Dostupni linkovi

Allen Early za RSE: Memoari autsajdera


Stephanie Allen-Early, Fotografije: Vesna Anđić
Stephanie Allen-Early, Fotografije: Vesna Anđić
Stephanie Allen-Early, autorka je knjige “Memoari autsajdera” (ENTANGLED IN YUGOSLAVIA, An Outsider’s Memoir), u izdanju Jugoslovensko-britanskog društva.

Naslov ne treba da zavara. Naime, gospođa Early nije autsajder. U Jugoslaviji je boravila već tokom sedamdesetih godina, a njen drugi susret sa zemljom počeo je 1991. godine, kada je Jugoslavija već poccela da se raspada i zapada u krvave ratove.

RFE: Kako se sećate prve, odnosno, prave, Jugoslavije iz sedamdesetih godina prošlog veka, kako ste tu zemlju doživljavali?

Allen-Early: Verovala sam u projekat bratstva i jedinstva, čak u to da i mi možemo da ga uvezemo. Kad sam se vratila u London, svi su želeli da slušaju o tome. Ja sam bila tada deo nečega ssto se zaista smatralo vrednim, nečega što bi današnjim rečnikom moglo da se nazove cool. Bilo je zaista cool biti tada u Jugoslaviji. Ljudi su bili dinamični, slobodno se kretali, stranci su rado slušali o toj Jugoslaviji. Bilo je to vreme procvata nesvrstanosti, Afrika je bila važan element u toj priči, ovde je bilo mnogo studenata sa tog kontinenta, kao i iz drugih delova sveta. Zemlja je zaista bila centar tog velikog sveta nesrvrstanosti.

Važan je identitet
Stephanie Allen Early tokom rata u Bosni radila je za UNICEF i kroz stranice knjige seća se i dece u Bosni i Hercegovini, u našim novinarskim ratnim izveštajima uglavnom zapostavljenih žrtava rata.

RFE: Da li ste imali neposrednih iskustava susreta sa ženama žrtvama silovanja i decom koja su se tako rađala.

Allen-Early: Devojkama koje su rađale tako začetu decu neki su pomagali, ali čitava ta strašna priča je postajala politizovana, deca su često ostavljana u domovima, a onda je nastajao problem njihove registracije zbog nacionalnosti, s obzirom da su se državljanstva promenila i da su svi su morali vaditi nove pasoše. Ako su, recimo, takva deca u Hrvatskoj, postavljalo se pitanje da li će dobiti hrvatsko državljanstvo ili bosansko. Deca su bivala registrovana ili neregistrovana jer nisu imala pravo - kako biste vi to rekli? – poreklo. Uglavnom su se sudbine takve dece rešavale na ad hoc bazi.

RFE: Stephany, pitala bih Vas da li smatrate da je štošta iz projekta bivše Jugoslavije vredno da se sačuva i kultiviše i danas, uprkos svemu što se dogodilo?

Allen-Early: Mislim da je model Titove Jugoslavije bilo društvo tolerancije, ali takođe bih rekla da je u njemu u izvesnom stepenu bilo i potiskivanja nacionalnog pitanja, odnosno pitanja identiteta. A identitet je veoma važan za formiranje normalne psihologije grupe i individue – ko ste, odakle dolazite, ko su vam preci, šta su oni doživeli. S druge strane, međutim, moramo biti u stanju da se izdignemo iznad tih nivoa doživljaja i razmišljanja s obzirom na to da živimo u jednom globalizovanom svetu. Moramo prevazići ili umeti da se suprotstavimo – pojave li se - bilo kakvoj ostrašćenoj nameri ili planu zakivanja ljudi u ideje nekakvog ili nečijeg smanjenog sveta, kako bismo sačuvali ono najdragocenije što imamo - mir.
XS
SM
MD
LG