Svađe oko transkripata sa suđenja generalima

Hrvatsku političku javnost potresaju svađe – tko je Hagu dostavio transkripte famoznog “brijunskog sastanka” koncem srpnja 1995. godine, koji su poslužili kao jedan od dokaza da su generali Ante Gotovina i Mladen Markač sudjelovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu sa ciljem trajnog protjerivanja Srba iz tog dijela Hrvatske, kako tvrdi prvostupanjska haška presuda.

Bivši predsjednik Stipe Mesić, kojeg desni dio hrvatske političke scene od prvog dana njegovog mandata pred 11 godina proziva da je šakom i kapom dijelio transkripte razgovora iz Tuđmanovog vremena, otišao je u vrijeme prvostupanjske haške presude za “Oluju” najdalje što je mogao – u Kinu, a kada se vratio u jednom hrvatskom dnevnom listu odgovorio je na optužbe.

Prvo, nije njegov ured komunicirao s Hagom, već je sve išlo preko vladinog Ureda za suradnju, drugo, u Hagu nije korišten transktipt “brijunskog sastanka”, već audio zapis, a taj audio zapis nije dostavio on, već sadašnji ministar unutarnjih poslova, a tadašnji šef Protuobavještajne agencije Tomislav Karamarko, ustvrdio je Mesić.

Tko je u pravu? Nekadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić kaže kako on osobno ne zna tko je dostavio sve te materijale Hagu, ali da je za dostavu materijala bila ovlaštena Vlada, odnosno njezin Ured za suradnju s Hagom. Ako netko nije poštivao tu proceduru, prekršio je zakon, kaže Granić.

“To se naravno može vidjeti iz zapisnika rada vladinog Ureda, odnosno Vlade", navodi bivši šef diplomacije.

Nebitno pitanje o istini

Premijerka Jadranka Kosor odmah je zatražila cjelovito izvješće o tom problemu, a u rano poslijepodne oglasio se i sam ministar Karamarko, kazavši kako su oni tek radili ekspertizu audio-snimke “brijunskog sastanka”, nakon što je Gotovinina obrana upozorila da snimka djeluje montirano, a na što je hrvatska tajna služba u ekspertizi rekla da je sa snimkom sve u najboljem redu.

“Protuobavještajna agencija nikada nije direktno niti samostalno surađivala s Haškim tribunalom, niti je taj dokument ili bilo koji drugi proslijedila Haškom tribunalu”, ustvrdio je Karamarko.

Zašto je krenulo to uzajamno optuživanje? Jedno je objašnjenje dao predsjednik Josipović.

“Situacija je emotivna i svi negdje žele naći nekog krivca, međutim ističem još jednom: suradnja s Hagom je hrvatska državna politika još od vremena predsjednika Tuđmana, piostoji Ustavni zakon o suradnji s Hagom, svi su dužni surađivati, i ono što je najvažnije – da nema krivotvorina i neistina! A sve ove proceduralne stvari će se razjasniti”, ustvrdio je predsjednik.

Politički analitičar Žarko Puhovski za naš radio kaže kako se na ovom slučaju upravo slikovito pokazuje da hrvatskoj javnosti nije bitno pitanje koje bi moralo biti bitno, a to je – pitanje o istini!

“Jer nitko ne pita jesu li dokumenti autentični ili ne, nego se raspravlja o tome tko ih je kome prenosio i je li imao ovasti ili ne, što je važno, ali drugorazredno pitanje prema istinitosti. Očito je da je došlo do revivala, do ponovnog jačanja domoljublja kao političke kategorije izvan svake rasprave, koja dakle mora biti osnova za svaku političku biografiju, i nitko si ne može i neće dopustiti da se pokaže manjim domoljubom od bilo koga iz konkurencije”, smatra profesor Puhovski.

Za političkog analitičara Davora Gjenera radi se ipak o buri u čaši vode.

“Meni se ne čini da se ovdje radi o raspravi koja će u hrvatskom društvu trajatin još narednih tjedan dana. Radi se o jednoj neproduktivnoj ad hoc svađi, raspri, raspravici. Nitko od onih koji su u Hrvatskoj surađivali sa Haškim sudom nije pritom činio krivična djela niti izigravao zakon. Sa Haškim sudom se surađivalo temeljem ustavnih obveza, ali i na osnovi nekog moralnog imperativa”, zaključuje Gjenero.