Dostupni linkovi

Njemačke škole od ove sedmice uvode u škole stripove kako bi djecu naučili što se u njihovoj zemlji i svijetu dešavalo u vrijeme vladavine Adolfa Hitlera. Iako su njemačke škole već puno toga uradile na edukaciji mladih generacija u vezi s nacionalističkom prošlošću, pojava neonacizma i rasizma nagnala ih je na novu akciju. Bio je to povod da u našem programu progovorimo o tome što se u balkanskim zemljama radi na denacifikaciji, nakon ratova koji su prošle decenije prohujali tim područjem. Kako djeca u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji uče svoju, ne tako davnu prošlost.

Strip pod imenom „Suche – Istraživanje“ kreirao je nizozemski karikaturista Eric Heuvel. Priču o Esther koja je preživjela Holokaust, djeca u Nizozemskoj već čitaju, a berlinski centar Ana Frank, koji podržava projekat mišljenja je da će biti zanimljiva i korisna i djeci u Njemačkoj:
„Strip je napravljen tako da crtežom i živim dijalogom uspijeva prikazati svu patnju koju su prošli Židovi u Hitlerovo doba. Nadamo se da će naći put do mladih.“
Knjiga ima 61 stranicu, dostupna je na nekoliko evropskih jezika, a za razliku od drugih zemalja, gdje je u slobodnoj prodaji, Nijemci su odlučili uvesti je kao sastavni dio nastave iz istorije. Projekat starta ove sedmice. Najprije u berlinskim i školama pokrajine Sjeverna Rajna Vestafilija. Biće to u narednih šest mjeseci test da li se strip može uvesti i u učionice na nivou cijele savezne države.
Nije riječ o tome da mladi Nijemci imaju različite udžbenike povijesti u odnosu na školarce iz drugih EU zemalja, riječ je o pokušaju da se na prihvatljiv način dođe i do djece koja ili ne uče najbolje ili nisu zainteresirani. Među učenicima različiti stavovi o tome je li strip pogodna forma za učenje zločinačke prošlosti:
„Mislim da je u redu za one koji nisu puno o tome čitali.“
„Previše je to grozno da bi se objašnjavalo stripom.“
Glavna junakinja stripa Esther je izmišljeni lik, priča je međutim bazirana na činjenicama i stvarnim događajima iz perioda četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada je nacistička Njemačka porobila Evropu i ubila šest miliona Židova. Uključena je i Kristalna noć iz novembra 1938. godine, kada su Židovi istjerani iz svojih domova, kada su im sinagoge spaljene, firme oduzete, izlozi na dućanima smrskani, a ljudi deportirani u Auschwitz.
Rolf Bruetting, predstavnik Saveza nastavnika Sjeverne Rajne Vestfalije kaže:
„Mi smo više za učenje s preživjelim učesnicima tog vremena, logoraše koji nam mogu ispričati kako je to bilo. Takav pristup je snažniji i upečatljiviji.“
No svjedoci nažalost lagano izumiru, a djeca moraju naučiti što se dešavalo u mračnim naci-vremenima. Možda strip i nije najbolji medij, ali je najvažnije da poruka stigne do mladih, kaže jedna berlinska Židovka, koja podržava ovaj projekt:
„U istoriji moje porodice Holokaust je igrao veliku ulogu, moja majka je preživjela Auschwitz. Podržavam ovaj projekat i mislim da to ne vrijeđa osjećaja preživjelih.“
Njemačka danas ima najbrže rastuću židovsku zajednicu u svijetu. Više od šest decenija po okončanju II svjetskog rata, kada su bili skoro istrijebljeni, u toj zemlji danas živi 220.000 Židova. Posthitlerova Njemačka prošla je dug put denacifikacije, zakoni ove zemlje rigorozniji su od drugih evropskih kada je nijekanje zločina ili Holokausta u pitanju. Ponekad pušu i u hladno, reklo bi se na Balkanu. Ali činjenica da su istraživanja pokazala kako nove generacije ponovno ujedinjene Njemačke malo znaju o tamnoj strani svoje istorije, nagnala je vlasti da nešto konkretno preduzmu. Tako su se Hitler, Goebbels i Himller, u obliku stripa, našli kao obavezni dio časa istorije za učenike nižih razreda, djecu od sedam do 10 godina starosti.
Kakvo je stanje u zemljama bivše Jugoslavije kroz koje su, u posljednjoj deceniji XX stoljeća protutnjali novi ratovi, a da se ni onaj II svjetski nije završio kako treba.
Mitove je moguće razbijati, kaže naš novinar Enis Zebić, navodeći hrvatska iskustva. Udžbenici povijesti za osnovnu školu početkom devedesetih doživjeli su ozbiljnu reviziju, ali stvari se posljednjih godina vraćaju u normalu:
Udžbenici povijesti dobar su primjer za odnos vlasti i znanosti prema nedavnoj povijesti. Jedan od osnovnih problema je u tome što dobar dio povjesničara cijelo vrijeme osluškuje što bi se moglo dopasti aktualnim vlastima, a što ne, kaže izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jakovina. Evo primjera:
„Mislim da je svijest o tome da je Tuđman s jedne strane bio zaljubljen u Josipa Broza zapravo Broza izvukla iz onih najgorih napada kakvi su se objektivno mogli dogoditi. Što zapravo najbolje govori o slabosti historiografije, o prilično dominantnom ispolitiziranom korpusu hrvatskih povjesničara.“
Nakon 1990. godine u školskim se udžbenicima više govorilo o zločinima partizana nego o zločinima ustaša. Zločini ustaša su se spominjali, ali pretežniji je naglasak školskog poučavanja o NDH bio na slobodi stvaralaštva i velikoj kulturnoj produkciji u te četiri godine. Predavačica metodike nastave povijesti na zagrebačkom Sveučilištu Snježana Koren:

Imate pet udžbenika povijesti, od kojih će dva direktno govoriti o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u NDH, u dva ćete to naći definirano kao teror ustaškog režima, strahovlada i zločini, a jedan će govoriti o represivnoj politici.

„Zločini su se na neki način relativizirali time što ste imali puno toga o kulturi i gospodarstvu. Zločini su se spominjali u jednoj rečenici. E toga više nema. Sada se puno otvorenije govori o zločinima ustaškog režima, ali još uvijek tu postoji određena ambivalentnost, u smislu da danas imate pet udžbenika povijesti, od kojih će dva direktno govoriti o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u NDH, u dva ćete to naći definirano kao teror ustaškog režima, strahovlada i zločini, a jedan će govoriti o represivnoj politici.“
S tim zaključkom se slaže i profesor Jakovina:
„Ja bih rekao da je stanje sa udžbenicima u Hrvatskoj bitno bolje posljednjih sedam-osam godina. Već možda koncem Tuđmanove vladavine su se pojavili prvi paralelni udžbenici. A onda svaka generacija koja se pojavljivala – imamo ih dosta na tržištu, po pet-šest udžbenika za osnovu školu – bila je doista sve modernija. Ono što je šteta i što je žalosno za struku, poticaji nisu došli iz struke, nego su poticaji došli iz politike.“
Tretman nedavne povijesti ovisi od udžbenika do udžbenika, kaže profesor Jakovina. Kako to izgleda na primjeru akcije „Oluja“ i civilnih žrtava:
„Jedan je pristup da se vrlo isprano govori o onome što su negativno činili pripadnici Hrvatske vojske. Ili, u jednom udžbeniku se posebno govori o ratnim operacijama, a posebno i na sasvim drugom mjestu o zločinima. Tako da imate sačuvanu sliku čistoće ,Oluje‘, mada se zločini ne prešućuju, ali su obrađeni u drugom dijelu. A imate i pristup da se u istom tekstu kaže što se nakon ,Oluje‘ događalo.“
Udžbenici nisu sve. Mnogo toga u objektivnom sagledavanju prošlosti i razbijanju mitova može politika. I tu Hrvatska ima svijetao primjer predsjednika Mesića. U Hrvatskoj važnu ulogu imaju i domaća suđenja za ratne zločine. Evo što je nedavno za naš radio izjavio predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić:
„Vratimo se korak unazad i sjetimo se kako je počelo s onim procesom oko Norca – sa govorima na Rivi i sa parolama ,Svi smo mi Mirko Norac‘. Suđenje u Rijeci jeste doprinijelo da ljudi koji su čak sudjelovali u toj drami ili koji su bili neutralni odjedanput ustuknu pred neupitnim dokazima kao što su svjedočenja ljudi koji su u tome sudjelovali i da kažu – čekaj malo, ipak ja nisam Mirko Norac.“
Serviranje probranih činjenica

Jedna od stvari koje BiH nije savladala u poratnom periodu jeste i način na koje treba prezentirati istorijske činjenice koje bi dovele do razmišljanja ili potakle spoznaju o svemu što se događalo tokom krvavog rata protiv tog društva. Stvari se rješavaju serviranjem probranih činjenica, kaže na početku svoje priče Dženana Halimović:
Smilja Mrđa, profesorica istorije, bavi se kontroverzama u ovoj naučnoj oblasti. Iako je, kaže, Bosna i Hercegovina mnogo napredovala, i dalje su prisutne tenzije koje datiraju od posljednjih krvavih obračuna:
„Još uvijek nekako postoje monopoli nad historijom. Historija je previše u funkciji politike. Čija je vlast, njegova je i historija. Ja imam običaj reći da je udžbenik iz historije lična karta neke zemlje. Ali mislim da je ovo sad što imamo jedan ogroman iskorak u odnosu na udžbenike iz kojih smo učili u ratu.“
Za razliku od na primjer Njemačke, Bosna i Hercegovina nije raščistila na sa činjenicama iz II svjetskog rata, a o najnovijima da se i ne govori, smatra književnik i novinar Ivan Lovrenović:
„Sve važne društvene snage u Njemačkoj su se prema tom razdoblju njemačke povijesti zajednički odredile, kritički i jednako negativno. Značajno je da je unutar njemačkog društva postignut najviši mogući konsenzus, i historijski i ideološki i politički. Kod nas je sve obrnuto. Kod nas nema tog društvenog, ni intelektualnog, ni političkog, konsenzusa ni oko čega. Društvo je toliko fragmentirano da se kod nas sada pojavljuje, u najsirovijim i najekstremnijim oblicima, revizionizam u odnosu na ono što je bilo prije 60 godina. A u odnosu na ono što smo mi proživljavali prije 10-15 godina, tu je tek potpuni kaos.“
S male vremenske distance nije moguće posvetiti se činjenicama, pa se nerijetko dogodi da umjesto nauke, interpretaciju istorijskih događaja daju autori udžbenika koji se kasnije povlače iz upotrebe, smatra Mrđa:
„Često se neke stvari koje ne prođu naučno-historijski sud nađu u udžbenicima. A djeca onda često kažu – naravno da je tako, to piše u udžbeniku.“
Denacifikacija je, smatra profesorica Mrđa, proces koji teče paralelno s procesom demokratizacije:
„Denacifikaciju smatram kao uspostavljanje demokratskih vrijednosti, koje podrazumijevaju relaciju prema čovjeku, a ne prema naciji kojoj on pripada. Ako su neki ljudi krivi za zločine, sasvim je svejedno koje su oni nacije, treba da im se sudi zato što su te zločine počinili, a ne zato što pripadaju određenoj naciji.“
No, Bosna i Hercegovina je zemlja koja ima tri naroda, tri istorije i potrebu da se svaka od njih prikaže, pa makar i na štetu, ističe Mrđa:
„Veliki je pritisak da se to obrađuje. Postoje smjernice za pisanje udžbenika. Prva smjernica nam je bila da će se u udžbenicima obuhvatiti period do 1992. godine. Međutim, sva tri ministra su insistirala da se piše i o ovim zadnjim događajima.“
Zemlja stoga zapada u opasnost da mlade generacije opravdavaju zločine počinjene na drugima i da veličaju zločince, kaže Lovrenović:

Pedagoška ideologija ili ideološka pedagogija, kako hoćete, na djelu je u naša tri nacionalna ambijenta.

"Pedagoška ideologija ili ideološka pedagogija, kako hoćete, na djelu je u naša tri nacionalna ambijenta. Već sada je kod nas u punoj snazi to da se zločini takozvane svoje strane opravdavaju, a da se sva krivica svaljuje na onu drugu i tako dalje. To mi već živimo. Generacije koje sada izlaze recimo iz osnovne ili srednje škole, već punim plućima dišu takav zagađeni zrak.“
Jedini mogući put je, kažu eksperti, pratiti smjernice koje daju stranci, i to upravo oni koji su svoju mračnu stranu iznijeli na površinu. Iako se na njega dugo čekalo, na kraju se pojavio njemačko-poljski udžbenik. Očekivati je da se jednom pojavi i zajednički stav Bošnjaka, Srba i Hrvata o njihovoj zajedničkoj istoriji i zločinima.
Prvo priznanje, a onda suočavanje

Bez obzira što je ranih devedesetih potonula u velikosrpski nacionalni talas, Crna Gora zvanično istoriju o II svjetskom ratu iliti priču o partizanima i četnicima nije mijenjala, samo ju je nakon reformskog zaokreta 1997. godine, kada je Đukanović rekao ne Miloševiću, oslobodila nepotrebnog balasta jednopartijskog tumačenja. Prednost je data činjenicama. Tako se u reformiranim udžbenicima odnosi i prema nedavnoj prošlosti. Što se pak suštinske denacifikacije perioda devedesetih tiče, činjenice govore da je, osim deklarativnog zalaganja, malo toga učinjeno na planu suočavanja sa sopstvenom ulogom u krvavom raspadu SFRJ. Bilježi Biljana Jovićević:
Godine 1998. započela je revizija školskih programa za istoriju u crnogorskom obrazovnom sistemu. Istoričar Radovan Popović, u Ministarstvu prosvjete zadužen za reformu, kaže da su prvo istorijske udžbenike oslobodili jednopartijskog tumačenja istorijskih događaja. Ostavljene su samo činjenice i dodati neki događaji, prije svega vezani za crnogorsku istoriju između dva rata i II svjetski rat, ranije redovno zaobilaženi:
„Četničko-partizanski odnosno komunistički odnos. Tu je bio i federalistički pokret Krste Popovića. Mislim da su se tu po prvi put djeca srela sa temama kao što je podgorička skupština, koja je tretirana na mnogo višem nivou, božićna pobuna, vlada i kralj u emigraciji i neke ličnosti i događaji o kojima su djeca do tada dobijala informacije uglavnom preko djedova ili roditelja.“
Nova reforma istorijskih udžbenika koja, kako kaže Popović, ujedno predstavlja i kamen temeljac promjena u obrazovanju, nastupila je nakon 2000. godine. Novija istorija se tretira na sljedeći način:
„Posebno mjesto je određenu raspadu SFRJ. U sklopu te teme je kriza jugoslovenskog društva, stvaranje novih država i sve ono što je pretpostavljalo nestanak te države. Naravno da se tu nije moglo kvalitetnije ulaziti u analizu, prosto zbog metodološke distance, koja je bila isuviše mala da bi se moglo donositi čvrsti stavovi i kriterijumi na osnovu kojih bi se to radilo. Ali, u svakom slučaju, apostrofirani su svi značajniji događaji iz tog perioda od 1990. do 2000. godine odnosno do smjene Slobodana Miloševića.“
Osim faktografije, tu su i fotografije:
„Fotografije Tita u odlasku, onda Ante Markovića, Podgorica januarskih događaja 1989. godine, ruševine Vukovara, bombardovanje Dubrovnika, kolona izbjeglica iz Kninske Krajine, Srebrenice, dejtonska konferencija, bombardovanje Beograda…“
Osim suočavanja sa nedavnom neslavnom prošlošću i istorijskoj ulozi u njoj u istorijskim čitankama, aktualna vlast, fizički nepromijenjena od tih devedesetih, formalno je započela istrage za ratne zločine počinjene na njenoj teritoriji ili na tuđim, od strane njenih građana. Međutim, nijedan od brojnih slučajeva – deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, logora Morinj gdje su državni hrvatski zarobljenici uhvaćeni na dubrovačkom ratištu, samo dubrovačko ratište, Kaluđerski Laz, Bukovicu, Štrbce – nije okončala, niti se kraj nadzire. Donedavno državna tužiteljica, a sada na funkciji predsjednice Vrhovnog suda, Vesna Medenica, nedavno je naložila da se sve istrage za ratne zločine moraju okončati do ljeta. Ali, imajući u vidu dosadašnje iskustvo i javno mnijenje, prilično je skeptična. Miodrag Živković, lider Liberala:
„Sudi se nekim ljudima za Bukovicu, sudi se nekim ljudima Konavle, to je jedna obična farsa. Svi mi znamo da su naredbodavci svega toga sjedili na drugim mjestima i da se sudi sporednim akterima.“
Novinar i književnik Andrej Nikolaidis:
„Mi prvo moramo detektovati da je vladajuća ideologija u Crnoj Gori 1990. godine bila fašistička. Dok to ne priznamo, mi imamo problem da uopšte protumačimo što se to nadalje dešavalo.“
Kada se nešto suštinski pokrene što bi, poput Zakona o lustraciji, koji je predložila Liberalna partija, podrazumijevalo i određene konsekvence, vladajuća većina se ispriječi, uz razna obrazloženja. Miodrag Živković:
„Moram da priznam da je odnos aktuelne vlasti prema Zakonu o lustraciji na nivou one priče – da bježe kao đavo od krsta. Mi Liberali smo to očekivali. Ali kao i mnoge stvari u Crnoj Gori, i ovu smo pokrenuli da bi umirili svoju savjest, jer smo ubijeđeni da to tako treba.“
Slično je i iskustvo Koče Pavlovića, danas poslanika opozicionog Pokreta za promjene, koji je kao novinar 2002. i 2003. godine prikupljao novinsku i televizijsku arhivsku građu za film „Rat za mir“, koji govori o crnogorskoj dubrovačkoj epizodi, sa namjerom i uz prvobitni dogovor da ga – kao na najrelevantnijem mjestu – emituje na javnom servisu Televizije Crne Gore. U tom dokumentarcu akcenat je stavljen na političku, ali i medijsku odgovornost Crne Gore za ono što se događalo. Kada je film završen i nakon što je dobio pozitivne kritike na nekoliko festivala, Televizija Crne Gore ga više, pod raznim obrazloženjima, nije željela. Koča Pavlović:
„Ono što se meni dešavalo sa mojim filmom prije četiri ili pet godina, dešava se i danas s filmovima mojih kolega. Znači, svaki film koji se bavi temama suočavanja, biva tretiran na isti način. Istog trena kada smo završili naš film i kada je bilo jasan naš odnosno moj autorski pristup u tom filmu, aktuelna vlast je odmah obezbijedila sredstva da se uradi jedan veći, bolji i tako dalje film o istoj stvari. To je jedna od strategija koja je tada bila primijenjena prema mom filmu i koja se primjenjuje i danas. Mislim da će biti primijenjena i prema filmu ,Karneval‘.“
Ponovilo se i sa filmom ,Karneval‘ Alena Drljevića, rađenom po knjizi ,Kobna sloboda‘ Šekija Radončića, što je svjedočanstvo o deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore Radovanu Karadžiću. Iako je prvo uvršten u selekciju Barskog televizijskog festivala, prošle je godine naknadno izbačen pod obrazloženjem da nije zadovoljio umjetničke kriterijume. Film ,Karneval je prikazan na Sarajevskom i mnogim drugim filmskim festivalima i osvojio je nekoliko nagrada. Književnik i novinar Andrej Nikolaidis:

Ako je nakon 45 godina ideološkog drila o bratstvu i jedinstvu eksplodirao fašizam, šta možemo očekivati od generacija koje su edukovane u fašističkom okruženju?
„Ovdje ljudi kao da ne razumiju šta je bilo to što su oni prihvatili 1990. godine. Potom ne razumiju koje su sve užasne implikacije toga. Društvo apsolutno nije spremno, politička elita nije spremna i rezultat je grozomoran. Ja sebi neprekidno postavljam pitanje, koje bih sad i vama postavio – ako je nakon 45 godina ideološkog drila o bratstvu i jedinstvu 1990. godine eksplodirao fašizam u ovoj zemlji, šta možemo očekivati od generacija koje su edukovane u fašističkom okruženju?“
Miodrag Živković, lider Liberala:
„Potrebna je ukupna denacifikacija, pored lustracije. A to je da pokušamo da spriječimo da oni ljudi koji su činili zla, ljudi koji su kršili ljudska prava ne budu na državnim i javnim funkcijama. Jako je potrebno povesti računa o obrazovanju, o suočavanju najširih slojeva građanstva s onim što se desilo i sa poukama koje treba izvući iz svega toga. U Crnoj Gori do danas od svega toga nema nažalost ništa. Najveći broj građana Crne Gore izbjegava priču o tome. Ja neki put kad se šalim kažem da nažalost većina građana ima smekšalu moždanu masu i da njihovo sjećanje seže unazad samo nekoliko mjeseci.“
Je li to zaboravnost ili stid?
„Mislim da je i jedno i drugo. Najveći broj svakog čovjeka je da se suoči sa istinom. A bez suočavanja s istinom nema izgledne budućnosti.“
Relativizacija svega vezanog za moral

U Srbiji, kažu istoričari, proces denacifikacije nije ni započet. Čak su i neki sporadični pokušaji završili u banalnosti, prenosi iz Beograda Iva Martinović:
Srbija se u poslednje vreme suočila sa rastućom pojavom neonacističkih grupa, koje izazivaju čak i nasilne incidente. Portret Adolfa Hitlera našao je svoje mesto u jednom beogradskom hotelu. A srednjoškolci u Beogradu došli su na ideju da svoju fudbalsku ekipu nazovu „Hitlerovci“. Prema mišljenju istoričarke Olge Manojlović proces denacifikacije, koji podrazumeva složeni proces suočavanja sa prošlošću i analizu uloge sopstvene nacije u II svetskom ratu, u Srbiji još uvek nije ni započet:
„Čini mi se da ti neki osnovni podaci, koji se serviraju javnosti, zapravo ne otkrivaju pravu suštinu ovih problema i ne pokazuju na pravi način da ono što se dogodilo u prošlosti nije nešto o čemu se priča kao o nekoj priči, nego je upravo važno i zbog toga što nerazumevanje prošlosti može da dovede do njene potpune banalizacije u sadašnjosti.“
Iako su protiv njih podnete krivične prijave, fizički obračun pripadnika neonacističke organizacije „Nacionalni stroj“ sa građanima koji su se okupili na antifašističkom skupu u Novom Sadu, ali i drugi incidenti koje su izazivali, nisu naišli na jasnu osudu od strane srpskih vlasti.
I dok neonacisti šire uznemirenost i strah, portret najpoznatijeg diktatora i najvećeg ratnog zločinca svih vremena, u poznatoj uniformi iz perioda nacističke Nemačke, dočekuje goste u apartmanu jednog hotela u samom centru Beograda. Direktor ovog hotela Dušan Zabunović kaže za naš program da Hitlerov apartman izaziva veliko interesovanje gostiju:
„Rezervisan je maltene cele godine. Tako da s te strane mi ne mislimo da smo napravili pogrešan potez. Prva gošća u Hitlerovom apartmanu je bila Nemica, koja je jasno rekla da uopšte nije nikakav fašista, niti neonacista ili bilo šta slično, ali da joj je veoma interesantno da sa firerom provede noć. A to može kod nas.“
Činjenicu da je ovde reč o čoveku kojeg istorija pamti po najmonstruoznijim zločinima, ovako komentariše:
„Mi se ne bavimo politikom i ne procenjujemo, niti biramo te predsednike. Mi ih samo evidentiramo, stavljamo u sobe i gledamo kako se to odražava na popunjenost hotela. Mi njega ne štitimo, mi ga samo evidentiramo kao takvog.“
Ono što bi, međutim, trebalo najviše da zabrine i privuče pažnju javnosti jeste pitanje koliko, pre svega mladi ljudi u Srbiji znaju o ovom periodu. Posebno ako spomenemo nedavni incident u jednoj beogradskoj srednjoj školi, gdje su učenici svoju fudbalsku ekipu nazvali „Hitlerovci“, a na majicama iscrtali kukasti krst. Olga Manojlović:

Činjenica da u udžbenicima nije objašnjena suština nacizma, da nije objašnjena suština holokausta, dovelo je do toga da se nama ovde, na kraju 20. veka, dogodi Srebrenica.
„Očigledno nepostojanje nikakvog sistema vrednosti, koji bi jasno ukazao koje su to vrednosti koje ni na koji način ne mogu biti dovedene u pitanje, relativizovalo je apsolutno sve što je vezano za moral u ovoj sredini. Svaka aktivnost je kontekstualizovana i objašnjena činjenicom da je za to odgovorno nešto što se desilo pre toga. U ovom društvu je moguće koketirati sa tako groznim epizodama i ličnostima iz istorije kao što je bio Adolf Hitler. Neke osnovne činjenice se nalaze u udžbenicima – podaci o brojevima stradalih, o posledicama II svetskog rata… Ali činjenica da nije objašnjena suština nacizma, da nije objašnjena suština holokausta, da nije objašnjena jedinstvenost holokausta i činjenica da je, u krajnjoj konsekvenci, svako stradanje u ratu svedeno na isti nivo, dovelo je do toga da se nama ovde, na kraju 20. veka, dogodi Srebrenica.“
Olga Manojlović nije optimista kada je reč o pitanju kada će Srbija biti spremna da se u potpunosti suoči sa svojom prošlošću i preuzme odgovornost za ulogu koju je imala u posljednjim balkanskim ratovima:
„Činjenica je da ovde i političke stranke opstruiraju bilo kakvo upoznavanje javnosti sa onim što se ovde dogodilo. Izveštaji koji se šalju sa suđenja Specijalnog suda, Haškog suda i tako dalje nemaju rezonancu. Sagledani su od strane jednog uskog kruga ljudi koji u njima vidi veoma važne elemente sadašnje politike. Čini mi se da dolaze izuzetno turbulentni dani za našu javnost i za naše društvo. Mislim da će biti potrebno mnogo političke hrabrosti i mnogo velikih rezova koji će tako nešto omogućiti. Sa ovakvom politikom, čini mi se da se Srbija dugo neće suočiti sa svojom prošlošću, što će je odvesti u neki novi mrak sopstvene budućnosti.“
* * * * *

Kada se na Balkanu, u – nazovimo ih intelektualnim krugovima –započne priča o denacifikaciji, o čišćenju otrova iz posljednjih ratova, onima koji na bilo koji način pravdaju nečinjenje ili presporo odvikavanje od ratnih truba, posljednji argument je uvijek Willy Brandt. Njemački kancelar koji je u istoriju ušao kao političar koji je kleknuo u Varšavskom getu, simbolički označavajući traženje oprosta za njemački grijeh, za počinjeni Holokaust i sve zločine svoje zemlje iz II svjetskog rata. Desilo se to, reći će pomenuti, tek u decembru 1970. godine, dakle 25 godina poslije kapitulacije Hitlerove Njemačke.
Tačno, ali se jedno zaboravlja. Tih 25 godina iskorišteno je da se u njemačkim i austrijskim školama sistematski odradi nauka o nacizmu. Tih četvrt stoljeća Nijemci su širom svijeta tiho izgovarali svoje nacionalno porijeklo, jer su ih učili, i naučili, da je iz njihove zemlje poteklo najveće zlo XX stoljeća. Bez obzira što su pripadali generacijama koje, ne da se nisu sjećali rata, nego su rođene nakon njega. Pred Balkanom stoje godine učenja i proučavanja fenomena nastajanja individualne i kolektivne „slike prošlosti“. Što se prvi korak prije napravi, prije će se proces i okončati.

Autori: Sabina Čabaravdić, Dženana HALIMOVIĆ, Biljana JOVIĆEVIĆ, Iva MARTINOVIĆ i Enis ZEBIĆ
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG