Dostupni linkovi

Ne želim ni jednom, pa ni srpskom narodu da prolazi kroz patnje i poraze, ali ono što se dogadja Srbiji posljednjih 20-ak godina mi liči na teturanje i nevjerojatan slijed istih pogrešnih odluka sa istim posljedicama.

Ima već skoro 15 godina kako sam razgovarao sa jednom uvaženom kolegicom iz moje profesije. Tada se Redakcija na južnoslavenskim jezicima radija Slobodna Evropa polako bila sastavljala i razgovor je vodjen na temu njenog mogućeg angažmana iz Beograda. Nismo se dopali jedno drugom i ja sam suradnju odbio sa tezom da njene tekstove ne smatram profesionalnim, dakle, da se ona opredjelila za jednu ratnu stranu. Bila je razočarana i ovako mi odgovorila: “Može se, Nenade, biti istovremeno i profesionalan i opredijeljen za jednu stranu!"
Prije jedno desetak godina, moj kolega Omer Karabeg je razgovarao na temu stanja u Srbiji sa Latinkom Perović, veoma uglednom povijesničarkom iz Beograda. Ona je tada govorila da je u istoriji bilo primjera nestajanja naroda i da se boji da se to može dogoditi i Srbima. Učinilo mi se to tada, pa čak i danas, malo pretjeranim, ali se sjećam danas tog intervjua u povodu neovisnosti Kosova. Ne želim ni jednom, pa ni srpskom narodu da prolazi kroz patnje i poraze, ali ono što se dogadja Srbiji posljednjih 20-ak godina mi liči na teturanje i nevjerojatan slijed istih pogrešnih odluka sa istim posljedicama.
Najprije Milošević sa katastrofalnom greškom: u cilju osvajanja vlasti otvara bocu iz koje izlazi duh sile i nacionalizma koji vitla Srbijom i regijom. I koji još niko nije ni vratio u bocu. Zatim Slovenija - tamo najprije šalje vojsku, dopušta poraz i povlači se. Slovenija odlazi iz Jugoslavije - Srbija misli da će lakše osvojiti sve ostalo. Zatim Hrvatska u kojoj se najprije formiraju satelitske nacionalističke stranke, zatim vještačke Srpske autonomne pokrajine - pa onda kolaps.
Poslije Hrvatske dolazi BiH, gdje srpski nacionalizam upotrebljava identičnu metodologiju: okuplja Srbe na nacionalnoj osnovi i potiče okupljanja ostalih takodjer na nacionalnoj osnovi. Ponovo iste greške - srpske autonomne pokrajine ili oblasti, sasvim svejedno, rat i poraz. Mala utjeha srpskom nacionalizmu, za sada, ostaje postojanje entiteta Republike srpske ali omedjene državom protiv koje su se borili - Bosnom i Hercegovinom.
Onda - Crna Gora. Ponovo ista matrica nacionalizma, istina bez autonomnih oblasti ali sa istom pozicijom sile i prisile nad Crnogorcima i ostalim nacijama. I ponovo - poraz, odlazak Crne Gore i njeno brzo približavanje Evropskoj Uniji.
Sada Kosovo. Ista ta ideologija srpskog nacionalizma koja sve još uvijek gleda kroz iste naočale, ponovo formira neke samostalne srpske skupštine na Kosovu, baš kao i u BiH ili Hrvatskoj. I ponovo iste priče o nemoralu medjunarodne zajednice, nepravdi, kršenju medjunarodnih zakona i slično.
Kako je dakle moguće da takva jedna ideologija kod predstavnika jednog naroda taj isti narod vodi iz poraza u poraz, ponavlja identične greške, doživljava identične poraze, prihvaća sve manju i manju državu, sa sve manje Srba u njoj i sve više Srba i drugim državama? Kako je moguće da ta ista ideologija još uvijek ima žestoku podršku u tom istom narodu? Kad će se većina u Srbiji zapitati koliko neko mora biti "sposoban" da doživi sve te poraze uz punu kontrolu nad tada jedinom vojskom, tada jedinom diplomacijom, tada jedinim tajnim službama, novcem i nad čime sve ne. Kako je moguće biti toliko "sposoban" da u ni jednom jedinom od gore navedenih primjera Srbija nije imala podršku suvremenog svijeta? Nije mudro prihvatiti logiku po kojoj su u krivu svi u bivšoj Jugoslaviji, po kojoj su krivi svi u svijetu jedino nije krivo – rukovodstvo u Srbiji!
I sve opet uz potpuno identične poruke i objašnjenja. Baš kao što su u Hrvatskoj usvajali deklaracije "ne priznajemo državu Hrvatsku!", ili u BiH "ne priznajemo državu BiH!" ili u Crnoj Gori "ne priznajemo državu Crnu Goru!" tako sad i u povodu neovisnosti Kosova ista ideologija ponovo poručuje: "ne priznajemo neovisnost Kosova!". Srbija je, naravno, priznala neovisnost i Slovenije, i Hrvatske, i Bosne i Hercegovine i Crne Gore i priznaće i neovisnost Kosova. Manje je bitno kada - bitno je da će to biti u interesu Srbije kao što je u interesu Srbije bilo priznati i ostale države u regiji.
I, što je za Srbiju još gore, njeno voćstvo ili bar njen bitan dio, teturajući iz poraza u poraz, iz greške u grešku i dalje ide istim putem - neće u Evropu i vodi Srbiju u još dalju izolaciju. Ponaša se kao da je Evropi Srbija potrebnija nego što je Evropa potrebna Srbiji. Od svih mogućih scenarija Srbija u zadnjih 20 godina uvijek bira najgoru opciju za sebe i - najbolju opciju za druge. I jučer je premijer Srbije u šestominutnom govoru punom etiketa na račun SAD-a i Evrope udaljio Srbiju od modernog svijeta za još jedan korak. I pri tom je, govoreći o Kosovu uspio da u tih šest minuta Albance uopće i ne pomene!!?? Za razliku od Vojislava Koštunice premijer Kosova, Hashim Tachi, je dio svog govora o neovisnosti održao na - srpskom!
Zahvaljujući takvoj politici Srbija gubi i one bitke koje je mogla dobiti. Ona kao da se ponaša poput one moje kolegice sa početka priče: jednostrana je ali misli da je profesionalna. I sama je sebe u to ubijedila i još se čudi što je to svijetu neprihvatljivo. Profesionalan si samo ako misliš kao ja, ako si na istoj strani kao ja. Ako nisi - ne možeš biti profesionalan!!
Neko će reći, pa nije valjda da je Srbija kriva za sve. I nije! Nije ovo priča o krivicama ili o ratovima. Ovo je priča o sposobnosti jednog voćstva jedne države da zamajava narod te iste države koji, opet, glasa za to isto voćstvo i neće ni sam sebi da prizna te iste poraze. Gdje će Srbija sada? Ko će i kada zaustaviti to teturanje? Jedan koji je to pokušao, Zoran Djindjic, brzo je ubijen. Kako će se zvati politički lider koji će imati hrabrosti sebi i svom narodu sve te poraze priznati? Biće mu još teže nego bivšem premijeru, jer su se od smrti Zorana Djindjica naredala još dva velika poraza: odlazak Crne Gore i Kosova.
Ili će Srbija teturati i dalje čekajući nove poraze?
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG