Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Godišnjicu Oluje bilježi pomirljivija retorika


Konvoj izbjeglih Srba iz Hrvatske čeka da pređe granicu kod istočnog bosanskog grada Rača, oko 130 km zapadno od Beograda , 06. avgust 1995.
Oluja je legitimna vojno - redarstvena akcija, koju službena Hrvatska, pa i najveći dio građana, i danas smatra velikim uspjehom i čistom pobjedom Hrvatske vojske, kojom su oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske i omogućen povratak izbjeglih i prognanih Hrvata svojim kućama.

No, zbog svega što se kasnije događalo u pretvorbi - lopovluk, pljačka, nezaposlenost i teška gospodarska kriza - većina je ljudi ogorčena, pa i sama radost Oluje „zasjenjena“. Za razliku od prije nekoliko godina, mnogi će danas otvoreno priznati da nije smjelo doći do pljačke i paleži srpskih sela nakon Oluje, niti zločina nad onima koji su ostali.

U mjestima povratka, za izbjegle Srbe i naseljene Hrvate, i 15 godina nakon Oluje, bezbroj je otvorenih i gorućih problema oko imovine, povratka, konvalidacije, pa i tenzija. No, službena retorika puno je pomirljivija i otvara prostor za „više osjećaja“ o onome što se sve događalo u ratno vrijeme.

„Stavovi Hrvatske stranke prava su identični danas i kao prije 15 godina, kada je u pitanju Oluja. Radi se o jednoj potpuno opravdanoj vojnoj akciji koju je Hrvatska iznimno dugo i strpljivo čekala. U konačnici, Oluja je i dovela do završetka rata na ovim prostorima. Mogli bi čak reći da je time učinjen jedan nemali doprinos završetku svih stradanja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije,“
smatra predsjednik Hrvatske stranke prava, Daniel Srb.
Oko 50.000 Srba izbjeglih iz Hrvatske prilikom akcije Oluja, avgust 1995.

„Kao i prije 15 godina, i danas mislim da je Oluja bila nepotrebna i da je štetila svima, prije svega najviše Hrvatskoj, a onda i stanovništvu koje živi na prostoru koje je Oluja obuhvatila. I u Hrvatskoj i u Krajini su bile samo pogubne politike usijanih glava. Taj prostor je etnički očišćen, a poslije toga devastiran. Onda je naseljen narodom iz drugih krajeva bivše Jugoslavije, koji se nikako ne može uključiti u taj životni prostor,“
kaže predsjednik Srpskog demokratskog foruma, Veljko Džakula.

Temeljne ocjene iste i nakon petnaest godina

Između ova dva, potpuno suprotstavljena stava, sasvim oprečnih političkih opcija, cijela je lepeza mišljenja o onome što se događalo u ratu i Oluji. Temeljne se ocjene nisu izmijenile ni nakon 15 godina, ali jesu nijanse, i na jednoj i na drugoj strani, osobito kod običnih ljudi:

„Ljudi različito misle, svaki na svoju stranu. Oluja je morala biti jer se nije moglo riješiti politički ono što je u Oluji riješeno vojnički. To je tako svugdje. Tek nakon toga smo odahnuli. Svašta se radilo, što nije bilo dobro. Nije trebalo spaljivati kuće, nije trebalo tjerati ljude, nije trebalo ubijati.“
„Pokušavali su četiri godine mirnim putem, raznim pregovorima, ali nije išlo.“
„Ostao sam u ratu bez noge i nisu ništa ispunili. Ova vlast je za nulu.“
„Ostalo se bez posla, bez tvornica.“
„Razumljivo da entuzijazam splašnjava zbog razočaranja općom političkom klimom i lošom gospodarskom situacijom.“
„Nipošto se nisu promijenili stavovi. Oluja je itekako bila potrebna.“
„To je bio neki entuzijazam, kojeg više danas nema.“
„Tada sam imala 11 godina ali sam išla s mamom i tatom dočekivati tenkove na trg. Bilo je fascinantno. Mislim da smo svi okupirani trenutnom situacijom, nedostatkom posla i slično, tako da ne razmišljamo toliko o prošlosti. Previše nas opterećuje sadašnjost i budućnost.“


Obilježavanje godišnjice "Oluje" u Beogradu ispred Crkve sv. Marka, 04 kolovoz 2009. Foto: Vesna Anđić
Srbi povratnici iz okolice Vojnića:

„Išli smo autoputom u konvojima, pod pratnjom UNHCR-a. Bilo je svakakvih situacija. Gađali su nas kamenjem, bacali živo vapno i kiselinu po nama sa nadvožnjaka. Mom stricu su razbili vilicu kroz razbijenu šoferšajbu auta. Bilo je grozno. Vrlo mučna atmosfera. Mislim da bih i dan danas, ako bi se ponovila Oluja, ponovo bježao kud bilo. Sigurno ne bih riskirao svoj život i život svoje djece da ostanem. Bila je takva situacija da smo mislili ako ostanemo, da ćemo biti svi poubijani.“
„Oluja je stravičan zločin nad našim narodom. Mislim da je to zločin i prema hrvatskoj državi jer je ovaj prostor ostao bez stanovništva. Više nikada na ovim prostorima neće biti onako radnog naroda, koji je volio svoju zemlju. To je katastrofa koju je Hrvatska napravila nad nama.“


RSE:
Da li mislite da su Srbi shvatili da su bili zavedeni jednom politikom, ili i dalje misle da je to bilo ispravno?

„Nije nama Tuđman toliko zla nanio, kao Milošević, jednom politikom u kojoj su se oni dogovorili da to tako zajedno naprave nama. Mi znamo ko je nama kriv. Nesreća je u tome da hrvatski narod ne zna ko je njima kriv, pa misle da smo im mi krivi za nesreću.“

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak, ocjenjuje da je situacija možda najnapetija u Zadarskom zaleđu i da je, i 15 godina od rata, i dalje daleko od normalne.

„Vrlo rijetko se vraćaju mlađi ljudi. Uglavnom se vraćaju stariji koji čuvaju ognjišta. Postoji masa nepravilnosti vezanih uz imovinu, djelovanje agencije i tako dalje. Ljudi se ne mogu vratiti na svoju zemlju da je obrađuju jer su tamo došli neki Hrvati koji traže da im se vrati ono u što su oni investirali. To bi im trebao vratiti onaj koji im je to dozvolio. Njima su obećali da će oni nakon 10 godina biti vlasnica tih kuća. Ne možeš biti vlasnik tuđe imovine. Jedino je u gradu Kninu situacija dobra, zahvaljujući vlasti koju vodi tamošnja gradonačelnica. U ostalim krajevima problemi su, ili javni, ili tajni. Mnogi Srbi, koji su se vratili, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da postoji hrvatska država, a mnogi Hrvati se ne mogu pomiriti sa tim da su se Srbi vratili,“
kaže on.

Nisu stvoreni uvjeti za normalan život

I način samog obilježavanja Oluje dijeli, ističe doktor Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća.

„Do sada se u tim proslavama nije stvaralo mjesto za sudjelovanje Srba, prema onima koji su stradali i prema onome što je Oluja stvorila, kada je po srijedi egzodus i onemogućavanje povratka različitim sredstvima. Oluja, kao akcija, ili obilježavanje Oluje kao načina uspostavljanja kontrole države nad jednom teritorijem - da, ali proslava i slavljenje, u kojima se neće voditi računa i o drugoj strani, o politici koja je to iskoristila za politiku etničkog čišćenja - to ne,“
rekao je Pupovac.
Obilježavanje godišnjice "Oluje" u Beogradu ispred Crkve sv. Marka, 04 kolovoz 2009. Foto: Vesna Anđić

IDS-ov saborski zastupnik, Damir Kajin, 5. je kolovoza 1995. godine, kao hrvatski vojnik, propješačio cijelu ondašnju Krajinu. I danas ističe da je Oluja legitimna akcija, ali od samog početka osuđuje palež i zločine koji su nakon toga počinjeni, te zamjera hrvatskim vlastima što i danas previše veličaju hrvatski vojni uspjeh u Oluji.

„Usuđujem se kazati - da nije bilo dogovora Tuđmana i Miloševića, da bi bilo krvi do koljena i da se ovdje politika ratnog ishoda unaprijed dogovorila. Hrvatski narod će zasigurno do vijeka obilježavati Oluju. Sada možemo reći slobodno da su hrvatske jedinice ulazile u prazan prostor. Mislim da se onda moglo, i nekim mirnim putem, drugačije razriješiti situacija, iako ono što se tamo odvijalo od 1991. do 1995. godine, ne bi tolerirala niti jedna civilizirana zajednica,“ smatra Kajin.

I za SDP-ovog saborskog zastupnika, Davorka Vidovića, Oluja je bila jedno veliko olakšanje.

„Ciljevi su ostvareni, kada je riječ o okviru. Kada je riječ o sadržaju onoga što smo planirali i što smo željeli kao život u Hrvatskoj, to se nije ostvarilo. Koncept humanog i nehumanog preseljenja je očigledno donio svoje rezultate i plodove, koji su prilično gorki za sve. Hrvatski prostor je u veliko ispražnjen - prostor Banije, Korduna, Like, dijelovi sjeverne Dalmacije i tako dalje. Ne samo da tu više nema Srba, ali nema ni Hrvata. Doista je depresivno gledati ta ispražnjena sela, te neuređene ceste. Pojedina sela na Baniji još uvijek nemaju struju. Nisu stvoreni uvjeti za neki normalan život,“
kaže Vidović.

Prostor bez ljudi, zarastao i pust, Damira Kajina podsjeća na Istru i egzodus Talijana, od kojeg je prošlo više od 50 godina, ali posljedice te praznine, i prostorne i demografske, i danas se osjećaju. Tako će se, kaže Kajin, idućih desetljeća osjećati i zbog egzodusa Srba, bez obzira tko je kriv.

„Ekonomski je taj prostor uništen. Povratka do dana današnjeg nema. Nema tamo više života, niti za Hrvate, niti za Srbe,“
kaže on.

Golema nezaposlenost jednako pogađa sve

Vojnić na Kordunu, spada u bolje obnovljene i oporavljene povratničke općine.

„Normalno je da mi nešto drugačije gledamo na Oluju, kao na vojno redarstvenu akciju, i na to vrijeme. Naša općina Vojnić je nekada brojila cirka 10.000 stanovnika, a sada ima oko 5.500, na ogromnom prostoru od 240 kilometara kvadratna. Polja i naša zemlja su napušteni i obrasli. Pretvara se obradiva zemlja u šumski prostor,“
rekao je načelnik, Branko Eremić.

Golema nezaposlenost u Hrvatskoj, jednako pogađa sve, kako Srbe povratnike, tako i doseljene Hrvate iz Bosne i Hercegovine.

Elektroinženjer Stanko Živković, Srbin, do rata zaposlen u karlovačkoj Jugoturbini, danas preživljava radeći obične električarske poslove. Kaže da je Srbima, zbog nacionalnosti, puno teže nešto naći.

„Status Srba je čišćenje živica, uređivanje puteva i nadničenje. Ponekada imam za sugovornika normalnog Hrvata i prijatelje koji razumiju suštinu, koji znaju narod, koji imaju rodbinske veze, koji znaju kako su naša brda izgledala. Dođe Jure Radić u Krnjak, vidi šikare i kaže kako je krasno zeleno. Njemu je dovoljno da je zeleno i da nema Srba. To je suština cijelog projekta,“
priča Živković.
Komemoracija Srbima poginulim tijekom akcije "Oluja", Beograd, 04. kolovoz 2008.

Rade Manojlović, 40-godišnjak iz sela Vuka, Gornji Sjeničak, spas je našao u ovčarstvu, kao i većina srpskih povratnika. Sretan je jer je prije nekoliko mjeseci konačno dobio struju, ali i dalje je sam na svom brdu.

„Ja se držim ovaca i kuće. Dobro je jer tržište nije loše. Izbjegli ljudi, iz Kanade i Amerike, ponekada dolaze. Pojedini dolaze i odlaze, a ja ih dočekujem. Osamdeset posto zemljišta je zaraslo,“
kaže Manojlović.

Nije lako ni prognanim i doseljenim bosanskim Hrvatima jer i 15 godina od organiziranog dolaska, kad su im obećane i kuće i bolji život, većina i danas živi u neizvjesnosti i tuđem.

„Već 15 godina je prošlo, a mi još uvijek čekamo da nam kažu da ne možemo zemljište i kuće, ni otkupiti, ni kupiti. Stalno smo u nekoj neizvjesnosti. Imamo osjećaj da smo nekakvi beduini, koji nose neki šator za svaki slučaj, kada nas izjure odavde,“
priča donačelnik općine Vojnić, Mijat Bilić.

Nacionalna struktura općine Vojnić, u kojoj je do rata živjelo skoro 99 posto srpskog stanovništva, danas je izmijenjena - 37 posto čine bosanski Hrvati, 50 posto Srbi i 12 posto Bošnjaci. Svatko je u svojim brigama i svatko je u svom nogometnom klubu. No, većih tenzija nema.

SDP-ovac Eremić i HNS-ovac Bilić, zajedno su se kandidirali na prošlogodišnjim neposrednim izborima za načelnika i donačelnika. Eremić kaže da je pobijedio zahvaljujući upravo hrvatskim glasovima.

„Mislim da je ovo prvi put da nisu, ni mene kao Srbina, ni njega kao Hrvata, izabrali samo jedni građani. Birali su nas sve tri naše nacionalne zajednice. Mislim da se situacija sređuje i da je sve više normalnih odnosa. Još uvijek ima kod pojedinaca nekakvih ispada, ali mislim da ljudi shvaćaju da moraju živjeti zajedno,“ kaže on.

Prijateljstva koja ni rat nije uništio

I sami smo u selu Živković Kosa, na obnavljanju jedne srpske kuće, zatekli i Srbe i Hrvate, ali to su, kažu, još prijeratna prijateljstva, koja ni rat nije uspio uništi:

„Ima Srba loših, ali ima i dobrih, kao i kod nas. U svakom žitu ima i kukolja. Mi se slažemo. Da se svi držimo 10 Božjih zapovjedi, bilo bi nam lako.“
„U Vojniću su međunacionalni odnosi jako dobri. Kod nas ima jako malo incidenata, a ima nas i Srba i Hrvata i Bošnjaka.“


Gospodarska je situacija osjetno bolja u hrvatskim povratničkim selima i mjestima jer se nakon Oluje ipak vratila većina tamošnjeg stanovništva.

„Kada su ljudi 6. kolovoza dolazili ovamo, svi su plakali gledajući ruševine crkve. Rekli su - Kada su nam već kuće porušili, bar crkvu su mogli ostaviti. Mi smo započeli gradnju. Onda su svi rekli da bi se vratili, ako se obnovi crkva. U toj obnovi su nam te godine brzo prošle. Više se umire, nego se rađa, ali se ipak krsti od 18 do 20 djece. Poneko nešto radi u kamenolomu ili na cesti. Stočarstvo je palo i više niko ne uzgaja krave. Više su se bacili na državni posao, što možda i nije baš dobro. Mladi se školuju. Sigurno je da će se izmijeniti način života,“
smatra velečasni Stjepan Bradica iz Lasinje, 30-tak kilometara od Zagreba.

Škabrnja, 18 kilometara od Zadra, u kojoj su srpske postrojbe 1991. godine ubile 31 civila i 13 hrvatskih branitelja, nakon Oluje se možda i najbrže obnovila, ali Marija Ražov kaže da je i danas „uzdrma“ tlak kad se sjeti što se dogodilo i na što se vratila.

„Kada sam došla u Škabrnju 1994. godine, kada sam vidjela robu popaljenu i namještaj i knjige, samo sam se srušila ispred kuće. Od tada imam tlak. Jedan sin je u Njemačkoj, drugi u Australiji. Imaju svoje obitelji. Ovi iz Njemačke dođu više puta. Kada dođu svi, onda smo najsretniji. Onda uživamo i guštamo, oni idu na more, a ja spremam. Ide se naprijed. Imamo veliku školu, dva-tri diskonta, mesnicu, apoteku, doktora opće prakse i zubara. Lipo je. Neki stari susjedi su se vratili, ali sa njima nismo u kontaktu. Bolje da nismo. Nikada nismo mislili da će se to desiti sa susjedima. Vidite šta je nevina Škabrnja doživjela?! Oni koji su u kući imali žrtve, to nikada neće oprostiti i zaboraviti. Vjerujem u Boga. Meni su kuću spalili, ali neka ih Bog pita, ja im ne mogu suditi,“ prisjeća se Marija Ražov.

******
Mogla bi vas interesovati i kolumna Ines Šaškor:
"Oluja" (ni)je sporna
Najvažnije činjenice o akciji "Oluja"

* 3. august - Neuspjeh međunarodnog plana Z4 koji je trebao Srbima garantirati određenu autonomiju u zamjenu za reintegraciju trećine hrvatskog teritorija koji je od 1991. godine pod kontrolom "Republike Srpska Krajina"

* 4. august - Hrvatska vojska u pet sati ujutro pokreće Operaciju Oluja u kojoj učestvuje oko 150.000 vojnika; sa druge strane im se suprotstavlja "Srpska vojska Krajine" sa oko 40.000 ljudi pod oružjem. Hrvatska vojska napreduje veoma brzo, Srbi napuštaju domove i u kilometarskim kolonama na traktorima i konjskim zapregama kreću prema Srbiji i "Republici Srpskoj" u BiH

* 7. august - Oluja je završena nakon 84 sata dizanjem hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi. Oko 18 posto teritorija Hrvatske je pod kontrolom Zagreba, dok je istočna Slavonija ostala pod kontrolom Srba

* Na obje strane je, prema hrvatskim procjenama, poginulo ukupno oko 700 vojnika, oko 170 pripadnika Hrvatske vojske i oko 550 vojnika "Srpske vojske Krajine". Poginula su i tri pripadnika UN-ovih snaga

* Ne postoje jedinstveni podaci o broju stradalih i izbjeglih spskih civila. Hrvatski helsinški odbor smatra da je poginulo oko 700 civila dok srpska strana raspolaže podacima o 2.500 žrtava. Hrvatska tvrdi da je izbjeglo nekoliko desetina hiljada civila, međunarodna zajednica govori o 200.000, a srpska strana o 250.000 izbjeglica

* Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu je Oluju okarakterisao kao "zajednički zločinački poduhvat" čiji je cilj etničko čišćenje hrvatskih Srba i optužio dva vojna i jednog policijskog generala, Antu Gotovinu, Ivana Čermaka i Mladena Markača, za ubistvo i deportaciju civila i planjenje i pljačkanje srpskih kuća

* Oko 45.000 Srba se vratilo svojim domovima u Hrvatskoj
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG