Dostupni linkovi

Tužba zbog mučenja Bošnjaka u centrima u Srbiji


Srebreničanke, foto iz jula 1995. godine
Srebreničanke, foto iz jula 1995. godine

Fond za humanitarno pravo iz Beograda tužio je državu Srbiju zbog zatvaranja i mučenja Bošnjaka iz Žepe u prihvatnim centrima. Tužba je podnesena u okviru programa podrške žrtvama kršenja ljudskih prava.

Devetorica Bošnjaka traže naknadu štete tvrdeći da ih je nakon prebega u Srbiju, posle pada enklava Srebrenica i Žepa u julu 1995, policija zlostavljala u centrima Šljivovica u opštini Čajetina i Mitrovom Polju kod Aleksandrovca. Sanda Orlović, iz Fonda za humanitarno pravo, za naš program je rekla da je više od 50 Bošnjaka koji su bili smešteni u prihvatnim centrima svedočilo o torturi i seksualnom zlostavljanju:

„Ti prihvatni centri za Bošnjake, koji su boravili u tim barakama, nisu bili prihvatni centri već logori u pravom smislu te reči. Cilj je da ovi ljudi dobiju bilo kakav vid satisfakcije od Republike Srbije. Žrtvama kršenja ljudskih prava je potrebno mnogo toga. Novac je, naravno, jedan od bitnih elemenata ali ne i jedini – tim žrtvama je potrebno i priznanje države da su bili žrtve, da su zbog akata državnih organa preživele sve to što jesu. Takođe, potrebno im je i angažovanje celokupnog društva u njihovoj rehabilitaciji i ponovnom uključivanju u društvo.“

Savka Mangović, zamenik republičkog javnog pravobranioca, izjavila je za naš program da su pojedinačni odšteni zahtevi u proseku po 1.300.000 dinara, što je oko 16.000 evra, i o ovom slučaju rekla:

“Do sada je u republičkom pravobranilaštvu primljeno pet tužbi, koje je podneo Fond za humanitarno pravo u ime oštećenih. Pravobranilaštvo je u svim predmetima sudu dostavilo odgovor na tužbu na osnovu činjeničnog izjašnjenja Ministarstva unutrašnjih poslova, koje je tužena strana. Nije praksa niti je uputno da se komentarišu sudski postupci dok su u toku. O osnovanosti tužbenog zahteva tužilaca odlučiće sud a dužina postupka zavisi od ažurnosti suda.“

Prema navodima tužbe Fonda za humanitarno pravo, nakon pada Srebrenice i Žepe jedan broj Bošnjaka bežao je preko Drine, gde su ih u Srbiji presretali vojni graničari, neke pretresali i ispitivali, i predavali policiji iz Malog Zvornika i Bajine Bašte. Među onima koji su krenuli u Srbiju bio je i Senad Jusufbegović, tada sedamnaestogodišnjak, koji je iz Žepe pošao zajedno sa ocem. Za naš program kaže:

“Neki su išli na jednu stranu a neki na drugu. Najveća šansa da preživiš je bila da ideš u tom smeru. Bila je neka karaula, na nekom brdu iznad Drine, tu su nas sačekali, i od prvog kontakta sa vojskom je bilo udaranja, maltretiranja, ponižavanja, provociranja i sličnih stvari. Prilikom transporta, strpali su gomilu ljudi u male kamione, nismo imali zraka, nismo smeli da virimo, lupali su u ceradu.. Sproveli su nas negde kod Užica.

Nakon toga, sa desetinama ostalih izbeglica, Senad Jusufbegović prebačen je u prihvatni centar u Mitrovom Polju:

“U Mitrovom Polju ljudi koji su nas čuvali su bili iz rezervnog i redovnog sastava policije, bili smo smešteni u neke zgrade. Prvih dana je bilo izgladnjivanja i udaranja, dobili smo i vaške vremenom, neki su umirali od gladi. Bilo je dana kada vam bude ravno sve do mora, kada vam nije bitno šta će biti, a nekada poželite da pojedete nešto kao čovek, da prestanu ta maltretiranja, udaranja i ispitivanja.”

Prema optužnici, trojica zatvorenika centra nisu preživela torturu. Za Senada Jusufbegovića danas je najvažnije da se javnost upozna sa onim što se dešavalo:

“Suština je da stvari koje su dešavale izađu na videlo, da se pokaže istina kao neka moralna satisfakcija.”

Senad Jusufbegović proveo je u prihvatnom centru osam meseci, a danas živi u Sarajevu i boluje od PTSP-a, posttraumatskog stresnog poremećaja.

XS
SM
MD
LG