam, vratim se, uložim novac u deminiranje, i opet tako. Zemlja je simbol za sebe, možda sam htjela da ljude vratim na ono da smo svi postali od zemlje, to je ta neka vječnost pred kojom stojimo i taj kratki život koji živimo. Možda bi ga trebalo ga drugačije potrošiti, možda bi trebali živjeti ljepše. Dok ovo govorim gledam behar u cvatu , koji je prelijep i koji će trajati samo nekoliko dana. Brzo će proći. Eto, sad mi se čini kako je i naš život tako kratak – samo nekoliko prelijepih dana dok traje behar . Zato mislim da bi taj život koji imamo, trebali živjeti drugačije, bolje,. Ljepše. I, mislim da pokazujemo nekako više gluposti nego pameti.
