Dostupni linkovi

Poziv u smrt


Ramo Osmanović doziva sina Nermina

U subotu će u Potočarima biti ukopani i Ramo Osmanović i njegov sin Nermin, kojeg je jula 1995. bio prisiljen pozvati da se preda...

Do sada je u Memorijalnom centru u Potočarima sahranjeno 3.215 Srebreničana a subotu će biti ukopane još 534 do sada identificirane žrtve.

Među njima su i Ramo Osmanović i njegov sin Nermin.

Snimak kada zarobljeni otac poziva sina da se preda nakon pada Srebrenice u julu 1995. obišao je svijet.

O Rami i njegovom sinu govori i priča BBC-a iz 2000. godine:





Snimak zarobljenih Srebreničana, okruženih dobro naoružanim vojnicima, obišao je svijet. Ramin poziv sinu Nerminu da se preda značio je poziv u smrt. Od tog 13. jula 1995. godine Rami, Nerminu i ostalim zarobljenim gubi se svaki trag - sve do danas kada je u Srebrenicu dopremljeno 534 tabuta s njihovim posmrtnim ostacima. Skelet Nermina pronađen je u masovnoj grobnici u Snagovu kod Zvornika, a Ramin na suprotnom kraju - u Zelenom Jadru kod Srebrenice. Supruga i majka Saliha Osmanović danas kaže:

„Biće mi lakše. Otići ću na mezar. Godine sam razmišljala da li ću ih pronaći, da li neću. Lakše mi je opet, otići ću na mezar, imama bar ove kosti.“


Saliha je posljednji put vidjela svoje najmilije kada su šumama krenuli ka Tuzli. Vidjela je Ramu na snimku koji je emitovan više puta. Nije se nadala najgorem:

“Prvo sam vidjela novine, poslije sam vidjela snimak. Sve sam kontala živ je – doći će, neko ga je snimio na ekranu, to sam sama sebi pričala, nikom nisam dalje pričala. Sama živim ovdje. Mlađi mi je sin Edin 6. jula poginuo, a 11. Srebrenica pala. Ja sam otišla tamo za Lukavicu. Tad sam vidjela da nikog više nejma. Pogledala sam da će doći, nejma ih.“

Majka Saliha često sanja Nermina kako dolazi pred kuću u Dobrak kod Srebrenice:

„Dođe ovako. Na njemu sam vidjela farmerice, a majica ne znam kaka je bila. A ono kosa mu crna, naviše, on je volio, i dođe meni: ’Mama, nemoj da plačeš.’ I njega je nestalo, nisam išla pod kuću, ni prid kuću. Možda do jedno do deset dana, sedam dana, vičem baš konama: ’Meni je sve neki išaret da će ih pronaći.’ Ja kad sam čula... Ali nisam nikom pričala da sam ja njega vidjela. Bio mi je u očima...“


Ramin i Salihin sin Edin poginuo je usljed granatiranja Srebrenice 6. jula, sedam dana prije nego što su mu ubijeni brat i otac. Većina članova porodice Osmanović također je nastradala, kaže Saliha:

„Ja oca svog nisam zapamtila, mater zapatila sam je. Kopali su i našli su je u Sremskoj Mitrovici. Prije godinu dana u Bratuncu je ukopali. Brata nemam, nemam bratića, sestrića, nemam svog druga, moga Nermina i Edina. Sve gledam, sve hodam. Dok živiš - preživljavaš.“

Saliha se poslije boravka u izbjeglištvu vratila na svoje ognjište u Dobrak kod Skelana. Ovdje radom pokušava zaboraviti tugu:

„Živi se. Malo hodam, u komšiluk izađem. Nešto kad radim, kažem:’Bože dragi, pa što radim, kome da radim?’ Ne može se živ u zemlju.“
XS
SM
MD
LG