Nekoliko zemalja Evropske unije sve glasnije poziva na ponovno uvođenje viznog režima građanima Zapadnog Balkana. Iako za sada Evropski parlament nema namjeru o tome raspravljati, pritisak je sve veći, tim prije što je prošle godine broj aplikanata za vize iz ovog dijela Evrope premašio čak i zahtjeve Sirijaca ili Afganistanaca. Analitičarka Inicijative za evropsku sigurnost Aleksandra Štiglmajer ističe kako bi bio loš potez ponovno uvođenje viznog režima te da se zemlje EU trebaju prilagoditi aktuelnoj situaciji.
Ponovo uvesti vize građanima Zapadnog Balkana bila bi velika šteta, ocjena je koja stoji u izvještaju Inicijative za evropsku sigurnost. Analitičarka ove organizacije, Aleksandra Štiglmajer, nema dilema zašto bi jedna takva odluka bila loša.
„Naravno, bilo bi to nefer prema svim ljudima koji koriste bezvizni režim za putovanje i koji bi bili kažnjeni ponovnim uvođenjem viza. Kao drugo, to bi bilo štetno za ugled Evropske unije na Balkanu, a time i za cijeli proces integracija Balkana u EU. To bi bilo štetno zato što sada Evropska unija vodi tu politiku sa drugim državama – sa Gruzijom, sa Moldovom, Ukrajinom. Sve te države izgubile bi nadu i entuzijazam za proces i sve reforme koje moraju provesti kada bi znali da na kraju mogu dobiti bezvizni režim, a da ga mogu i lako opet izgubiti.“
Pojedine zemlje Evropske unije u kojima se i pojavljuje najviše zahtjeva za azil, u stvari - procjenjuje Štigmajer - prebacuju odgovornost na zemlje iz kojih dolaze azilanti, pri tome ne čineći ništa da izmijene vlastite procedure.
Ne prezaju ni od diskriminatornih prijedloga.
„Dato je pet preporuka od kojih su sve ili neefikasne ili štetne i diskriminatorne. Traže se informativne kampanje, ali to neće riješiti problem. Nijedan čovjek koji čuje da je to zloupotreba bezviznog režima, neće odustati od odlaska u Njemačku ili Švedsku i korištenja svih beneficija koje bi dobio tamo samo zato što je to loše. Tražilo se da se provjerava putne kompanije koje ljude dovoze u Evropsku uniju. To se može raditi, ali to nije kriminalno. Kompanije rade svoj posao – ako neko hoće ići u Njemačku, naravno da će mu prodati kartu. A najproblematičniji zahtjev je da se stopira ljude i da ih se spriječi da uopće izađu iz države.
Većina onih koji idu i traže azil su Romi ili druge manjine i, naravno da bi, ako bi sada Srbija počela sprečavati Rome da izlaze iz države, to bilo diskriminatorno. Puno je lakše da države koje imaju problem, same riješe problem. Zapravo, to su države u kojima su procedure dugotrajne, one traju najmanje tri mjeseca od momenta kada se podnese zahtjev za azil, a za to vrijeme tražilac azila dobija smještaj, hranu, odjeću, medicinsku skrb, djeca mogu ići u školu, itd. I to je to što privlači ljude. Ukoliko se procedura skrati, problem će se riješiti. To je, na primjer, nedavno napravila Švajcarska. Oni su u augustu uveli jednu proceduru od 48 sati i broj tražilaca azila s Balkana je od 780 u augustu pao na manje od sto u novembru.“
Ipak, šanse za uvođenje viza za sada su male ali, ako prijedlozi prođu, Evropski se parlament, koji je i najzaslužniji za ukidanje viza za zemlje Zapadnog Balkana, više neće puno pitati.
„To je jedan paket amandmana na viznu regulaciju, može se lako usvojiti do ljeta. Onda bi članice Evropske unije imale mogućnost suspendirati bezvizni režim na jako jednostavan način, a da Evropski parlament, koji je ipak prijatelj bezviznog režima i prijatelj Balkana, ne treba biti uključen u tu proceduru.“
Napredak i kandidatsko članstvo Bosne i Hercegovine mogli bi otvoriti mnoga vrata i uveliko smanjiti broj lažnih azilanata koji mahom zbog političke krize, nezaposlenosti i lošeg socijalnog programa spas traže u drugim zemljama. Ipak, lokalnim političarima, smatra Štiglmajer, ulazak u Evropsku uniju nije po mjeri.
„Jedan od problema Bosne i Hercegovine jeste što političari vide da je to jedna jako dugoročna perspektiva i da oni, po svoj prilici, više neće biti u službi kada se uđe u Evropsku uniju, neće profitirati od toga, te im se, po njihovoj računici, ne isplati raditi stvarno ozbiljno na približavanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Ja mislim, naravno, da bi se svi političari u Bosni i Hercegovini morali uozbiljiti, imati dobrobit države i naroda u srcu, a ne svađati se oko nekih svojih položaja i svog novca.“
2013. godina biće za Evropsku uniju godina građana. No, u Bosni i Hercegovini takvog dojma, zbog političkih kriza, nema. Štiglmajer se ipak nada da će se građani probuditi.
„Da više pritisnu političare da rade u tom pravcu. To se, naravno, može raditi kroz izbore, ali se mogu i pisati pisma, demonstrirati. Ima raznih načina na koje civilno društvo može vršiti pritisak na političare. Bilo bi važno da se javnost i sve civilne organizacije više mobiliziraju, da više traže od političara da rade, donose neke rezultate i da se dogovore oko svih otvorenih pitanja.“
Ponovo uvesti vize građanima Zapadnog Balkana bila bi velika šteta, ocjena je koja stoji u izvještaju Inicijative za evropsku sigurnost. Analitičarka ove organizacije, Aleksandra Štiglmajer, nema dilema zašto bi jedna takva odluka bila loša.
„Naravno, bilo bi to nefer prema svim ljudima koji koriste bezvizni režim za putovanje i koji bi bili kažnjeni ponovnim uvođenjem viza. Kao drugo, to bi bilo štetno za ugled Evropske unije na Balkanu, a time i za cijeli proces integracija Balkana u EU. To bi bilo štetno zato što sada Evropska unija vodi tu politiku sa drugim državama – sa Gruzijom, sa Moldovom, Ukrajinom. Sve te države izgubile bi nadu i entuzijazam za proces i sve reforme koje moraju provesti kada bi znali da na kraju mogu dobiti bezvizni režim, a da ga mogu i lako opet izgubiti.“
Pojedine zemlje Evropske unije u kojima se i pojavljuje najviše zahtjeva za azil, u stvari - procjenjuje Štigmajer - prebacuju odgovornost na zemlje iz kojih dolaze azilanti, pri tome ne čineći ništa da izmijene vlastite procedure.
Ne prezaju ni od diskriminatornih prijedloga.
„Dato je pet preporuka od kojih su sve ili neefikasne ili štetne i diskriminatorne. Traže se informativne kampanje, ali to neće riješiti problem. Nijedan čovjek koji čuje da je to zloupotreba bezviznog režima, neće odustati od odlaska u Njemačku ili Švedsku i korištenja svih beneficija koje bi dobio tamo samo zato što je to loše. Tražilo se da se provjerava putne kompanije koje ljude dovoze u Evropsku uniju. To se može raditi, ali to nije kriminalno. Kompanije rade svoj posao – ako neko hoće ići u Njemačku, naravno da će mu prodati kartu. A najproblematičniji zahtjev je da se stopira ljude i da ih se spriječi da uopće izađu iz države.
Većina onih koji idu i traže azil su Romi ili druge manjine i, naravno da bi, ako bi sada Srbija počela sprečavati Rome da izlaze iz države, to bilo diskriminatorno. Puno je lakše da države koje imaju problem, same riješe problem. Zapravo, to su države u kojima su procedure dugotrajne, one traju najmanje tri mjeseca od momenta kada se podnese zahtjev za azil, a za to vrijeme tražilac azila dobija smještaj, hranu, odjeću, medicinsku skrb, djeca mogu ići u školu, itd. I to je to što privlači ljude. Ukoliko se procedura skrati, problem će se riješiti. To je, na primjer, nedavno napravila Švajcarska. Oni su u augustu uveli jednu proceduru od 48 sati i broj tražilaca azila s Balkana je od 780 u augustu pao na manje od sto u novembru.“
Ipak, šanse za uvođenje viza za sada su male ali, ako prijedlozi prođu, Evropski se parlament, koji je i najzaslužniji za ukidanje viza za zemlje Zapadnog Balkana, više neće puno pitati.
„To je jedan paket amandmana na viznu regulaciju, može se lako usvojiti do ljeta. Onda bi članice Evropske unije imale mogućnost suspendirati bezvizni režim na jako jednostavan način, a da Evropski parlament, koji je ipak prijatelj bezviznog režima i prijatelj Balkana, ne treba biti uključen u tu proceduru.“
Napredak i kandidatsko članstvo Bosne i Hercegovine mogli bi otvoriti mnoga vrata i uveliko smanjiti broj lažnih azilanata koji mahom zbog političke krize, nezaposlenosti i lošeg socijalnog programa spas traže u drugim zemljama. Ipak, lokalnim političarima, smatra Štiglmajer, ulazak u Evropsku uniju nije po mjeri.
„Jedan od problema Bosne i Hercegovine jeste što političari vide da je to jedna jako dugoročna perspektiva i da oni, po svoj prilici, više neće biti u službi kada se uđe u Evropsku uniju, neće profitirati od toga, te im se, po njihovoj računici, ne isplati raditi stvarno ozbiljno na približavanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Ja mislim, naravno, da bi se svi političari u Bosni i Hercegovini morali uozbiljiti, imati dobrobit države i naroda u srcu, a ne svađati se oko nekih svojih položaja i svog novca.“
2013. godina biće za Evropsku uniju godina građana. No, u Bosni i Hercegovini takvog dojma, zbog političkih kriza, nema. Štiglmajer se ipak nada da će se građani probuditi.
„Da više pritisnu političare da rade u tom pravcu. To se, naravno, može raditi kroz izbore, ali se mogu i pisati pisma, demonstrirati. Ima raznih načina na koje civilno društvo može vršiti pritisak na političare. Bilo bi važno da se javnost i sve civilne organizacije više mobiliziraju, da više traže od političara da rade, donose neke rezultate i da se dogovore oko svih otvorenih pitanja.“
