Dostupni linkovi

U okviru serijala Pred licem pravde donosimo detalje sa regionalnog foruma o načinima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, te haškog suđenja Rasimu Deliću, koje je privremeno premješteno u Sarajevo.

U Beogradu je protekle sedmice održan Treći regionalni forum o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima počinjenim na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Organizatori dvodnevnog skupa bili su Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva i Documenta iz Zagreba, a u njegovom radu, uz ostale, učestvovali su predstavnici udruženja žrtava i žrtve, aktivisti nevladinih organizacija za ljudska prava i ženskih grupa, kao i ratni veterani, novinari, politolozi, istoričari, sudije i tužioci iz regije. Forum je pratio Želimir Bojović:
Učesnici skupa razgovarali su o potrebama i očekivanjima žrtava, regionalnom pristupu utvrđivanju istine o ratnim zločinima i o stvaranju klime za utvrđivanje istine i sprečavanje ponavljanja ratnih zločina. Poseban segment na Forumu o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji bio je posvećen potrebama i očekivanjima žrtava.
O svojim tragičnim sudbinama govorile su žrtve iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i sa Kosova.
Marija Večerina sve ratne godine provela je u selu Obrovac, u Hrvatskoj. Polovinom 1995., kada su ratna dejstva stigla i do njenog sela, Marija je, sa svoje dve kćerke i 17-godišnjim sinom, pokušala da pobegne na neko sigurnije mesto. U napuštenim kolima koja su našli na putu, krenuli su preko Golubića ka Krupi, ali su ih hrvatski vojnici presreli i isterali iz kola:
«Mi smo krenuli onim putom kojim nije trebalo. Čula se pucnjava i prosulo se staklo. Mi stadosmo. Oni se okupiše, hrvatska vojska oko nas, oko kola. Kažu: gdje ste pošli? Kažu: Izlazite van, sve ćemo vas pobiti. Tu su nas maltretirali, pobacali stvari, mome sinu traže po džepu ima li nešto maraka. Moj sin kaže: nosite sve, samo me nemojte ubiti. A oni su njega već ranili u nogu. Krv je tekla...»
Nakon noći provedene u podrumu jedne kuće, vojnici su ujutro izveli Marijinog sina i sa ostalim zarobljenim muškarcima odveli u nepoznatom pravcu. Marija nije ni slutila da će tog vrelog augustovskog dana poslednji put videti svog sina:
«Ja sam za njima pošla, s njima da idem, da vidim, kad je došla vojna policija. Psovali su mi mater. Kažu: vraćaj se nazad, ubićemo te.... A sin.. tako je bio nježan...»
Pored Marije, sve užase rata osetio je i Smail Duraković. Početkom '90 on se sa ženom Bedrijom vratio iz Nemačke i u svom rodnom mestu Vlasenica u Bosni i Hercegovini otvorio radionicu za hemijsko čišćenje. Početkom 1992. u njihovu kuću dolaze pripadnici srbijanske paravojne formacije «Beli orlovi». Smail kaže da se od tih užasnih scena, a posebna slika silovanja svoje žene nikada nije oporavio:
«Tada su počeli da me «ispituju», te ovo, te ono. Počeli su me tući. Nekoliko puta sam izgubio svijest. Onda su me zavezali. Odveli dolje, u prizemlje kuće, nakon čega sam čuo vrisku moje žene. Jedan od njih je bio izrazito svijetle, gotovo bijele kose, mladić svojih 20-ak godina. Došao je, otključao sobu, kaže: hajde gore, da vidiš. Ja sam pošao. Vidio sam da su se redali na njoj. Silovali. Ona je vrištala. Kad se to sve završilo, ona je pala u delirijum, vikala je: ubijte me, ubijte me. Onaj je rekao: ne, trebaćeš ti nama još.»
Nakon mnogobrojnih logora i zverskih maltretiranja, Smail je, tek nakon što je kao zarobljenik razmenjen, i dolaskom u Tuzlu, saznao nekoliko zastrašujućih istina:
«Žena mi je ubijena. U mojoj kući su držali javnu kuću. Tu su držali žene i djevojke. Imam i spiskove ovdje. Ali ne želim o tome ovdje. Znam i ljude koji su je ubili. Sve.«
Pored svedočenja žrtava, na ovom regionalnom forumu predstavljen je jedan od najobimnijih i svakako jedan od najsloženijih projekata u oblasti dokumentovanja prošlosti, a to je poimenični popis žrtava u Bosni i Hercegovini, koji je predstavio Mirsad Tokača, predsednik sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra. Pored toga, javnosti je predstavljen projekat Fonda za humanitarno pravo, pod nazivom «Kosovska knjiga pamćenja», koji bi trebalo da bude završen do polovine 2009.

