Dostupni linkovi

Pred licem pravde - Izvještaji sa suđenja


Logo Hrvatskog helsinškog odbora

Mreža četiri specijalizirane domaće nevladine udruge za ljudska prava iznijela je rezultate svog monitoringa suđenja za ratne zločine na domaćim sudovima za 2007. godinu. Uz nekoliko iznimaka, suđenja su bila pravična, kaže se u izvještaju.
(Pripremio: Enis Zebić)

Nakon monitoringa 28 postupaka za ratne zločine na 14 županijskih sudova diljem Hrvatske i 7 drugostupanjskih postupaka na Vrhovnom sudu Hrvatske, zaključak je nevladinih organizacija za ljudska prava kako ta suđenja – uz nekoliko iznimaka – ispunjavaju standarde pravičnog suđenja.

Gdje su zamjerke – predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, Zoran Pusić, upozorava na nedoraslost nekih sudova za procesuiranje ratnih zločina i na neujednačenu praksu:

«Posebno u nekim sudovima u nekim manjim mjestima. Ogromna je razlika o tome kojem sucu i gdje dođe kakav proces za ratne zločine. O tome se možemo uvjeriti iz različitih presuda, od nekih koje gotovo bodu oči po svojoj etničkoj pristranosti i nekih koje su, po mom mišljenju, vrlo korektne.»

Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iznijela je jedan konkretan slučaj koji bi – da nije bilo monitoringa nevladinih udruga – prošao nezabilježen:

«Procesno-pravno mi više ne nalazimo teških, velikih grešaka, ali ih ima. Na primjer, na jednom predmetu u Požegi, gdje se sudilo u odsutnosti, Vijeće za ratne zločine nije bilo formirano kao što bi to trebalo po našem zakonu - od 3 suca profesionalca, nego dva suca i tri suca porotnika. Pri tome, odvjetnica po službenoj dužnosti, izašla je na jedan sat upravo u vrijeme kada se ispitivao jedini i bitni svjedok oštećenih u tom slučaju, a da to predsjednik Vijeća apsolutno nije uzeo u obzir i završio je raspravu, povukli se na vijećanje, donijeli odluku i objavili presudu.»

Udruge sugeriraju da se suđenja za ratne zločine koncentriraju u 4 zakonom predviđena istražna centra u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, da se radi na osposobljavanju sudaca i državnih odvjetnika i da se kvalitetnije provodi istrage. Predlaže se i izmjena Zakona o kaznenom postupku u dijelu u kojem se odnosi na pravo žrtve, jer postojeći zakon ne obavezuje institucije da žrtvu obavijeste o istrazi ili suđenju osim ako je ona svjedok ili supsidijarni tužitelj. Katarina Kruhonja:

«U isto vrijeme, podrška žrtvama, koja je ove godine sigurno bitno bolja nego što je bila svih prethodnih godina, institucionalna podrška kroz odjel pri Ministarstvu za podršku svjedocima, još uvijek je nedostatna i ona se dešava uglavnom ili u Zagrebu, ili telefonom, ili u onim centrima u Vukovaru gdje postoje volonterske službe. Ali vi imate suđenja na 11 županijskih sudova, a tamo te podrške zapravo nema, a jako je potrebna.»

Zaključno – monitoring suđenja za ratne zločine od strane nevladinih udruga pomaže u tranziciji iz postratnog u mirnodopsko stanje, kaže izvršni direktor Hrvatskog helsinškog odbora, Srđan Dvornik:

«Monitoring je važan dio prelaska iz sudovanja, kao dijela ratnog sukoba ili njegovog nastavka, u normalno stanje u kojem pravosuđe primjenjuje pravo.»

Na suđenju za zločine u logorima Omarska i Keraterm svedočio prvooptuženi Željko Mejakić


U nastavku suđenja Željku Mejakiću, Momčilu Grubanu, Dušku Kneževiću i Dušanu Fuštaru za zločine protiv čovječnosti, počinjenih protiv nesrpskih civila na području općine Prijedor, odnosno u logorima Omarska i Keraterm, ove je sedmice svjedočio prvooptuženi Željko Mejakić, logor Omarska. Suđenje je pratila Selma Boračić.

Željko Mejakić

Direktno i unakrsno ispitivanje optuženog Mejakića u Sudu BiH trajalo je pet dana. Govoreći o formiranju logora Omarska, Željko Mejakić ističe da je u logoru imao ovlaštenja veća jedino od rezervnih policajaca, te da kao “rukovodilac milicijskog obezbjeđenja” nije uradio ništa suprotno pravilima:

“Nikoga nisam ubio, nikoga nisam povrijedio na bilo koji način, nisam učinio ništa zbog čega bih trebao da se stidim i zbog čega ne bih mogao bilo kome da pogledam u oči.»

Prema navodima optužnice, Željko Mejakić je u periodu od 24. maja do 30. augusta 1992., kao načelnik bezbjednosti i komandant logora Omarska, bio nadređen i odgovoran za sve tri smjene straže u logoru kao i za živote preko 3000 zatočenih civila. U svjedočenju o zločinima u logoru Omarska, Mejakić kaže da je «vrhovni autoritet» bio Simo Drljača, načelnik Stanice javne bezbijednosti u Prijedoru, koji je 1997. poginuo prilikom hapšenja:

«To su bile neke vrlo kratke posjete - pola sata, nikad duže nije ostao od sat, koliko se ja sjećam. Drljača dođe, uđe na glavni ulaz i ode - koliko sam ja vidio - kod ovih šefova isljedničkih timova. Tamo se zadrži, a šta je tamo radio, ja ne znam, jer ja nikad nisam bio prisutan niti sam ulazio, niti me ko pozivao da tamo uđem.»

Pored njega, zatvorenike Bošnjake i Hrvate maltretirali su isljednici u logoru, kao i pripadnici teritorijalne odbrane, koje su navodno zvali «padobranci», dodaje Mejakić.

Prvooptuženi ističe da je više puta pomagao određenim zatvorenicima, među njima i dvjema ženama, koje su u Sudu BiH svjedočile pod zaštitom i koje su mu rekle da su ih određeni stražari pokušali silovati u logoru Omarska:

« Za vrijeme dok sam bio prisutan u logoru, obje ove osobe su mene informisale i požalile mi se na to da ih je neki vojnik pokušao silovati. Rekle su mi njegovo prezime i u tom slučaju sam znao o kome se radi. Znači, tu nije bio nikakav problem oko utvrđivanja identiteta tog stražara. Ja sam obavijestio Simu Drljaču, rekao sam da je to pripadnik rezervnog sastava milicije. Kakva je bila reakcija Sime Drljače? Prije svega njemu je bilo stalo do toga da se uopšte ne zna da su žene pritvorene. Ja sam smatrao da to nije normalno: dovesti, pritvoriti, držati toliki broj žena tamo i poslije toga nastojati da se to sakrije. To nije normalno. I sam logor po sebi bio je nenormalan, a posebno to prisustvo žena, dovođenje žena, to je bilo nenormalno, nije u skladu s pravilima postupanja policije.»

Mejakić kaže da se nije smio protiviti naredbama Drljače jer se bojao za svoj i život svoje porodice. Ističe da bi napuštanje službe, u to vrijeme, značilo izdaju srpskog naroda:

«Šta bi bilo da sam, pod pretpostavkom da sam na bilo koji način uzeo jednu službenu zabilješku i primjera radi, poslao do načelnika Centra Stojana Župljanina i da ovaj Drljača sazna da sam to uradio? Prošao bih gore nego Despotović Obrad.»

Željko Mejakić, Momčilo Gruban, Dušan Fuštar i Duško Knežević optuženi su za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Optužnica ih tereti za zatvaranje u neljudskim uslovima, ubijanje, premlaćivanje, seksualno zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje i psihološko zlostavljanje bosanskih muslimana, Hrvata i drugih nesrba u logorima Omarska i Keraterm u Prijedoru između maja i augusta 1992.

Četvorica optuženih prebačeni su u maju 2006. iz Haga u Sud BiH, prema Pravilu 11 bis o prenosu predmeta na lokalne sudove. Željko Mejakić se 2005. dobrovoljno predao Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Na suđenju za zločine u Medačkom džepu saslušani zaštićeni svjedoci

Na Zagrebačkom županijskom sudu nastavljeno je suđenje za zločine u Medačkom džepu saslušanjem zaštićenih svjedoka koji su putem video-linka ispitani na sudu u Srbiji. Pripremio Goran Jungvirth.

Rahim Ademi, jedan od optuženih za zločine u Medačkom džepu

Zaštićene svjedoke protiv hrvatskih generala Mirka Norca i Rahima Ademija ispitivalo se pred Okružnim sudom vijeća za ratni zločin u Beogradu pri čemu publika i novinari nisu mogli pratiti njihove iskaze jer su ih zbog odredbi međunarodnog prava dali vanraspravno.

No, predsjednik sudskog vijeća Marin Mrčela, obavijestio je novinare u Zagrebu da svjedočenja ipak neće ostati tajna, jer će ih nakon dovršetka saslušanja javno unijeti u sudski zapisnik, što se očekuje u utorak.

Podsjetimo: jedino otvoreno pitanje suđenja bilo je nepojavljivanje zaštićenih svjedoka budući da se veliki broj njih libio doći iz Srbije u Hrvatsku kako bi svjedočio o zločinima za koje su po zapovjednoj odgovornosti optuženi generali Ademi i Norac.

No, ovotjednim svjedočenjima 9 zaštićenih svjedoka potvrđeno je kako je taj problem u potpunosti riješen.

Do sada je na sudu u Zagrebu dalo iskaz već desetak svjedoka srpske nacionalnosti koji su bili očevici navodnih zločina hrvatske vojske.

Generali Ademi i Norac optuženi su po zapovjednoj odgovornosti zbog uništavanja srpskih sela, te ubojstava civila i ratnih zarobljenika u selima na području Medačkog džepa zauzetom u rujnu 93. Akcija protiv srpskih pobunjenika je pokrenuta kako bi se zaustavilo dvogodišnje granatiranje Gospića i okolnih sela, no nakon akcije, pod međunarodnim pritiskom, područje se moralo predati u ruke UNPROFOR-a.

Prema svjedočenju dosadašnjih zaštićenih svjedoka, palež i uništavanje imovine upravo su se dogodili pri povlačenju revoltiranih hrvatskih snaga.

Suđenje se nastavlja idućeg tjedna.


* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

XS
SM
MD
LG