Dostupni linkovi

Podaci kojima raspolažu epidemiološke službe u BiH govore kako je prošle godine u ovoj državi bilo registrovano 156 osoba oboljelih od AIDS-a ili zaraženo HIV-virusom. Istovremeno, procjenjuje se kako je stvarni broj najmanje trostruko veći.

Bez obzira na brojke, čini se kako je pečat koji ovi ljudi nose teži od bolesti same, a diskriminacija bolesnika očigledna.

Prema podacima epidemioloških službi, u Bosni i Hercegovini je, zaključno sa prošlom godinom, 156 registrovanih osoba oboljelih od AIDS-a ili HIV pozitivnih. Procjene se kreću da je stvarni broj oko tri puta veći. Stručnjaci koji se bave ovom problematikom tvrde da su stigma i diskriminacija oboljelih od AIDS-a u mnogo slučajeva veći problem od same bolesti.

Iako se o SIDI danas mnogo više zna nego ranih osamdesetih kada se pojavila i u našoj zemlji, predrasude su još duboko ukorijenjene. Zbog toga smo pitali građane da li bi se družili sa osobom za koju znaju da je bolesna ili HIV pozitivna:

„Bože sačuvaj, ne bih! Pa zato što se ne druži niko, zašto bih ja?“
„Da, zašto da ne. Znam načine prenošenja, tako da druženje ne mora značiti da tu osobu treba izbjegavati.“
„Pa možda bih se malo plašio.“
„Ja imam kolegu koji ima AIDS. Zašto da imam predrasude? Ja momka poznajem sto godina, momak je prva liga, znači nije čak ni prosječan, natprosječano je dobar. Volim se družiti sa njim. Ne smeta mi stvarno ni sekunde.“
„Pa bih, što ne bih? Družio bih se i družim se. Kažem, ako znaš nešto o SIDI kako se prenosi, na koje načine, nema šta da se bojiš. Ako ne znaš, onda normalno da si malo - neobrazovan.“
„Bih. Ne bih baš neke bliske kontakte, ali razgovor i onako - bih se družila.“
„Zbog čega se ne bismo družili? Ako mi je to bio prijatelj koji je obolio, pa zašto ne bih nastavio druženje?“
„Ne, jedino ako ne znam da boluje.“
„Ja sam ljekar, pa sam s takvima dolazio u dodir. Ali nisam se družio i ne znam da li bih.“


Federalni koordinator za HIV/AIDS, infektolog Zlatko Čardaklija kaže da je stigma oboljelih u Bosni i Hercegovini veoma izražena upravo zato što je riječ o zemlji sa malim stepenom epidemije, odnosno malim brojem slučajeva. Diskriminacija i stigma, ističe on, potiču još uvijek iz neznanja jer se AIDS pojavio kao oboljenje za koje nema lijeka i koje sa sobom nosi smrtnu presudu:

„Međutim, u toku svih ovih godina koje su protekle, više nešto od dvije decenije, tri decenije od priče HIV-a, napredovala je terapija utoliko da danas ljudi, gdje se na vrijeme otkrije HIV, na vrijeme započne i liječenje, mogu doživjeti duboku starost, tako da mi danas govorimo o HIV-u kao o hroničnom zaraznom oboljenju, nikako više o smrtonosnom oboljenju. Ali svjedeno, to je ostalo na neki način utisnuto u toj generaciji koja je na neki način živjela sa HIV-om, taj neki strah bezrazložni od HIV-a.“


Osobe sa HIV-om ili AIDS-om koje su iznosile svoj zdravstveni status do skora su imale velikih problema u sredinama iz kojih potiču, kaže izvršni direktor udruženja građana “Action Against AIDS” Srđan Kukolj. Pojašnjava da je diskriminacija završavala otkazom na poslu, a u slučaju jedne osobe i prinudnim iseljenjem:

„Jednostavno imala je problema u komunikaciji sa ljudima, bila je isključena iz svih tokova u tom društvu. Naravnom, izgubila je i posao, imala je problema i sa porodicom, sa roditeljima, i sa komšijama. Ljudi nisu iskazali dovoljno razumijevanja, pretpostavljamo da nisu bili dovoljno informisani o svemu tome. Najčešći uzrok stigme i diskriminacije je neznanje, tako da se ona nije mogla nositi sa tim problemom i odlučila je da napusti mjesto prebivališta.“


A infektolog Zlatko Čardaklija pojašnjava ko najviše može pomoći u borbi protiv diskriminacije bolesnih:

„Dvije su kategorije vrlo značajne kao generatori stigme i diskriminacije, ali isto tako predstavljaju dvije kategorije koje mogu nositi borbu protiv stigme i diskriminacije - to su s jedne strane zadrvstveni radnici, a s druge strane mediji.“


Srđan Kukolj podsjeća da je kod nas heteroseksualni način prenosa HIV-a još uvijek najzastupljeniji, a potom slijede intravenski korisnici narkotika i homo i biseksualci. Značajan uzrok diskriminacije i stigme oboljelih i zaraženih upravo je u činjenici da se oni vežu marginalizovane grupe i rizična ponašanja. Zbog toga svi oni koji se bave problematikom AIDS-a najviše nade polažu u obrazovanje. Ono je istovremeno među značajnijim stavkama u ovogodišnjoj aplikaciji BiH kod Global Fonda za sredstva u iznosu 30 miliona eura za suzbijanje HIV-a. Epidemiolog Federalnog zavoda za javno zdravstvo Jelena Ravlija:

„Kroz ovaj Global Fond mi smo niz aktivnosti i poduzeli i poduzimamo. Primjećuje se pomak i u dijagnostici i u liječenju i u zdravstvenom vaspitanju, dosezanju marginaliziranih, odnosno populacije sa rizičnim ponašanjem. Naša zdravstvena statistika je bila manjkava. Mi sad tek pokušvamo kroz ovaj projekt postaviti neke bazne podatke na temelju kojih onda pratimo napredovanje programa.“


Nadležne institucije u BiH koje se bave problematikom AIDS-a uvjeravaju da se oboljelima i zaraženim HIV-om danas garantuje stoprocentna povjerljivost i anonimnost, a podaci o pacijentima su šifrirani i dostupni isključivo stručnjacima koji vode slučajeve. Ipak, podizanje svijesti kod ljudi kada je riječ o AIDS-u, edukacija o načinu prenošenja i zaštiti ostaće u fokusu pažnje stručnjaka. Oni apeluju na javnost da prihvati oboljele i zaražene kao i sve druge bolesnike poštujući njihova ljudska prava. Podsjećaju da se danas SIDA tretira kao hronična bolest, ali nipošto sa smrtonosnim ishodom.
  • 16x9 Image

    Maja Bjelajac

    U skoro dvije decenije novinarske karijere, izvještavala i istraživala o temama iz kulture, politike i društva za najveće medije u Republici Srpskoj o od 2006. radi kao dopisnik RSE iz Banjaluke.

XS
SM
MD
LG