Nataša Kandić


Nataša Kandić i direktorka Fonda za humanitarno pravo kaže za RSE da postoje izvesni pomaci u pravcu namirivanja pravde, ali da političke elite i dalje manipulišu žrtvama i odbijaju da se suoče sa ratnom prošlošću:
«Priče o suđenju za ratne zločine svuda funkcionišu nekoliko godina i možemo da kažemo da je to ipak jedan dobar način da se odgovori na ratne zločine koji su počinjeni. Međutim, sudovi imaju ograničene kapacitete. Ono što je nama potrebno, to je jedan potpuniji mehanizam, instrument koji će da koristi sve što su sudovi utvrdili, sve što je utvrđeno pred Haškim tribunalom, sve što utvrde nacionalni sudovi, onda neki instrument koji će da koristi tu ogromnu hašku arhivu. Potreban nam je instrument koji će da organizuje jedan javni ali regionalni prostor za glas žrtava. Računamo da bi takav jedan model instrumenta mogao da odgovori na najbolji način i da garantuje da se nikada više zločini ovde neće počiniti.»
Ipak, jedan deo političara u Srbiji neskriveno insistira na procesima suočavanja sa ratnom prošlošću. Jedan od njih je i Oliver Durić, predsednik Narodne skupštine Republike Srbije, koji ističe da se regionalni izazovi, kao što je prevladavanje ratne prošlosti, mogu rešiti samo regionalnom saradnjom:
«Zločini moraju biti kažnjeni, ne zbog evropskih integracija, već pre svega zato što to dugujemo žrtvama tih zločina. Dugujemo i svojoj budućnosti koju ne smemo graditi na krhkim temeljima poricanja, zanemarivanja i potiskivanja istine. To je dug prema prošlosti i prema budućnosti koji ima svaki funkcioner, svaka javna ličnost, svaki intelektualac i svaki građanin koji živi na ovim prostorima. Ovu obavezu i ovaj dug imaju svi, bez obzira gde su bili i šta su radili dok su se zločini dešavali.»
Predstavnici nevladinih organizacija u regionu gotovo su jednoglasni u stavu da bez pomoći državnih institucija posao dokumentovanja činjenica, suočavanja sa prošlošću i namirivanje pravde, neće biti izvodljiv.
Na pitanje kako bi opisao trenutne mehanizme za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, Mirsad Tokača za RSE kaže:
«Nažalost, mehanizmi nisu niti jaki, niti su efikasni. Vidite, sve ovo što mi radimo u nevladinom sektoru je jedan veliki napor. Mi nemamo odgovarajuću infrastrukturu, nemamo dovoljno ljudi, nemamo sredstva. Novac koji smo dobili, dobili smo od stranaca. BiH, pa evo i Srbija i Hrvatska, neće na odgovarajući način da to pomognu. Oni ovo shvataju potpuno pogrešno. Ovo nije ugrožavanje bilo čijih interesa. Ovo je za dobro svih ljudi.»
A kolumnista zagrebačkog Jutarnjeg lista, Ivan Zvonimir Čičak za RSE kaže da trenutno intelektualne političke elite u regionu iz jednog vrlo jasnog razloga nisu sposobne da procese suočavanja sa prošlošću podstaknu i dovedu do kraja:
«..zato što su na direktan način sudjelovale u tom ratu i poticale ga. Njima je teško priznati vlastitu krivnju.»
Iako su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije bar formalno završeni pre više od 12 godina, procesi suočavanja sa zločinima koji su se tokom tih ratova dešavali, još uvek se nalaze na početku.
Vesna Teršelić, direktorka zagrebačkog centra za suočavanje sa prošlošću Documenta, kaže za RSE da taj zastoj postoji na više nivoa:
«Na razini dokumentiranja činjenica, na razini procesuiranja ratnih zločina ili diskutiranja, reflektiranja o tome što nam se dogodilo i šta nam je sad činiti da se čuje glas žrtve, da se svi skupa približimo, prema više pravde za žrtve, kako bi zapravo spriječili bilo kakve nasilne sukobe u sadašnjosti i budućnosti.»
