Dostupni linkovi

Ogledalo etičnosti


Kemal Kurspahić
Kemal Kurspahić

Šta bi bilo kad bi bilo, ili: zamislite da se američka predizborna analiza porijekla imovine, poslovnih veza i aranžmana, dosljednosti političkih i moralnih stavova, obrazovne i iskustvene podobnosti za najvišu državnu funkciju primijeni na bosanskohercegovačku političku elitu od “prvih demokratskih izbora” do naših dana.

Prateći ovih dana američku predsjedničku trku i dijeleći fascinaciju dobrog dijela javnosti sve realnijom mogućnošću da prvi put u istoriji predsjednik bude žena ili Afroamerikanac – politički korektan naziv za američke crnce – prisjećam se razgovora u pauzi nekog naučnog skupa na kojem sam učestvovao s Afroamerikancem koji ima najintimnije iskustvo s našim krajevima: oženjen je Riječankom.

“Ne mogu da se načudim nad brutalnošću balkanskih ratova. Uvijek sam se pitao: kako vi uopšte prepoznajete neprijatelje među svojim susjedima - svi ste bijeli, govorite uglavnom isti jezik, imate iste ili vrlo slične običaje. Kod nas se razlika vidi na prvi pogled” – rekao mi je misleći, naravno, na očite razlike u rasi.

Te razlike su već na prvoj stanici predsjedničkog predizbornog karavana 2008. izbrisane na način koji je idealističkim predstavama “američkog sna” dao nov zamah i dimenzije: crni kandidat, Barak (Barack) Obama, ubjedljivo je trijumfovao u 95-postotno bjelačkoj Ajovi, nalazeći u tome uzbudljiv dokaz koliko je daleko Amerika otišla u brisanju nekad dubokih rasnih podjela.

To me podsjetilo na neprevaziđeni talenat zavičajnih naroda i narodnosti da uporno i bez obzira na posljedice idu protiv tokova istorije sa samoubilačkim samopouzdanjem onog zemljaka nam iz vica što vozeći se autoputom na radiju sluša upozorenja kako jedan vozač juri tim autoputom u suprotnom pravcu a on kaže: “Šta jedan, svi voze u pogrešnom pravcu!” Nisu li naše vođe i učitelji krajem osamdesetih u ime vlastitih nepomirljivih projekata s prezirom odbili pozive i izdašnu materijalnu podršku za pridruživanje Evropi; nismo li onda kad se Evropa ujedinjavala prevazilazeći ideološke zavjese između istoka i zapada mi ratovali za nova razgraničenja i podjele; i nisu li danas, kad Amerikanci – glasajući za Obamu – brišu najočiglednije razlike, naše podjele među naizgled istima dublje nego što su bile?

Kontrasti jesu zapanjujući ali su objašnjenja sasvim jednostavna. Amerikanci se u traženju novog predsjednika rukovode zajedničkim najljudskijim interesima s kojima se može poistovjetiti svaki građanin, sigurnosti-zaposlenosti-što boljeg obrazovanja-što manjih poreza-zdravstvene i socijalne zaštite-prestiža zemlje u svijetu, dok u izborima u našim podnebljima odlučuju često ideologizirani “kolektivni interesi” u kojima je narod sve a čovjek gotovo ništa. Tehnologiju te manipulacije najbolje je, u jednom razgovoru sa Senadom Pećaninom za “Dane”, objasnio sadašnji premijer Republike Srpske Milorad Dodik: ispričao je kako na predizbornim skupovima može govoriti koliko hoće o ekonomiji, razvoju i zapošljavanju a da masa ostane mrtva-hladna, ali kad i bez nekog povoda uzvikne “Ne damo Srpsku!”, gomila odjednom pada u patriotski trans i godinama uporno glasa za “najsrpskiju” a ne najprosperitetniju političku opciju. Kada se uz to na drugoj strani pojavi neko ko obećava da će srušiti Republiku Srpsku, čak i ako je lično učestvovao u njenom ozakonjenju, eto recepta za utvrđivanje podjela i blokadu svakog napretka.

Amerika će svoje predsjedničke kandidate temeljito pretresti prije nego što ih propusti u finale izborne trke. Provjeriće do u najsitniji detalj ko su donatori za njihove izborne kampanje i već je bilo vraćanja izdašnih donacija onima čiji su poslovni ili moralni interesi i stavovi kompromitujući za kandidata. Pretresaće njihova politička savezništva i prijateljstva pa će tako kampanja jednog od heroja američkog “rata protiv terora” – njujorškog gradonačelnika u vrijeme terorističkih napada od 11. septembra 2001. Rudija Đulianija (Giuliani) – biti ozbiljno uzdrmana kad se pronađe da je predlagao unapređenje u državnoj službi čovjeka koji ima bliske veze s podzemljem. Kritički će preispitati kako su govorili nekad a kako govore sada o najznačajnijim temama ovogodišnje kampanje: iračkom ratu, imigraciji, zdravstvenoj zaštiti. Naročito će temeljito biti provjereni svi poslovni aranžmani predsjedničkih kandidata, javnost će htjeti da zna koliko oni visoke moralne principe o kojima govore slijede u vlastitom životu: upravo gledam televizijsku emisiju u kojoj su našli kako je Obama prilikom kupovine svoje čikaške kuće imao posla s čovjekom optuženim za neku vrstu mita i korupcije i to odmah aktivira alarm u organizacijama koje bdiju nad etikom u javnim poslovima. Tek će se pretresati svaki detalj iz biografije predsjedničkih kandidata.

To je tačka na kojoj, recimo, Hilari Klinton (Hillary Clinton) pokušava osnažiti svoj argument iskustva nad Obaminim obećanjem promjena: insistiraće da se ona – još od vremena uspona njenog muža u najviše vrhove američke politike – već suočila sa svim mogućim sumnjama i optužbama i da više ne može biti ni izmišljeno nešto što nije već istraženo i odbačeno.

Zamislite sad da se slična analiza porijekla imovine, poslovnih veza i aranžmana, dosljednosti političkih i moralnih stavova, obrazovne i iskustvene podobnosti za najvišu državnu funkciju primijeni na bosanskohercegovačku političku elitu od “prvih demokratskih izbora” do naših dana. Da li bi baš svaki od njih mogao dati zadovoljavajući odgovor na najelementarnije pitanje: gdje su to bili zaposleni i kakva su to primanja imali kad su u godinama masovnog siromašenja stanovništva osigurali život na visokoj nozi sebi i svojim najbližima u zemlji i inostranstvu; kakve su njihove poslovne, partijske i rodbinske veze s ratnoprofiterskom novobogataškom elitom; ima li možda njihovog udjela u dodjeli unosnih poslova i lokacija – ili u privatizacijskim aranžmanima – u kojima su profitirali njihovi prijatelji i rodbina; jesu li obezbjeđivali bližnjima unosna zaposlenja u javnim i diplomatskim službama; imaju li kakve bivše ili sadašnje aranžmane s likovima iz podzemlja; šta su to u životu korisno učinili što ih preporučuje za preuzimanje odgovornosti za opšte dobro? Da i ne sitničarimo s legitimnim uvidom javnosti u privatni život visokih javnih službenika.

Ovih dana sjedim sa najvišim izabranim funkcionerom distrikta u kojem živim. Prije novembarskog izbora na inače skromno plaćenu javnu funkciju zarađivao je 500.000 dolara godišnje kao advokat; žena mu je ginekolog; ima između 620.000 i 2 miliona dolara u dionicama a ipak u pripremi za sjednicu regionalnog organa u koji je izabran traži od saradnice da pročešlja svaku od 50 tačaka dnevnog reda i da provjeri da slučajno neka od njih ne razmatra pitanja od interesa za nekog od donatora u njegovoj izbornoj kampanji.

“U takvom slučaju morao bih to prijaviti prije sjednice i isključiti se iz odlučivanja o tome” – kaže mi.

Nešto mislim: baš kao i kod nas.

XS
SM
MD
LG