„Koliko smo puta, plačući,
kazivali naše žarke molitve za mir?
Ne haje smrt za djevojačkom suzom,
ne haje smrt za ljudskom molitvom.
Poslušajte kako diše planeta Sarajevo!
Vidio sam djevojčicu na planeti Sarajevo,
u parku, kojeg nema,
bere cvijeće
kojeg nema...
Vidio sam na planeti Sarajevo:
jedan čovjek jede
i plače...
(Abdulah Sidran)
Esad Pozder i danas radi na pijaci Markale. Radio je i prije četrnaest godina kada je granata ubila 68 civila. Među njima i njegovu sestru:
„U momentu kad je pukla granata, ja sam se bio sageo da dohvatim drugu glavicu luka da bi je njemu ponudio. Međutim, vidio sam da je mrtav, leži tu, leži taj Numo ovdje, razbacane sajla, rukavice, naočale... U tom momentu sam pomislio - šta je s mojom sestrom, koja je bila gore, na čošku. Nisam smio odmah da odem, jer sam se boj'o druge, jer pretežno ide jedna za drugom. Kad sam se vratio da vidim sestru, naš'o sam je mrtvu.“
Tog 5. februara 1994. Omer je bio u blizini pijace Markale kada je čuo granatu. Sa suzama u očima sjeća se krvi i ranjenih kojima je pokušavao da pomogne:
„Krvi je do koljena bilo. Znaš šta je do koljena krvi? Ja sam gaz'o krv do članaka. Nisam znao da je naša krv tako ljepljiva. Ovuda sam kupio ruke, noge, glave. Za šta sam uhvatio, tako sam bac'o u auto. Ko je živ – živ, ko je mrtav, samo ga stavio u gepek. Sine, bilo, ne ponovilo se.“
Petanaestogodišnja kćer Kasima Lende poginula je tokom rata u centru Sarajeva na mostu Drvenija. Kasim je tada ranjen. Na pijaci Markale izgubio je rođaka, sa kojim je bio tog dana. Četrnaest godina kasnije kaže da se žrtve polako zaboravljaju:
„Ovdje sam radio, ovdje su granate letjele. Ja padnem, na staklo, evo ovđe, dolje, evo ovđe je isto pogin'o. Evo, tu gdje je znak, tu je isto bilo poginulog naroda. Dolazim ja svake godine.“
Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Željko Komšić, tokom opsade Sarajeva izgubio je majku i mnogo prijatelja. Danas je bio na pijaci Markale da oda počast svim građanima Sarajeva stradalim u ratu. Tvrdi da Sarajlije nikada neće zaboraviti civile stradale tokom opsade grada:
„Meni, kao nekom ko je izgubio najbližeg člana porodice, znači da se neko nekad sjeti svih tih žrtava. Govorim vam vrlo subjektivno i vrlo zainteresovano za sve što se danas dešava. Ne vjerujem ja da će se Sarajevo ikada odreći, da će zaboraviti svoje žrtve. Nemoguće je to, bez obzira na postupke bilo koga. Ne možemo mi, Sarajlije, to zaboraviti.“
Tokom opsade Sarajeva ranjeno je skoro 50.000 ljudi, 11.000 je ubijeno, od toga 1.600 djece.
Semiha Kurtović iz Unije civilnih žrtava rata kaže da bi žrtvama velika satisfakcija bila da pravda stigne sve koji su činili zločine. Posebno roditeljima ubijene djece:
„Ta mala ljudska bića koja su bila kriva samo zato što rođena i živjela svoj prekratki život u svom gradu. Njihova mala srca i dalje kucaju u srcima njihovih roditelja, ali i svih građana našega grada. I vječno će kucati i podsjećati da se ne smije zaboraviti.“
Većina građana danas smatra da se stradanja, koja su preživjeli stanovnici Sarajeva tokom 1400 dana opsade, brzo zaboravljaju:
„Nažalost, mi brzo zaboravljamo. Sve ono što se dešavalo, dok zločinci ne budu dobili zaslužne kazne, ne trebamo zaboraviti. Trebamo pamtiti. Oprostiti možemo tek onda kada zločinci dobiju zaslužene kazne za ono što su uradili.“
„Jedni su zaboravili, jedni neće nikada.“
„Nažalost, to se sve zaboravlja. Danas je sasvim drugačija situacija. To više niko i ne spominje.“
„Potisnuli smo nekako u drugi plan, ali mislim da se ipak nije trebalo zaboraviti.“
