Dostupni linkovi

Četiri revolucije, tri boje i Srbija


Nenad Pejić

Kada je počeo raspad Jugoslavije, 1989-e godine, Srbija je imala 3.000 dolara društvenog proizvoda po glavi stanovnika. Slovenija je iste godine imala 5.000 dolara. Slovenija danas ima 23.000 dolara društvenog proizvoda po stanovniku, dok je Srbija, više ili manje, ostala na onim brojkama iz 1989-e godine!!

"Slobo, ubij se i spasi Srbiju!" - jedan je od najpoznatijih slogana koji su mladi Srbije uzvikivali u Beogradu 2000-e godine. Nazvali su sebe "Otpor" i uspjeli okupiti čak 100.000 članova. Poražen na predsjedničkim izborima 24-og rujna 2000-e godine, Slobodan Milošević nije uspio zadržati vlast. Pao je 5-og listopada. Pjesme i olakšanje na beogradskim ulicama, olakšanje u Briselu i drugim zapadnim prijestonicama, a još veće u regionu. Diktator je pao - demokracija je pobijedila. Nekoliko mjeseci kasnije izabran je novi predsjednik, Koštunica, i novi premijer, Zoran Djindjić. Mlad i energičan sa snažnom prozapadnim politikom, Zoran Djindjić, je postao simbol nove Srbije, osvajao je duše evropskih prijestonica vrlo brzo. Srbija se za nekoliko mjeseci vratila sa zadnjeg na prednje sjedište u regionu, za nekoliko dana se preobratila od proizvodjača rata do zagovarača mira, a za nekoliko sati je od najvećeg razočarenja postala najveća nada.
Bilo je to vrijeme u svijetu kada su SAD imala i vremena i energije da se bave svjetskim problemima, kada se Rusija morala baviti sama sobom, kada su cijene nafte bile dovoljno niske, kada su novonikle demokracije uporno tražile podršku na zapadu, kada su NATO i EU bili vrlo optimistični u očekivanju novih članova. Bijeg sa "istoka" i "juriš" na zapad je već bio u toku. Revolucija u Beogradu je bila ohrabrenje za gradjane u drugim zemljama, organizacije tipa "Otpor" su se počele radjati. Poslije beogradskog listopada 2000-e, dogodile su se tri revolucije, danas zvane "obojenim" revolucijama. Prva se dogodila 2003-e u Gruziji i nazvana je "revolucijom ruža". Orandžasta je bila boja revolucije u Ukrajini godinu dana kasnije, 2004-e, dok je ona u Kirgistanu 2005-e nazvana "revolucijom tulipana". Mnogi su se posmatrači tih dana pitali ko je slijedeći i koja će boja biti upotrijebljena. Ali, život nije pravolinijski proces, u politici je još manje sigurnih predvidjanja. U samo nekoliko godina svijet se promijenio. Teroristički napad 11-og rujna na SAD gurnuli su ovu svjetsku silu u izolaciju i rat protiv terora, ni energije ni vremena nije preostalo za podršku nadirućim novim demokracijama. Putin je zavladao Rusijom i ponovno uspostavio stabilnost, doveo u red rusku ekonomiju i vratio Rusiju na svjetsku scenu. EU i NATO nisu više bili veliki entuzijasti za prijem novih članova. Uporedo sa tim procesom realnost je počela da provjerava ono što se dogadjalo u zemljama četiri pomenute revolucije, izazovi su bili sve veći, protivnici sve organiziraniji.
U ožujku 2003-e, u Beogradu, ubijen je Zoran Djindjić od strane istih ljudi koje je upotrebljavao Milošević za slične poslove. Njegov nasljednik na mjestu premijera je danas simbol konzervativne Srbije sa jakim vezama sa Srpskom pravoslavnom crkvom i neko ko nikada nije bio prozapadno orijentiran kao Djindjic i nikad nije ni bio favorit tog istog zapada. Reforme koje je Djindjic počeo su bile zaustavljene, nacionalistička retorika, slična onoj u Miloševićevo vrijeme, je ponovo počela dominirati. Nastavljajući praksu ostalih republika bivše Jugoslavije Crna Gora se izborila za samostalnost, Kosovo će uskoro nastaviti i vjerojatno završiti taj proces. Djindjićev nasljednik na mjestu lidera Demokratske stranke, Tadić, koji je danas predsjednik Srbije ove će nedjelje pokušati dobiti još jedan mandat. Njegov glavni rival je Nikolić, iz Srpske radikalne stranke. Stručnjaci tvrde, druga runda izmedju njih dvojice je lako moguća. Sa ubistvom Djindjića Srbija je bitno oslabila svoj evropski dio i sada je, zajedno sa BiH na začelju u regionu u odnosu na članstvo u Evropskoj uniji. Srbija je postala jedna od rijetkih zemalja koje neće u NATO i koja bi, sudeći po željama svog premijera, radije bila dio ruske interesne sfere nego dio Evropske unije.
Nekako u isto vrijeme sa tim procesom u Srbiji novi predsjednik Gruzije, Mikheil Saakashvili je letio visoko. Sa podrškom od 96% na izborima 2003-e brzo je počeo sa reformama. Gruzija je, 2006-e, proglašena svjetskim liderom u reformama. Investicije stranih kompanija su brzo stigle i sve je to zakon stimulirao. Za vanjski svijet to je bila vrlo uspješna priča. Ali, reforme su ponekad bile bolje objašnjenje strancima nego gruzijcima. Predstavljan kao "najmladji, najpametniji i najšarmantniji" Mikheil Saakashvili je počeo u to vjerovati. Vidio je ono što nigdje nije postojalo, a nije vidio ono što je bilo oko njega. Tako je evoluirao i od toga da bude dio rješenja postao dio problema. Kad pobjediš na izborima sa 96% počneš da vjeruješ da je svijet u tvojim rukama. I jeste - ali za kratko vrijeme. U studenom 2007-e Gruzija se suočila sa velikim oporbenim protestima, 50 tisuća ljudi je demonstriralo na ulicama Tbilisija tražeći nove izbore i ostavku predsjednika. Grubo rastjeravanje oporbe sa ulica i nasilno zatvaranje neovisnih medija je uveliko dovelo u pitanje budućnost Gruzije i svrstalo ovu zemlju medju one rijetke gdje je, po procjeni uglednog Freedom House, slobode ove godine manje nego lani!
U 2004-oj godini Ukrajina je postala "narandžasta" država. Dvoje lidera tamošnje revolucije, predsjednik Viktor Yushchenko i premijerka Yulia Tymoshenko, su sve šanse imali na svojoj strani. Strani su stručnjaci već govorili da "demokracija u Rusiju stiže preko - Ukrajine!" Ali, za Viktora Yushchenka i Yuliju Tymoshenko je bilo lakše naći rješenja za probleme zemlje nego za medjusobne odnose. Počeli su se svadjati, obećane reforme se nisu dogodile, gubili su podršku i to je omogućilo povratak na vlast drugom Viktoru - bivšem premijeru Yanukovichu. Prozapadno orijentirani Ukrajinci su bili razočarani i počeli su se pregrupiravati. Novi parlamentarni izbori su bili zakazani za rujan 2007-e i Yulija Tymoshenko je sebe dobro pripremila. Iznenadila je sa podrškom glasača na istoku zemlje koji je tradicionalno bio naklonjen Yanukovichu i smatran njegovom tvrdjavom. Samo tjedan prije kraja prošle godine bila je ponovno izabrana za premijera. Glasači su njoj i predsjedniku Yushchenku dali još jednu šansu.
Kirgistan je obojio svoju revoluciju u - tulipane. Protesti 2005-e godine su doveli na vlast nove lidere, parlamentarna demokracija je postala snažnija. Ali, ubrzo nakon prvog entuzijazma stranka novog predsjednika je "pokrao" revoluciju, Kirgizstan se vraća starom stilu vladanja. U listopadu 2007-e, nakon loše organiziranih izbora, Kirgizstan je dobio gotovo jednopartijski parlament – svega 11 poslanika su iz redova oporbe. Počeo je pritisak na neovisne medije. Neki tvrde da je pad revolucije u Kirgistanu bio rezultat odsutnosti SAD i snažnije prisutnosti Rusije u regionu. Nijedan zapadni lider nije posjetio Kirgistan naprimjer nakon revolucije.
Izbori u Ukrajini u rujnu, Kirgistanu u listopadu i Gruziji u siječnju ove godine su tendencije u sve tri države još jače potvrdili. Gruzija ima sada vrlo balansiranu (neki kažu podijeljenu) političku scenu. Saakashvili je ponovno izabran sa 52% glasova i ukoliko želi nastaviti voditi Gruziju prema reformama moraće to uraditi sa oporbom koja je jučer na ulice izvela 80.000 ljudi protestirajući radi izbornih neregularnosti. Saakashvili je prošli tjedan dao dvije izjave koje potvrdjuju da je naučio lekciju: "Slušao sam, čuo sam i razumio sam!", je poruka koja je snažno odjeknula. Druga se izjava odnosi na oporbu: "Bolje je imati jaku opoziciju u parlamentu nego marginaliziranu oporbu na ulici!" Iako je izabran na još jedan mandat on nije pobjednik izbora. Nije ni oporba iako je mnogo jača. Stvarni pobjednik u Gruziji je - demokracija. Moj kolega iz gruzijske redakcije mi je prošli tjedan rekao: "Najbolja solucija za gruziju je "Saakashvili light!"
U Ukrajini, Yulia Tymoshenko ne gubi više vrijeme na beskrajne svadje sa predsjednikom Yushchenkom. Ona je objavila svoje planove, precizno i odlučno i već je počela da izvršava svoja obećanja: banke su počele vraćati gradjani njihovu donedavno izgubljenu uštedjevinu. Njeni protivnici kažu da će to ugroziti budžet zemlje ali ona vjeruje da to može riješiti. Njena većina u parlamentu je vrlo tanka, svega jedan glas, i ona još uvijek treba da dokaže svoju sposobnost da uči na greškama. Njen je put težak, ali, baš kao i u Gruziji demokracija je ta koja je pobjedila u Ukrajini i balans koji postoji u parlamentu daje Ukrajini šansu da nastavi put kojim je krenula 2005-e. Uoči izbora u rujnu prošle godine, Gallup je radio istraživanje u Ukrajini i došao do podatka da svega 8% Ukrajinaca vjeruju u vladu. Njih 83% smatraju korupciju prisutnom i u vladi. Ali - to nije bila njena vlada. Valjda se i zato Yulia Tymoshenko krajem prosinca obratila ukrajinskim tajkunima sa slijedećom rečenicom: "Vjerujem da se proces "čišćenja" u Ukrajini ne može zaustaviti. Možda će te uspjeti ostati uz vlast još nekoliko mjeseci, možda će te zajedno uspjeti zgrabiti još koji komad ukrajinskog bogatstva, ali, na kraju, moraćete vratiti sve - do zadnje kapi!" Na neki način, mogao bih upotrijebiti istu frazu kao i u slučaju Gruzije : najbolja solucija za Ukrajinu je - “Tymoshenko light!”
Dakle, u Gruziji, Ukrajini i Kirgizstanu revolucije su završene i demokracija je pobijedila. Negdje više negdje manje. U nedjelju će se održati predsjednički izbori u Srbiji. Uoči neovisnosti Kosova poruke se u kampanji još uvijek odnose više na prošlost nego na budućnost. I evo šta se dešava u državama koje su još zakopane u prošlosti: kada je počeo raspad Jugoslavije, 1989-e godine, Srbija je imala 3.000 dolara društvenog proizvoda po glavi stanovnika. Slovenija je iste godine imala 5.000 dolara. Slovenija danas ima 23.000 dolara društvenog proizvoda po stanovniku, dok je Srbija, više ili manje, ostala na onim brojkama iz 1989-e godine!!
Trebalo je da jedna generacija dvadesetodišnjaka izraste u Srbiji bez ideologije ili lidera i probudi Srbiju iz letargije. Naoružani samo sa sloganima i sprejom oni su bili ti koji su bili fatalni za diktatora. Kad sam čitao arhivske materijale na tu temu našao sam na jednu izjavu neke djevojke koja je ovako objasnila zašto se priključila "Otporu": "Ono što me privuklo jeste da tamo nije bilo nikakvih vodja pa, dakle, nije bilo ni rizika da nas neko izda!"
Miloševic nije počinio samoubistvo - kako je tražila masa sa početka priče. Umro je u zatvorskoj ćeliji u Hagu. Ali, Srbija je nekako još uvijek tamo gdje je bila dok je on bio njen vladar. Njegov suradnik, Vojislav Šešelj, lider srpskih radikala je takodjer u Hagu, njegova stranka je najjača u Srbiji i njen kandidat lako može pobijediti na nedjeljnim izborima.
Da li Srbija čeka na novu generaciju dvadesetodišnjaka?

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG