O problemima s kojim su suočeni povratnici u Bosansku Posavinu, govori Mate Gogić, predsjednik Zajednice prognanih, izbjeglih i iseljenih iz Bosanske Posavine ili – skraćeno – Zajednice prognanih Posavljaka. Osnovana je krajem 1993. godine.
RSE: Možete li se prisjetiti kako je nastala Zajednica?
Gogić: Prije toga su postojale udruge pojedinih općina – Dervente, Modriče i još nekih općina. Smatrali smo, međutim, da sve to treba objediniti. Imali smo sabor u Zagrebu, jer je u Zagrebu ustvari najveći broj izbjeglih iz Posavine. Poslije tog skupa smo sazvali skup u Slavonskom Brodu, gdje su bili i predstavnici vlasti i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bio je čak i Ivo Komšić iz Sarajeva i još neka grupa s njim. Tu je formirano Hrvatsko narodno vijeće Bosanske Posavine. Prvo Hrvatsko narodno vijeće.
RSE: Ko čini Zajednicu i koliko ima članova?
Gogić: Članovima bi se mogla smatrati čitava ta populacija. Mi smo pravili popise, ali je nemoguće sve točno popisati, obzirom da Zajednica okuplja ne samo Hrvate nego i Bošnjake i Srbe i nacionalne manjine. Najveći dio tih ljudi je u Zagrebu, zatim u Slavonskom Brodu i ostalim dijelovima Hrvatske. Jako puno ih ima u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj i drugim zemljama Zapadne Evrope, pa i preko oceana, u Americi i Australiji.
RSE: U kakvom je stanju imovina onih koji su morali otići iz Posavine – kuće, ali i eventualno neki privredni objekti koje su imali?
Gogić: Njihova imovina je u nikakvom stanju. Raspravljali smo 6. veljače u Sarajevu o promjeni ustava i govorilo se kako je imovina vraćena. Tobože jeste. I ja sam iz gruntovnice u Doboju i iz općine dobio rješenje da mi se imovina vraća. Međutim, vraćena je spržena, spaljena zemlja. Na potezu od Bosanskog Broda preko Dervente do pred Doboj – preko 70 kilometara, oko 10.000 stambenih jedinica – sve je popaljeno. Popaljene su i gospodarske zgrade, sve je uništeno. Ljudi su bili imućni, međutim došlo je do te kataklizme koja ih je pogodila i ojadila. Mnogi koji nisu dole stradali, stradali su kasnije u Zagrebu i u drugim mjestima Hrvatske i u svijetu od tuge i žalosti za zavičajem.
RSE: Postoji jedna fama kako Hrvati ne žele da se vrate?
Gogić: To su priče za malu djecu. Naravno, nitko se ne može vratiti na ledinu pod vedrim nebom. Vraćena je zemlja, ali nisu vraćene gospodarske zgrade, nisu napravljene kuće. O tome nitko ne vodi računa. Na potezu od Bosanskog Broda do pred Doboj je živjelo 49.000 Hrvata, a vratilo se svega 1.400-1.500. Možete onda misliti kakav je tu povratak. Tu Republika Srpska ništa nije učinila. A tko je porušio te kuće, to se vrlo dobro zna. Tu čovjek mora imati srce, mora imati pameti, mora imati dušu i gledati sve to realno.
RSE: Imate li procjenu koliko ljudi želi da se vrati u Posavinu?
Gogić: Kad bi se stvorili optimalni uvjeti, vjerujem da bi se svi stariji vratili. A s njima bi se vratili i mladi, pod uvjetom da im se stvori mogućnost za povratak, odnosno da se oživi privreda Bosanskog Broda, Dervente, pa i Doboja, da nema šikaniranja, da se svi podjednako imaju mogućnost zaposlenja. Tu može pomoći međunarodna zajednica, ako želi dobro Bosni i Hercegovini. To isto važi i za Modriču. To isto važi i za Bosanski Šamac. Mislim da bi se vratilo više od polovine ljudi. Moje selo je imalo 415 kuća, siguran sam da bi se vratilo preko 200 obitelji. Predlažem da se osnuje međunarodna donatorska konferencija za pomoć Bosanskoj Posavini. Imamo podbadanja, ne samo sa bošnjačke strane, ne samo sa srpske strane – možda s tih strana čak i manje – već najviše sa hrvatske strane. Prigovara nam se da se ne želimo vratiti, da smo pobjegli odozdo. Nismo pobjegli nego smo protjerani. Prolili smo puno krvi za tu Bosansku Posavinu. Ljudi bi se sutra vratili, ali na što će se vratiti? Neka im se omogući da se vrate, pa će se vratiti. Međutim, svi nekako sklope oči i začepe uši. Siguran sam da bi se uspjelo s novim ustrojem, iako on zapinje. Velika šestorica se nisu uspjela dogovoriti u Širokom Brijegu oko svega ovoga, ali se nadam da će ipak do novog ustroja doći pod pritiskom. Ne kraju krajeva, najviše je kriva međunarodna zajednica. Oni to potiču govoreći da nema nametanja nikakvih rješenja. Ukoliko nisu u stanju da se dogovore ovi u Bosni, onda to treba da uradi međunarodna zajednica. Ovo ovako su samo puste priče.
RSE: Pusta priča i pusta Posavina…
Gogić: Sedamdeset pet kilometara od Doboja do Save – žalost. Nekih stotinjak kilometara od Dervente, Bijelog Brda pa dole do Brčkog – žalost. T je ustvari najplodniji kraj Bosne i Hercegovine. A imao je prije rata i svoju industriju – u Derventi, u Brodu, u Brčkom, u Šamcu…
Povratnici ponovo odlaze
Opština Tuzla, kao i cijeli tuzlanski kanton, imali su, ali i sada imaju, najveći broj raseljenih osoba. Nekada se povratak finansirao međunarodnim donacijama, kojih više gotovo nema.
Esma Ibrišimović, pomoćnik načelnika za izbjegla i raseljena lica, ističe:
„To su tako simbolična sredstva da se u toku godine stigne obnoviti 15 do 20 stambenih jedinica po općinama. U nekim općinama se ne obnovi nijedna.“
Ali nije dovoljno obnoviti kuće, te je opština pomagala i na drugi način:
„Kupili smo recimo stotinjak steonih junica. Otvorili smo otkupnu stanicu mlijeka. Finansiramo poljoprivrednu proizvodnju, uglavnom povrća. Na tom području veliki broj staklenika. Međutim, u najvećem broju opština povratnici jako teško žive i povratak je praktično ugrožen.“
Povratnici u Tuzlanski kanton, ponovo su analizirali uslove u kojim žive. Mitar Mihajlović, predsjednik Udruženja za održivi povratak:
„Pri rješavanju problema održivog povratka smo uvijek suočeni sa teškim otporima i sa opstrukcijama. To onemogućuje povratnicima da shvate da je moguće ostati. Međutim, u posljednje vrijeme, naročito u prošloj godini, napravljeni su neki pomaci. Nadamo se da će na osnovu Platforme Saveza udruženja izbjeglica, raseljenih lica i povratnika BiH i našeg programa biti moguće da se i ove godine naprave značajniji pomaci. Posebno ohrabruje što su i naši predstavnici uključeni u izradu teksta revizije strategije provedbe Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, gdje se želi unaprijediti i sama pravna regulativa, ali i pojačati stepen odgovornosti i djelovanja svih organa vlasti na svim nivoima.“
Jedan od povratnika kaže:
„Zovem se Marko Stevanović. Povratnik sam u Živinice, mjesna zajednica Đurđevik. Živim teško, kao i svi ostali. Najteže nam pada što nikoga ne interesuje da nam pomogne da se ovdje ostvari održiv povratak. Onda, novi stanovnici nam sijeku šume. Slažem se, treba se boriti, ne treba samo čekati da neko nešto dadne. Međutim, održiv povratak bi ipak trebalo podržati. Povratnicima treba osigurati održiv povratak, a onda nek‘ žive kako znaju. Ja sam predsjednik Udruženja povratnika opštine Živinice i to stanje mi je u potpunosti poznato. Ima stvari gdje ni opština nije u stanju da pomogne, ali ima i stvari koje izbjegava da učini. Iz opštinskog budžeta se evo dvije godine izdvaja za održiv povratak po 20.000 KM, a opština to onda usmjeri za popravak crkve. Po meni crkva ne osigurava održiv povratak. Ja nisam protiv crkve, ali neka se to finansira iz fonda za vjerske objekte, koji mislim da postoji na nivou kantona, a ova sredstva treba podijeliti povratnicima da nešto malo pokrenu. Povratnici ponovo odlaze, ne mogu da dobiju posao, a neki su pomrli. Godine 2002. nas je bilo 60 povratnika, a prije rata nas je u Živinicama bilo oko 3.500.“
Povratnica Zemira Tufekčić, sa sedmoro djece, od tri do 17 godina, nakon povratka u Banjaluku jedva da preživljava:
„Moram se pomiriti sa sudbinom. Četvoro djece ide u školu. Svako jutro mi traže marku. Nemam da im dam. Nekada imamo da jedemo, nekada nemamo. Djeca hodaju bosa, nemaju šta obuć. Potgraju cipele, traže mi da kupe nove, ali ja nemam da im dam. Šta ću. Obraćala sam se predsjedniku Dodiku. Dolazila je i televizija. Dolazili su i iz opštine. Ako se usliše te tri moje molbe, biće dobro. Onda ću moći preseliti ove godine.“
Udruženje povratnika je osiguralo sušionu za voće, povrće i ljekovito bilje, kako bi bar na taj način popravilo materijalnu situaciju povratnika, ističe predsjednik Udruženja povratnika u Banjaluku Kemal Gunić:
„Osigurali smo kompletnu opremu za sušenje voća, povrća i ljekovitog bilja. Kad je sezona, možemo da zaposlimo 100-200 naših ljudi. Koliko god donesu plodova, mi ih otkupljujemo i sušimo.“
Kako bi povratak bio što održiviji, Fadil Banjanović iz Kozluka uputio je pismo na više adresa tražeći da se konačno elektrificiraju naselja koja su još uvijek u mraku:
„Pokrenuli smo inicijativu pismom državnom resornom ministru gospodinu Haliloviću, entitetskom resornom ministru Mušiću i entitetskom resornom ministru gospodinu Brankoviću tražeći za Zvornik 200.000 KM za 134 domaćinstva bez električne energije u kući, kako bi ove porodice imale električnu energiju. Ogromna sredstva unutar Bosne i Hercegovine i unutar estetskih vlada se izdvajaju za izbjegla i raseljena lica. Ta sredstva treba ulagati prvenstveno za vodo-snabdijevanja, za napajanja električnom energijom, za zdravstvenu zaštitu, za održiv povratak."
U borbi za pravdu
O radu pravosudnih organa, odnosno o pravu i pravdi, ispričane su brojne priče, posebno u okviru reforme pravosuđa – o kojoj se najčešće čuju samo pohvale. Ali, pitamo se koliko je tzv. obični čovjek, u borbi za svoju pravdu, suočen s brojnim problemima i da li uspijeva istjerati „stvar na čistac“. Evo jednog od primjera o kojem iz Livna izvještava Željka Mihaljević:
„Nezadovoljan sam radom suda. Dobio presudu da mi se uplati radni staž od 2002. godine pa nadalje, ali da mi se osporava 10 plaća, dnevnice za 20 mjeseci i šest godina putarina. Tužbu sam podnio 2004. godine, stajala je u ladici dok nisam intervenisao da se pokrene. Dobio sam presudu da mi se uplati radni staž, ali da mi se odbiju plaće, dnevnice, topli obroci, putarine. Imao sam i minuli rad od 140 KM mjesečno. Sve mi je odbijeno. Sedam godina nisam primio plaću od 250 KM.“Ovo je priča Mirka Šeremeta, vozača livanjske tvrtke za prijevoz putnika „I Livno Bus“, koji je svoja prava iz radnog odnosa pokušao riješiti uz pomoć suda. Međutim, udovoljeno mu je samo u jednom dijelu tužbe, a većina njegovih potraživanja je odbijena. Zbog čega?
„Odbijen sam zbog toga što nemam dokaza da sam dizao plaću. Kao i svi radnici ,I Livno Busa‘ sam dobivao 250 maraka bez ikakvog papira. I Livno Bus je odbio da dostavi dokumente i sud je odbio moj zahtjev jer nemam dokaza. Kako ću ja imati dokaze, dokaze trebaju dati oni. Ono što sam doživio na sudu je zaista katastrofa. Kome da se onda žalim kad ne mogu da dobijem plaću od 250 KM za 11 mjeseci.“
Mirko je tvrtku u kojoj je radio tužio još 2004. godine. Predmet je ležao u ladici sve donedavno, a pokrenut je zahvaljujući tome što se Mirko odvažio požaliti predsjedniku Općinskog suda Livno Niki Cvitanoviću:
„Pokrenut je tek prije sedam-osam mjeseci. Do tada je to ležalo u ladici i niko to nije smio iznijeti. Ljudi su toliko uplašeni da ne smiju podnijeti tužbu i tražiti da im se uplati penzijsko-mirovinsko osiguranje jer bi izgubili posao. Ja više ne želim raditi u toj firmi, ali želim da mi se riješi radni staž i želim da se dugovanja prema meni isplate. Ima drugih firmi u kojima mogu raditi, ali nažalost već sedam godina moram čekati da mi se uplati staž i da mi se daju plaće. To su plaće od 250 KM. Pokušajte vi živjeti od 250 KM, plaćajte redovno režije i prema ovoj državi postupajte kako treba.“
Nezadovoljan presudom, naš sugovornik se za pomoć obratio livanjskom uredu federalnog ombudsmena. Pomoćnica ombudsmena FBiH Dita Maglica:
„Imam namjeru uputiti zahtjev ovoj firmi, budući da je trebala, sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacijama u FBiH, odgovoriti gospodinu Šeremeti, odnosno dostaviti mu podatke, najkasnije u roku od osam dana, ukoliko su iz nekih razloga smatrali da nisu bili dužni postupiti po predmetu. Međutim, u svakom slučaju, javni organ – u ovom slučaju se radi o poduzeću, znači pravnoj osobi – dužan je, u formi rješenja, ili da odobri pristup informacijama (taksativno je navedeno u kojim slučajevima se odobrava) ili da ga odbije.“
A sud je također mogao, pa i trebao, po službenoj dužnosti, kada je već ustanovio da tužitelj nije mogao doći do potrebne dokumentacije, istu zatražiti od tvrtke „I Livno Bus“. Međutim, taj potez u ovom slučaju, a i u brojnim sličnim slučajevima, je izostao.
Uvaženo oko 3.500 zahtjeva za otpremnine
Narodna Skupština RS-a usvojila je informaciju o ostvarivanju prava na otpremninu od 1. oktobra 2006. do 30. septembra 2007. godine. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS-a Boško Tomić je izjavio da je Komisija za implementaciju člana 182. Zakona o radu, od 60.000 zahtjeva za otpremninu obradila 13.244 predmeta. Pozitivno je riješeno 3.512, odbijeno 3.538 i odbačeno 1.495 zahtjeva. Tomić je podsjetio da je rok za podnošenje zahtjeva regulisan zakonom i da se može mijenjati samo izmjenama zakona. Inače, zahtjevi su se mogli podnositi do 16. februara 2001. godine. Poslanici SDA i Stranke za BiH zatražili su da Narodna skupština RS-a zaduži Vladu RS-a da prilikom rebalansa budžeta za 2008. godinu planira povećanje sredstava za isplatu otpremnina i da u 2008. godini odredi novi šestomjesečni rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje ovog prava, ali su njihove prijedloge zaključaka poslanici odbacili.