Tačno je da je došlo do smanjenja prijava kojih je u 2006. godini bilo oko 7.000, ali je i sadašnji broj previsok, kaže ombudsmen Nada Grahovac:
«5.500 je strašna brojka. Nijedna institucija iz okruženja, govorim o bivšoj Jugoslaviji, nema taj broj žalbi. Znači, od 1.600 do 2.000 maksimum, u institucijama ombudsmena u bivšoj Jugoslaviji. 5.500 je nemoguća brojka. To je ono o čemu stalno govorimo. Kad sistem me funkcioniše, nemoguće se baviti pojedinačnim slučajevima i pojedinačne slučaje rješavati.»
I stavovi građana ukazuju na stanje ljudskih prava:
«Ne znam da li je pretendenciozno reći da su danas ljudska prava maltene pogažena. Mislim da se to nije dešavalo 10-15 godina unazad ni izbliza kako se to danas dešava.»
«Mala plata, omladina ne radi, penzioneri imaju mala primanja. Sve je to kršenje ljudskih prava.»
«Krše se 90%, počev od tih raznih presuda, stanarskih prava, zapošljavanja, penzija. Previše se novca rasipa na neke stvari, a za socijalne slučaje se daje malom kašičicom.»
Nada Grahovac ističe da se, u odnosu na ranije godine, mijenja struktura prekršenih prava, pa tako danas gotovo da više i nema prijava o vjerskoj i nacionalnoj netoleranciji. S druge strane, više od polovine podenesenih zahtjeva odnosi se na kršenja prava u oblasti rada i socijalne zaštite:
«Kad kažem 'iz radnog odnosa' - niko nije došao da kaže da nema pravo na plaćeno ili neplaćeno odsustvo. Niko nije rekao da nema godišnji odmor. TO niko i ne pita! Ljudi samo hoće da rade i da za to što rade, dobiju platu. I da im je povezan staž i da mogu da se liječe. To je minimum koji se podrazumijeva. Nažalost, nema ga.»
Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana iz Banjaluke, smatra da se veliki broj građana žali nevladinim organizacijama i nezavisnim institucijama za zaštitu ljudskih prava upravo zbog nepovjerenja u institucije države:
«Reforma pravosuđa je počela prije 3-4 godine i to sve užasno sporo i traljavo ide. Šta očekivati od čovjeka koji 3 godine čeka da mu bude zakazano ročište?! Sve to kod ljudi stvara jedno nepovjerenje prema radu sudija i tužioca.»
Drugi problem koji omogućava kršenje ljudskih prava jeste i pravni haos u Bosni i Hercegovini, navodi Dardić:
«Mi imamo jedno more zakona koji nisu između sebe usaglašeni. Uzmite bilo koji zakon i naći ćete u njemu bruku «rupa», nedorečenosti, nepreciznosti. Same sudije i tužioci su zbunjeni na koji zakon uopšte, u kojem slučaju, da se pozovu. Zakoni nisu harmonizovani i to dovodi do jednog pravog haosa u pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine.»
Poseban problem na koji Nada Grahovac ukazuje jeste i na prećutan odnos vlasti prema narastajućem obimu maloljetničkog nasilja. U toku ove godine u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS evidentirano je gotovo 900 maloljetnih delinkvenata, što je porast za više nego duplo u odnosu na 2005., kaže ona i dodaje da ne postoje mehanizmi kojim bi se na maloljetne prestupnike primijenio krivični zakon:
«Vaspitne preporuke koje se mogu izreći maloljetnicima, lično izvinjenje, naknada štete i td. I rad u korist humanitarne organizacije ili rad u lokalnoj zajednici - te mjere može izreći sudija ili tužilac. On niti jednu mjeru ne može izreći zato što ne postoji podzakonski akt koji reguliše način na koji će se ona izreći. Vaspitne mjere koje se mogu izreći - upućivanje u disciplinski centar ili vaspitnu ustanovu, a ni jedan centar ove vrste danas ne postoji. Znači, ni ova mjera mu se ne može izreći. I treće - maloljetnički zatvor - mi ni maloljetničkog zatvora danas nemamo.»
U izvještaju ombudsmana za ljudska prava upozorava se i na porast krivičnih djela protiv polnog integriteta nad maloljetnim licima, kao i na ugroženost građana kao potrošačke populacije.