I dok nevladine organizacije u regionu uporno pokušavaju da vlastima u svojim zemljama predstave važnost suočavanja sa ratnim nasleđem, takva ista poruka stiže iz Evropske unije.
Specijalni izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, Jelko Kacin, kaže da će zemljama u regionu put k Evropskoj uniji biti otvoren tek onda kada se uspostavi realna procena sadašnjeg stanja i kada se svaka država i njena politička elita suoči sa svojom prošlošću:
«Naime, odgovornost za to što se dešavalo u tzv. jugoslovenskim ratovima na tlu nekadašnje Jugoslavije, ne može biti kolektivna. Ne može biti stereotipna. Ako je zločin, onda je taj zločin individualan. Ima ime i prezime. Svaka država mora biti toliko hrabra i odlučna da ona u sebi nađe toliko snage, političke mudrosti i vizionarstva, da se konfrontira sa svojim vlastitim problemima.»
Svjedočenje o formiranju odreda «El Mudžahedin»
Proteklog vikenda u Sarajevu je održano dvodnevno saslušanje svjedoka u sklopu, inače haškog, suđenja generalu Armije BiH Rasimu Deliću, optuženom po komandnoj odgovornosti za zločine koje su borci iz islamskih zemalja počinili protiv hrvatskih i srpskih civila. O formiranju odreda «El Mudžahedin», govorio je član te formacije Aiman Awad, posljednji svjedok optužbe. Suđenje je pratila Žana Kovačević:
U nastavku suđenja bivšem komandantu Glavnog štaba Armije BiH Rasimu Deliću, koje je održano u Sudu BiH u Sarajevu, svjedok Aiman Awad, svjedočio je o dolasku u BiH i nastanku odreda „El Mudžahedin“. Delić se tereti na osnovu komandne odgovornosti za ubistvo, okrutno postupanje, silovanje zarobljenih hrvatskih i srpskih vojnika i civila, koja su počinili pripadnici jedinice «El Mudžahedin» i drugi vojnici Armije BiH na području Srednje Bosne 93. i 95. godine.
Awad, kojem je oduzeto bh državljanstvo, bivši pripadnik ovog odreda, pojasnio je da je krajem 1992. godine iz Hrvatske došao u Bosnu i Hercegovinu, gdje se početkom ratne '93 priključio grupi mudžahedina smještenih u kasarni «7. muslimanske brigade» u Zenici:
«Ja sam došao s namjerom da se borim u Bosni i Hercegovini na strani muslimana Bošnjaka. Nakon što sam kratko vrijeme radio u Rijeci na prihvatu i pomaganju izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, kad sam čuo njihove priče, ja sam zaključio da posao u humanitarnoj organizaciji može neko drugi obavljati, a ja da, kao fizički sposoban mladić, musliman, više mogu doprinijeti pomažući ovom narodu.»

Sudnica u Sudu BiH


Awad je naveo da je tokom ljeta 1993. prvi put posjetio vojni kamp u mjestu Mehurići kraj Travnika, a potom je bio i na lokaciji Guča Gora gdje su se vodile borbe između arapskih boraca mudžahedina i pripadnika HVO. Ubrzo nakon toga, tvrdi Awad, oko 100-tinjak mudžahedina zatražilo je od Glavnog štaba III Korpusa Armije BiH dozvolu za formiranje jedinice «El Mudžahedin“, kako bi postali i legalni borci Armije:
«Mi smo predali zahtjev da se formira jedinica koja će se zvati «El Mudžahedin» na bosanskom jeziku. Znam da je na osnovu tog zahtjeva formirana ta jedinica. Ja sam ga lično odnio u komandu III Korpusa. 13 augusta 93. stiglo je naređenje o formiranju vojne jedinice - odred «El Mudžahedin». To je došlo iz Generalštaba Armije BiH. Znači, nakon prijema naredbe o formiranju odreda «El Mudžahedin», organizovana je u kampu Mehurići nekakva svečanost povodom proglašenja. Prisutni su bili ljudi iz komande Armije BiH odnosno komande III Korpusa, komande operativne grupe Bosanska Krajina i neki ljudi iz civilnog života u tom kraju.»
Na video snimcima te ceremonije, koji su prikazani u sudnici, svjedok je prepoznao visoke oficire Armije BiH Mehmeda Alagića, Sakiba Mahmuljina, hadžiju Midhata Purića, te mudžahedine Abu Harisa, Abu Malika i Vahidina, koji su ujedno i komandovali jedinicom „El Mudžahedin“.
Sa snimka ceremonije:
«Od strane države Bosne i Hercegovine i vrhovne komande Armije BiH je priznata jedinica «El Džihad» kao jedinica Armije i samostalna pod komandom njenom»
"Tekbir!"
"Allahu ekber!"
Na pitanje tužioca Daryla Mundisa ko je određivao borbene prioritete, Awad je odgovorio da njegova jedinica to nije mogla samostalno odlučivati:
«Kad je trebalo da se odradi bilo koja akcija ili izvrši bilo kakav napad, mi bi bili pozvani od komande operativne grupe. Svi su ti dogovori bili na nivou komande Korpusa, znači, bili bi pozvani u komandu Korpusa na razgovor. Tada bi se reklo da jedinica treba da izvrši napad na neki pravac i da bi mi trebali učestvovati. Mi bi bili s nekom jedinicom, jer nas je u početku bilo malo, koja će voditi brigu i koja će nam dati ljude koji poznaju teren, da nam pokažu teren. Naši bi izviđači izviđali i onda bi se, nakon izviđanja, izvršio napad u pravcu koji nam oni odrede.»
Awad je dalje naveo da je, od nastanka odreda do njegovog raspuštanja u decembru 1995., bio prevodilac, sa zadatkom da koordinira odnose sa predstavnicima Armije BiH. U optužnici protiv Rasima Delića spominje se selo Krčevine gdje su u ljeto '95 zarobljeni pripadnici vojske RS pa odvedeni u logor Kamenica, zlostavljani, a dvojica potom ubijena, nakon čega su im odsječene glave:
«Ja sam vidio dva zarobljena čovjeka koje vodi jedan Arap. U tom momentu rekao sam tom Arapu da zarobljenike vodi do najbližeg mjesta okupljanja gdje smo mi bili smješteni kao jedinica. To je selo Livada, ja mislim. Tražio sam od njega da ih odvede u to mjesto. Poslije zarobljenike nisam vidio.»
Svjedok tužilastva je svjedočio i o vojnoj akciji izvedenoj u septembru iste godine. Haško tužilastvo u optužnici navodi da je sredinom septembra na području Vozuće zarobljeno približno 60 ljudi, vojnika RS, te nekoliko civila među kojima i tri žene. Grupa je zarobljena i držana u improvizovanom pritvoru na području Zavidovića, gdje su zlostavljani, a većina ubijena. Sve tri akcije koje se spominju u optužnici protiv Delića, prema Awadovim riječima, imale su arapske nazive.
Aiman Awad je takođe ispričao da je, nakon tih akcija, područje Vozuće obilazio tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, koji je krajem godine, u Zenici, vođama odreda «El Mudžahedin» rekao da se jedinica zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma mora rasformirati:
«Bili su prisutni general Rasim Delić, general Sakib Mahmuljin, bio je prisutan komandant odreda Abu Al Mahani, Šeih Envar Rahmatuvali i ja, kao prevodilac. Razgovaralo se sa rahmetli predsjednikom, kad nam je saopštio da će se potpisati Daytonski sporazum, znači da će se zaustaviti borbe u BiH, i da se odred mora rasformirati i da svi stranci moraju napustiti Bosnu i Hercegovinu.»
U čast odlaska mudžahedina organizovana je oproštajna večera u Zenici, na kojoj je, pored ostalih, bio prisustan i Rasim Delić koji im se zahvalio za sve učinjeno u BiH. Ovo je prema Awadovom sjećanju bila najtužnija večera:
«Ovo je bila najgorča večera koju sam ikad u životu večerao. Atmosfera je bila toliko tužna, prisutni ljudi, a pogotovo mudžahedini, svi su plakali. Jer, zamislite, čovjek koji je došao toliko radostan da pomogne, da nešto učini, i nadao se da će poginuti na Allahovom putu, da bude šehid, i odjednom dođe neko pa mu to zaustavi. Ne ispuni mu se želja i mora sve da napusti. Zaista je toliko tužna bila atmosfera da nikome nije bilo do govora ili večere. Ni do čega.»
Trodnevno svjedočenje u Sarajevu završeno je unakrsnim ispitivanjem u kojem je Aiman Awad potvrdio da je, i pored naredbe Armije BiH i ličnog insistiranja predsjednika Alije Izetbegovića, jedinica «El Mudžahedin» konačno rasformirana odlukom „Šure“, tijela kojeg su činili čelni ljudi jedinice.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG