Neposredno pred moj odlazak iz Sarajeva početkom marta 1994, tadašnji predsjednik državnog predsjedništva Alija Izetbegović pozvao je nas nekolicinu iz “Oslobođenja” – uključujući mog nasljednika u ulozi glavnog urednika, Mehmeda Halilovića – na kafu u Predsjedništvu: da meni čestita na međunarodnim priznanjima za dotadašnji rad a mom nasljedniku na izboru uz želje za uspjeh u poslu.
“I ja pridružujem svoj glas izboru gospodina Halilovića” – rekao nam je Izetbegović.
“Meni je drago, gospodine predsjedniče, da se Vi tom izboru pridružujete nakon a ne prije donošenja te odluke” – odgovorio sam i svi prisutni su znali da tako podsjećam predsjednika da je samo tri godine ranije i njegova partija, zajedno sa posestrimskim “narodnim strankama” SDS i HDZ, pokušala nametnuti zakon po kojem bi te tri partije u međustranačkom dogovoru postavljale urednike i direktore javnih medija. Takav zakon bosanskohercegovački novinari su odbili i nakon gotovo jednogodišnje borbe za očuvanje profesionalne nezavisnosti dobili su i spor pred Ustavnim sudom BiH. Kad su me, u toj raspravi u kojoj sam zastupao stav novinara “Oslobođenja”, sudije pitale zašto mislimo da bi izbor urednika od strane demokratski biranog parlamenta ugrozio slobodu štampe, odgovorio sam: “Time se ta sloboda ne ugrožava, ona se poništava! Preko svojih urednika stranke na vlasti imaće medije kakvi odgovaraju tim strankama a ne građanima i demokratskoj javnosti”. Podsjetio sam kako je upravo preko imenovanih urednika i direktora i jednopartijska vlast održavala kontrolu nad medijima i kako bi to po scenariju kakav su dogovorile tri partije na vlasti - urednik-Izetbegovićev; direktor-Karadžićev; urednik vijesti-Kljuićev ... – bilo nemoguće praviti novine. Ustavni sud dao nam je za pravo.
Tog susreta prisjećam se ovih dana u vezi s evropskim perspektivama Bosne i Hercegovine i obnovljenim razmatranjima o tome: kakvu državu hoćemo? U tom našem susretu Izetbegović nam je, naime, pokazao upravo pristigli nacrt sporazuma o formiranju bošnjačko-hrvatske federacije i direktno mi se, valjda kao upornom kiritičaru ideja o etničkoj podjeli, obratio pitanjem: „Šta Vi mislite o ovome?“ Rekao sam kako je to možda i dobro ako je namjera da se pospreme stvari na jednoj polovini terena da bi se uspješnije igralo i na drugoj, odnosno ako je to prvi korak u očuvanju cjelovitosti bosanske države.
Pokazaće sa da je to, na žalost, bio i posljednji korak u tom smjeru. Od tada je podjela samo učvršćivana na svakom novom koraku: dejtonskim ozakonjenjem dva entiteta; poratnim izborima koji su održani s brda-s dola i prije ostvarivanja Dejtonom garantovanog prava na povratak svih na svoje, dajući sada i demokratsku legitimaciju i strankama i ličnostima najodgovornijim za ratne progone; privatizacijom bivšeg društvenog vlasništva koje se – u odsustvu prognanih i izbjeglih – pretočilo u privatnu svojinu ratnoprofiterske mafije; intenzivnom nedobrodošlicom povratnicima iz reda „manjinskih naroda“ koja je pravo na povratak svela na povrat imovine i njenu prodaju po cjenovniku „daj šta daš“ samo da se zauvijek ode. To što nisu pohapšeni ni optuženi za ratne zločine i što stotine neoptuženih slobodno hoda ili čak službuje u gradovima u kojima su učestvovali u progonu nimalo, naravno, ne ohrabruje povratak ni onih koji o njemu još sanjaju.
Vjerovatno se lako složiti da su za scenarij podjele najodgovornije vođe susjednih država, dovoljno je podsjetiti na predratna domunđavanja Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, ali i Izetbegović i njegovi politički sljedbenici, bilo iz neznanja ili zato što se i njima činila zavodljivom ideja o „krijeposnoj muslimanskoj državi“, dosljedno su doprinosili učvršćivanju ideje o podjeli. Oni koji će, iz bošnjačkog patriotizma, požuriti da podsjećaju kako je Izetbegović, zajedno s danas prvim u Bošnjaka Silajdžićem, prihvatio Dejton pod međunarodnim pritiscima i strepnjom od stvarnog „nestajanja muslimanskog naroda“ iz Karadžićeve prijetnje za skupštinskom govornicom morali bi imati neki bolji odgovor na seriju drugih pitanja: koja je to politička vizija buduće Bosne i Hercegovine vodila Izetbegovića da na predratnom osnivačkom skupu Karadžićeve partije svečano kaže „mi smo vas čekali“ i „vi ste ovdje potrebni“; zašto je i prije nego što je ispaljen ijedan metak na pregovorima u Lisabonu pristao na razgovor o mapama etnički podijeljene države; nije li bio spreman da prigrli i Owen-Stoltenbergovu ideju o tri etničke republike?
Njegovi sljedbenici svih ovih poratnih godina nisu se bitnije uzdigli iznad ideje podjele a najvatreniji zagovornik „stopostotne Bosne i Hercegovine“, gurajući vlastiti projekt bez ijednog revelavantnog partnera u drugim konstitutivnim narodima, više doprinosi utvrđivanju nego uklanjanju podjela.
Pred tako sumornom slikom države „na vještačkom disanju“ nekreativnog i sve nevoljnijeg – a ipak još nezamjenjivog – međunarodnog prisustva, sasvim je moguće da je bošnjačkom članu državnog Predsjedništva na jednom od dva lanjska putovanja u Vašington neko od sagovornika, kako on sam kaže, postavio i to doskora nezamislivo pitanje: „Pa što se onda lijepo ne podijelite?“
Takvo pitanje, a pogotovu takav prijedlog, istina, nisu mogli doći iz krugova administracije koji jedini odlučuju o američkoj spoljnoj politici. Silajdžić, naime, u dva dolaska u Vašington nije imao državnički tretman i nije dobacio ni do protokolarnog susreta s državnim sekretarom, što ne treba da čudi kad se zna da je upravo on srušio projekt ustavnih promjena svečano dogovorenih upravo s državim sekretarom još u decembru 2005. godine. Neki od onih s kojima se Silajdžić jeste sastajao, mahom članovi Kongresa, mogli su – u svom krajnje neobavezujućem razmišljanju o Bosni – i spomenuti ideju podjele jer ima ih među Silajdžićevim sagovornicima koji upravo dejtonsku podjelu te države promovišu kao model za buduće rješenje u Iraku.
Oni koji projektuju i provode američku spoljnu politiku znaju, naravno, da bi u Bosni i Hercegovini lako našli partnere za dovršavanje Miloševićevog i Tuđmanovog projekta iz Karađorđeva: došla je i do njih Dodikova izjava na HTV-u o postepenom nestajanju BiH a čuli su i za ideje o „trećem entitetu“. Ali, znaju i da u izboru između mukotrpnog i za sada razočaravajuće sporog stvaranja funkcionirajuće države i naizgled lake podjele ovaj drugi izbor otvara više pitanja nego što ih rješava: ako se odustaje od dejtonske pogodbe, znači li to i nove teritorijalne preraspodjele; hoće li tri etnička entiteta značiti i novi talas etničkih seoba; i kakve su evropske i demokratske perspektive muslimanskog entiteta u vječitom neslaganju s komšijama i s „međunarodnom zajednicom“.