Dostupni linkovi

U novom izdanju Mosta razgovarali smo o položaju radnika. Naši sagovornici su Krešimir Sever, predsednik Nezavisnih sindikata Hrvatske i Branislav Čanak, predsednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost u Srbiji.

Karabeg: Gospodine Čanak, postoji li danas u Srbiji radnička klasa u klasičnom smislu te reči?
Čanak: Ne postoji, ali ona danas ne postroji ni u svetu zbog promenjih okolnosti vezanih za globalizaciju. No, u Srbiji, kao i, čini mi se, na čitavom prostoru bivše Jugoslavije postoje ostatci radničke klase, odnosno ljudi koji razmišljaju kao radnička klasa. Oni, međutim, tragaju za svojim novim identitetom. Nisu samoupravljači, a ne znaju šta su.
Sever: Ti bivši samoupravljači su bili navikli da ih nazivaju nekakvom srednjom klasom i praktički su u najvećoj mjeri mogli živjeti od svoga rada. Danas u Hrvatskoj te srednje klase gotovo da i nema. Društvo je poprilično raslojeno. S jedne stane imamo veliki broj onih čiji je standard daleko niži od onog koji je imala bivša srednja klasa, i to su, prije svege, radnici. S druge strane, postoji uski krug vrlo bogatih ljudi, čak i ekstremno bogatih. To je današnja slika Hrvatske u kojoj veliki broj zaposlenih mora dodatno raditi ili se zaduživati da si mogao obezbijediti kakav takav standard.
Karabeg: Gospodine Čanak, može li se u Srbiji živeti od radničke plate?
Čanak: Ne, ne može nikako. Zato je toliko i razvijena siva ekonomija. Njom se bave ne samo nezaposleni nego i oni koji ne mogu da žive od svoje plate. Oni po završetku radnog vremena prelaze u sivu ekonomiju i tako preživljavaju. Praktično u Srbiji većina građana preživljava, dok jedan vrlo uzak krug ljudi izuzetno lepo živi.
Sever: U Hrvatskoj više od pola ukupnoga duga građana otpada na kratkoročna, nenamjenska, gotovinska zaduživanja, na minuse po tekućim računima, na zaduženja po kreditnim karticama, dakle na dug da bi se preživjelo. Inače, danas mnogo više radimo. Koncem 19.i početkom 20. stoljeća radnici su se borili za osmosatno radno vrijeme. Meni se čini da smo se danas toga odrekli, da radimo produljeno: 10, 12, 14, pa i 16 sati dnevno. Činjenica je da veliki broj ljudi, ako želi živjeti, mora doista raditi po cijele dane, pa ispada da mi zapravo živimo da bismo radili, a ne radimo da bismo živjeli.
Karabeg: Kako je privatizacija uticala na položaj radnika?

Privatizacija je poharala Hrvatsku u pravom smislu te riječi. Kad je riječ o materijalnoj šteti, mislim da su štete od privatizacije veće od onih koje je su nastale u ratu - Sever

Sever: Privatizacija je poharala Hrvatsku u pravom smislu te riječi. Kad je riječ o materijalnoj šteti, mislim da su štete od privatizacije veće od onih koje je su nastale u ratu. Dobar dio privatizacije proveden za vrijeme rata. Dok su jedni ratovali, drugi su se bogatili. U velikom dijelu poduzeća danas su gazde isti oni nesposobni direktori koji su ih do devedesete godine neuspješno vodili, ali su imali tu sreću da su njihovi neuspjesi pokrivani iz zajedničke blagajne. Ti ljudi su u devedestim godinama kupovali po stotinu i više poduzeća. Oni su imovinom jednog poduzeća garantirali kupnju drugog. Pri tome se vrlo često događalo da im je glavni cilj bio otpustiti radnike, domoći se jeftino nekretnina i opreme, to sve skupa prodati i dobro zaraditi. Mnogi su se na taj način ekstremno obogatili.
Čanak: Ovo što je rekao kolega Sever ja apsolutno potpisujem. To je zapanjujuće isto. Naše privatizacije su se dešavala u senci ratova i to je na njima ostavilo neizbrisiv trag. Srbija je za razliku od Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije imala četiri privatizacije što je zaista jedinstven slučaj u Evropi. Prva je bila Ante Markovića, druga je bila ispravka rezultata Markovićeve privatizacije, odnosno razvlašćivanje radnika. Zatim smo imali privatizaciju 1996. i 1997. godine, i konačno ovu koja traje sada. Sve su imale za cilj samo pljačku, s tim se što ova sadašsnja razlikuje od prethodne dve jedino po tome što se njome ne finasiraju ratovi.
Karabeg: Čini se da danas radnici imaju veoma malo sigurnosti. Vlasnici vrlo često nude ugovore na određeno vreme, tako da radnik živi u stalnom strahu da li će mu ugovor biti produžen. Kakva su iskustva u Hrvatskoj, gospodine Sever?
Sever: Iskustva su pogubna. Zapošljavanje na određeno vrijeme uzelo je maha naročito nakon 2003. godine kada su usvojene izmjene Zakona o radu. Poslodavci u Hrvatskoj zagovaraja što veću fleksibilnost tržista rada, što znači da mogu što lakše otpustiti radnika, dati mu manje prava i što više od njega izvući. Činjenica je da od ukupnog broja ugovora o zaposljavanju sklopljenih u posljednjih nekoliko godina 84 posto otpada na ugovore na određeno vrijeme. Ugovori se sklapaju na nekoliko mjeseci, pa se ponovno produžuju, ili se uopće ne produže. Ugovor na određeno vrijeme je jedan od razloga zbog kojih se ljude boje ući u sindikat, jer, ako se učlane u sindikat, nakon toga im se ugovor ne produži. Poslodavci im ne plaćaju prekovremeni rad, a radnici se ne bune jer strahuju da im ugovor neće biti produžen. Zbog toga se i strane kompanije, koje su došle u Hrvatsku, ovdje drukčije ponašaju nego u vlastitim zemljama. Nikada se u svojoj zemlji ne bi usudili da ne plate prekovremenu rad, što je u Hrvatskoj postalo sasvim normalna pojava. Zbog ugovora na određeno vrijeme mladi ljudi nemaju nikakve sigurnosti - ne mogu sklapati brakove jer nemaju načina da dođu do stana budući da nisu kreditno sposobni. Mlade žene ne smiju zatrudnjeti, jer, ako im se to dogodi, ugovor im sigurno neće biti produžen.
Karabeg: Gospodine Čanak, da li poslodavci u Srbiji zloupotrebljavaju rad na određeno vreme?

Branislav Čanak

Čanak: Uglavnom da, s tim što je to jako teško ustanoviti. Mi jednostavno ne možemo da dođemo do podataka, posebno kad je reč o bankarstvu, pre svega o stranim bankama. Mi tamo ne možemo da uđemo ni pod tačkom razno, a tamo uglavnom rade mladi ljudi. Pod kojim uslovina rade, mi to ne znamo.
Karabeg: Koliko znam, plate vrlo često kasne, a nekada ih radnici uopšte ne prime.
Čanak: Između 240 i 270 hiljada radnika u Srbiji ne dobija redovno plate. Ima i onih koji po nekoliko godina nisu primili platu. Kad tužimo poslodavce, te sporove uglavnom dobijamo na sudu. Međutim, od toga nikakve vajde. Procesi traju i po nekoliko godina, pa mnogi ljudi na kraju odustaju. Sve postaje besmisleno.
Sever: U velikim državnim tvrtkama u Hrvatskoj toga nema, ali ima u manjim firmama. Prema našoj evidenciji u ovom trenutku negdje između 18 i 20 tisuća ljudi ne prima plaću po nekoliko mjeseci, neki čak i dulje od toga. Oni, međutim, nastavljaju raditi jer se boje da, ako jednom ostanu bez posla, novi neće naći. Pomenuću jedan drastičan primjer kršenja prava radnika - to je poduzeće "Dalmatinka nova" u Sinju koja je u vlašništvu italijanskih poslodavaca. Tamo su plaće kasnile ili se uopće nisu isplaćivale. Radnici koji su stupuli u štrajk bili su suspendirani, što nije dozvoljeno po hrvatskom zakonodavstvu, ali to strane gazde uopće ne brine. Predsjednicu sindikata su otpustili, a kad smo uspjeli da je vratimo na posao, oni su je najprije suspendirali, pa su je onda preselili u pogon u kojem nije bilo ni struje, ni grijanja usred zime. Pisali smo predsjedniku Italije, držali preš konferenciju pred italijanskim veleposlanstvom, intervenirali kod državnog inspektorata, tražili pomoć na sve strane, ali bez uspjeha. To je samo jedan primjer, a takovih u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek ima puno.

I u Srbiji postoje neki silnici koji su iznad zakona. Oni mogu da rade šta hoće. - Čanak

Čanak: I u Srbiji postoje neki silnici koji su iznad zakona. Oni mogu da rade šta hoće. Jedan je naročito agresivan u poslednje vreme. To je izvesni Predrag Ranković čije nezakonito ponašenje ne može da zaustavi nijedna inspekcija rada, nijedan sud. Čim kupi neko preduzeće, on odmah ukine kolektivni ugovor, što je protivzakonito jer kolektivni ugovor mora da traje najmanje godinu dana nakon prodaje preduzeća. Mi pozovemo inspekciju rada, ona dođe i konstatuje činjenično stanje, preduzme odgovarajuće mere i ništa se ne desi. Dobijete presudu na sudu - ništa se ne desi. Razgovaram sa premijerom Koštunicom - ništa se ne desi. I onda svaki pokušaj da se tom čoveku stane na put postaje besmislen. On je iznad svega, moćnik nad moćnicima. Takvih u socijalizmu nije bilo. Ja se ne sećam nijednog takvog moćnika da za njega ama baš nijedan zakon nije važio, čak to nije bio ni Josip Broz. A u današnjoj Srbiji imate takvih moćika koji mogu da rade šta hoće.
Sever: Nama vezuje ruke strah radnika od sindikalnog organiziranja. Radnicima se veoma često nudi ugovori u kojima oni unaprijed potpisuju otkaz ukoliko se učlane u sindikat ili ako se pobune protiv nečega. Zbog toga se ljudi boje svjedočiti kad dođe inspekcija rada. Dešavalo se da inspektor nedeljom dođe u trgovinu u kojoj ljudi rade 40 nedelja zaredom, pa kad im zatraži da to potvrde oni kažu da im je to prva nedelja. Boje se da će ostati bez posla, ako kažu istinu. Kada su zaposleni u jednoj banci pozvali inspekciju zato što im nije bio plaćen prekovremeni rad, gazda im je nakon odlaska inspektora rekao: "Prigodom slijedećeg produljenja ugovora desetorici neću produžiti ugovore, pa vi opet prijavite”. S druge strane, veliki dio prijava koje podnese inspekcija zastari do trenutka procesuiranja. Osim toga, kazne su niske, tako da se poslodavcima više isplati platiti kaznu nego platiti radnike za ono što im pripada temeljem prekovremenog rada.
Karabeg: Štrajk je najjače oružje u borbi radnika za njihova prava. Ali čini mi se da se on nedovoljno koristi. Zašto?
Čanak: U Srbiji smo poslednji put organizovali jednodnevni generalni štrajk pre 16 godina, u proleće 1992. Od tada nije bilo velikog štrajka. Ja mislim da uzroke treba tražiti u problemu identiteta o kome sam na početku govorio. Ljudi su danas u onom istom sindikatu u kome su bili i njihovi očevi, a taj sindikat je služio za zimnicu, za besplatno letovanje i zimovanje. Oni znaju da to više nije onaj stari sindikat, ali ne znaju čemu služi ovaj novi sindikat. Oni ga ne doživljavaju kao organizaciju koja pripada radnicima, koju oni osnivaju samo za sebe, za svoje potrebe, pa i za štrajk. Zbog toga je teško animirati ljude da izađu na ulicu.

Krešimir Sever

Sever: Ni u Hrvatskoj već dulje vrijeme nema velikih štrajkova. Mi smo zadnji zajednički, veliki prosvjed u kojem su sudjelovale sve sindikalne središnjice u Hrvatskoj imali 2003. godine, kada smo se pripremali za pregovore o izmjenama Zakona o radu. To je bio jedan veličanstven prosvjed. Kolona je krenula od Krešimirova trga i došla ravno na Markov trg, gdje se uklinila između hrvatske vlade i Sabora. Od tada takovih velikih prosvjeda nije bilo. Činjenica je da se ljudi sve teže odlučuju da učestvuju u štrajku. Dokle god računaju da imaju nešto izgubiti, neće ići. U pravilu se odlučuju na štrajk, kao u pomenutom slučaju “Dalmatinke nove”, kada više nemaju što izgubiti. Složio bih se sa kolegom Čankom da ljudima nedostaje osjećaj pripadnosti sindikatu ili uopće osjećaj za traženje pravde. Ne treba bježati od ulične demokracije. U Francuskoj je u sindikatu ispod 8 posto zaposlenih, ali, kad se pojavi neki problem, na ulicama su i umirovljenici i nezaposleni i članovi sindikata i školarci i mladi. U Hrvatskoj je procenat članova sindikata daleko veći - 35 posto, ali umjesto da idu u štrajk ili na ulicu većina će reći: "Dajte nešto učinite vi u sindikatu". Često mi se događa da me ljudi presretnu na ulici i kažu: “Sve poskupljuje, dajte nešto napravite vi u sindikatu.” A ja im odgovorim: "Ja ću ići ispred vas, ali hodite zajedno s nama". Sve je manji odziv i kada 1. svibnja organiziramo prosvjednu kolonu od Jelačić placa prema Maksimiru koja tradicionalno ide više od sto godina. Vrlo često dobijemo odgovor "Lijep je dan, skoknut ćemo malo do mora" ili "Imamo nekog posla na vikendici, pa dajte vi to odradite".
Čanak: Meni se desilo da se jedan član sindikata ozbiljno naljutio na mene. Kada sam ga upitao da mi kaže razlog, on mi je odgovorio: "Pa, ti nikada nisi štrajkovao za mene". Smatrao je da je normalno da on ide vikendicu, a da ja za to vreme štrajkujem.
Karabeg: Gospodine Čanak, zašto u Srbiji nema jake leve stranke koja bi u svom programu imala borbu za socijalna prava i pravedniju raspodelu društvenog bogatstva?
Čanak: To je jedan opšti posttranzicioni fenomen. Svi beže od levice, jer to je navodno socijalizam, to smo već iskusili i uverili se da ne valja. Ali mi u Srbiji imamo i dodatno loše iskustvo, a to iskustvo se zove Miloševićeva Socijalistička partija Srbije koje je obeležila levicu. Kada pomenete levicu svako odmah pomisli na SPS i JUL Miloševićeve supruge Mirjane Markovic i kaže: "Taman posla, nikada. Takva mi levica ne treba". Zbog toga se istinski levičari, poznajem mnoge od njih, ustručavaju da naprave stranku koja bi imala tu odrednicu jer ne veruju da bi građani takvu stranku prihvatili.
Karabeg: Gospodine Sever, da li biste Socijaldemokratsku partiju, drugu najjaču stranku u Hrvatskoj, nazvali levom strankom u smislu evropskih socijaldemokratskih partija?
Sever: To se ne bi moglo reći po njihovom djelovanju kada su bili na vlasti jer su mnogi njihovi potezi u to vrijeme bili suprotni njihovom predznaku. Činjenica je, s druge strane, da smo često od nekakovih desnih stranaka imali više socijalno osjetljivih poruka, pa čak i zauzimanja za radnike. Često je u različitim prosvjedima, pa i štrajkovima bilo više njihovih aktivista nego onih sa lijeve strane. Međutim, isto tako je i činjenica da stranke u Hrvatskoj umnogome sliče jedna drugoj, barem po programu, i to ih približava prema nekoj sredini. Svi se tu negdje guraju - lijevi centar, desni centar, niko se ne želi previše odmaknuti od centra. Rekao bih da stranke u Hrvatskoj još uvijek lutaju, da ne znaju jasno odrediti pravce kretanja. I nadam se da će ovo vrijeme do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a nadam se da nas od toga ne dijeli više od tri - četiri godine, iskoristiti da se u potpunosti profiliraju.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

XS
SM
MD
LG