Dostupni linkovi

Različiti, vjerski i svjetovni lideri u regionu iskoristili su protekle blagdane da nevjernicima, ateistima, agnosticima, pa čak i narodima upute poruke o njihovoj bezvrijednosti.

U izvještavanju sa božićne propovijedi zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, jedan je hrvatski dnevni list prenio kako je Bozanić navodno ateizam nazvao gorim grijehom nego korupciju i gospodarske krize. To je Bozanićev ured odmah demantirao, ali u hrvatskoj javnosti otvorila se polemika – je li to napad katoličke crkve na ateiste, kojih je u Hrvatskoj službeno oko pet posto.
„Negiranje Boga gori je grijeh od korupcije i gospodarskih kriza“, kazao je, prema pisanju jednog žutilu sklonog dnevnog lista, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić na misi povodom katoličkog Božića, na taj način – po interpretaciji tih novina – otvoreno prozivajući ateiste. Iz Bozanićevog ureda odmah su oštro reagirali – glasnogovornica Matilda Kolić Stanić za naš radio kaže:
„U tekstu kardinalove božićne propovijedi, riječ ,ateizam‘ se nigdje ne spominje. A još manje se spominje riječ ,ateist‘. Sam kardinal je u novogodišnjoj propovijedi reagirao na takva tumačenja, ističući kako bilo kakvo povezivanje i uspoređivanje ateizma, ateista i korupcije na temelju njegove božićne propovijedi smatra izvlačenjem iz konteksta i nedobronamjernim podmetanjem.“
Ona je podsjetila da Katolička crkva odbacuje ateizam, ali da se zalaže za to da i vjernici i nevjernici zajedno rade na izgradnji svijeta u kojem žive.
Jesu li doista novinari kardinala preslobodno interpretirali ili je problem u tome – kako je to pred koji dan kazao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka – da to Bozanić nije kazao, ali da to misli?!
Ne radi se o ugrožavanju slobode ateista od strane Katoličke crkve, nego o nečemu mnogo ozbiljnijem“, kaže za naš radio dobar poznavatelj Katoličke crkve u Hrvatskoj, novinar „Jutarnjeg lista“ Darko Pavičić. Ovaj šum u kanalu rezultat je činjenice da u Hrvatskoj više nema dijaloga i rasprave između religije i ateizma, između vjernika i ateista i agnostika:
„Ona je u socijalizmu bila izrazito živa, međutim danas je nemate. Dakle, ako je ovaj Bozanićev nastup protumačen tako kako je protumačen – malo krivo i s nekim drugim nabojem – čini mi se da je to velika prilika da se otvori upravo taj dijalog, jer je očito da nam nisu jasni odgovori na neka pitanja. Dakle, ne da su nam ugrožene građanske slobode, nego nam naprosto nisu jasne neke pozicije i pitanja i o tome treba razgovarati. Tu bi se zapravo trebala prepoznati sloboda jednog demokratskog društva – treba pričati o stvarima koje nas muče.“
Profesor socijalne filozofije na zagrebačkom Sveučilištu Gvozden Flego kaže kako Katolička crkva prozivanjem onih koji ne vjeruju dovodi u pitanje jednu od temeljnih vrijednosti građanskog društva, a to je – tolerancija:
„Ako se međusobno ne uvažavamo onakvi kakvi jesmo, onda nema nikakve pluralnosti i sve to skupa pada u vodu. Zapadamo u jednoumlje koje nije izraz ljudske volje nego nekakvog apriornog principa.“


kardinal Josip Bozanić
Novinar Pavičić kaže da se i po tome što je Bozanić ovu poruku uputio vjernicima na misi može zaključiti da nije imao namjeru otvarati dijalog sa ateistima. Po njegovim riječima, Bozanićeva poruka bila je upućena „kršćanskim ateistima“, odnosno onima koji su vjernici tek deklaratorno:
„Imate krštene ljude, kršćane koji su to samo pro forma, koji žive kao da Boga nema. Prema tome, meni se čini da su Bozanićeve riječi upućene njima.“
Relativno ih je lako prepoznati“, kaže Pavičić. „To su oni koji svoju djecu upisuju na vjeronauk, a sami ga nikad nisu pohađali, u crkvu idu eventualno na Božić i Uskrs, ali i tada su im pečene purice i race, kuhana šunka i farbana jaja važnija od djelića misterija. To su oni ljudi koji su vas prije par dana obasipali sladunjavim božićnim SMS-ovima, a iza vrata svoga života tuku svoje bračne suputnike, kurvaju se, kradu i okreću glave od sirotinje. Ukratko, radi se o novovjekim poganima“, zaključuje Pavičić.

Religijski primitivizam

U regionu, samim tim i u Bosni i Hercegovini, danas je teško biti ateist zbog agresivnog odnosa religijskih zajednica koje se osjećaju teokratično, smatra fra Ivo Marković sa Franjevačke teologije u Sarajevu. Takav odnos je nekorektan, dodaje on, polazeći od srži religije koja bi se prema svim ljudima morala odnositi kao božijoj djeci. Marković podsjeća i na činjenicu da evropski ateizam ne odbacuje vrijednosti, nego je, naprotiv, moralni ateizam. Nastao je prije Francuske revolucije, kada su ljudi odbacili ne Boga već crkvu koja je u ime Boga ljude činila kmetovima. Razlozi njegovog nastanka su socijalni i društveni, objašnjava fra Ivo Marković:

«Ovo što se sada događa to je, ja moram nažalost izreći, jedno veliko razočarenje. To je jedan vrlo opasan religijski primitivizam, koji je zasnovan ne na izvornoj religioznosti nego na nacionalnoj religioznosti koja je zapravo izbacila, istisnula Boga, u njega stavila nacionalnoga i želi biti sada pokrovitelj društva, utjecaja u društvu i sada osjećaju da su ateisti njihovi neprijatelji. Mislim da se tako ne može govoriti.»

Nije riječ o vjerskim ili moralnim pitanjima, već o politizaciji religije, smatra profesor Zdravko Grebo:

«Teza da ateisti ne mogu biti moralni ljudi, a da vjernici aposolutno imaju predispoziciju da se u javnom i političkom životu ponašaju kao moralne osobe jednostavno nije tačna. Ja ću vam napraviti cijelu listu oberkriminalaca, neznalica, korumpiranih koji veoma pompezno ističu svoju vjersku pripadnost - i to u sve tri etničke skupine i u sve tri religiozne zajednice u BiH.»

Brojne izjave vjerskih velikodostojnika, među kojima su najupečatljivije one koje se tiču morala ljudi koji ne idu u crkvu ili džamiju, zlonamjerno se tumače, objašnjava Muharem Omerdić, iz Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini:

«Vjera propovijeda da vjernik mora biti pošten. Ako nije pošten, njemu nedostaje dio njegove vjere. I oni propovijednici koji su u tome pravcu kazali nešto, oni dakle ističu snagu vjere i zagovaranje da vjere nema bez morala. I onda, naravno, oni koji sada promatraju njihovo tumačenje, ako pokušavaju da taj stav pretvaraju u segmente, da ga fragmentiraju itd., da ga zlonamjerno tumače i promatraju, onda će kazati da čovjek koji nije vjernik nije ni moralan.»

U Bosni i Hercegovini nije teško živjeti u bilo kom obliku vjere ili nevjere, smatra jerej Stare srpske pravoslavne crkve u Sarajevu Vanja Jovanović, koji i ateizam smatra oblikom vjerovanja:

«Mi sada govorimo u nekakvim opštim, generalnim formama. Imamo neke vjerne, nekih zvaničnih institucija s druge strane, i imamo kao ljude ateiste koji bi u prijevodu trebali biti bezbožnici, a tim se definiše da taj bog nije taj zvanični bog tih zvaničnih institucija, odnosno vjerskih zajednica i crkava, s čime se ja u tom nekakvom generalisanju tih pojmova se ne bih mogao složiti.»

Je li politizacija vjere udar na sekularizam u cijelom regionu? Fra Ivo Marković kaže da ne voli govoriti o sekularizmu, već o izgradnji demokratskog društva koje ima veoma jasnu poziciju religija:

«Dakle, religije imaju svoje mjesto u društvu, one su dio društva, ali nisu cjelina društva. Dakle, apsolutno sam protiv neke islamske države ili kršćanske države, što su u nas težnje - recimo da su u RS-u napravi pravoslavna država, a ovdje u Bosni islamska država, u Hrvatskoj katolička država. To su aposlutno pogrešne tendencije. Mi moramo praviti ne bih rekao sekularno, nego sekularizirano, još bolje reći, demokratsko društvo.»

Profesor Zdravko Grebo:

«Ja mislim da je klerikalizam veoma, veoma prisutan i u Sloveniji, koja je članica Evropske unije; nedvosmisleno je jasno da je uz klasične političke elite - Srpska akdemija nauka i umetnosti - i Pravoslavna crkva očigledno dominantna na javnoj sceni. A pitanje crkve, autokefalnosti je, uz jezik, donedavno bilo najgorljivije pitanje oko novog ustava Crne Gore. A u BiH da i ne govorimo. Prema tome, naravno da jedan klerikalni, agresivni napad jeste na sceni, mada ja duboko sumnjam da su razlozi uvijek teološke ili doktrinarne prirode. Bojim se da su više političke prirode, a u pojedinim sitaucijama i sasvim lične.»

Nevjerujući i vjerujući

Amfilohije Radović


Iako se iz posljednje poruke poglavara Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori mitropolita Amfilohija, “da je u Crnoj Gori na vlasti najgora frkacija bezbožnika”, kristalno jasno može zaključiti da ova crkva na nevjerjuće ljude ne gleda blagonaklono, protojerej mr. Velibor Džomić, paroh podgoričke Crkvene opštine, kaže da crkva nema ništa protiv ateista ili agnostika:

“Pravoslavna crkva Hristova poštuje ljudsko pravo na slobodu izbora, koja podrazumeva da svaki čovek u svakom vremenu ima pravo da odluči da li će verovovati ili neće verovati u Boga. Sekularno društvo takođe treba da podrazumeva tu i takvu vrstu slobode, ali primetno je da ateizam i vera nemaju ravnopravan status u društvu. Decenijama se vera i vernici izvrgavaju ruglu od strane ateista raznih boja i vrsta, upravo zbog toga da bi se ateizam nametnuo kao dominantan pogled na svet i svojevrsna vera u ništavilo. Crkva Hristova ne prihvata ateizam i zato je pastirski dužna da ukaže na duhovnu pogubnost ateizma.”

Na drugoj strani, urednik crkvenog lista Crnogorske pravoslavne crkve “Lučindan” Sreten Vujović kaže da sa Srpska pravoslavna crkva zaista ima negativan odnos prema nevjerujućim ljudima, ali da Crnogorska crkva nema i to obrazlaže ovako:

“Crnogorska pravoslavna crkva ima tolerntan odnos prema takozvanim ateistima, naprosto što za Hristovu vjeru ne postoje gradjani prvog i drugog reda i što svi pripadju crkvi Hristovoj bez obzira kako promišljali. Kazao sam takozvani ateisti zato što sam u više navrata slušao razgovore ljudi koji se tako izjašnjavaju sa našim mitropolitom Mihaliom. On ih doživljava kao ljude koji traže razlog, suštinu, smisao. A vjera nije ništa drugo nego put ka univerzalnom saznanju, a njeni glavni putokazi su ljubav, razumijevanje i tolerancija.”

Sociolog dr. Srđa Vukadinović, pak, kaže da nema nevjerujućih ljudi, već da je pitanje samo u šta određeni ljudi vjeruju:

“Neko vjeruje u čudesa i nebesa, što propagira religija, dok opet drugi vjeruju u dobre ljude, dostignuća nauke tehnologije i sl.Tako da i kad ih tako kvalifikuju pokazuju jedan veoma površan odnos prema ateistima.”

Vukadinović smatra da Crna Gora dijeli sudbinu Balkana u pogledu negativnog odnosa prema ateistima, koji su nakon ekspanzije vjerskih osjećanja kod naraoda na prostoru ex-Yu postali skoro nepoželjna vrsta. Razloga zašto je to tako ima više:

“Vjerski lideri su ušli u prostor politike, a u taj prostor su ušli zato što je urušen jedan sistem vrijednosti, a na njegovo mjesto nije uspostavljen neki drugi. Postoji jedna veliki vakum i veoma se dobro u jednom takvom sistemu snalaze politikanti. Politikanti, koji zapravo predstavljaju jedan spoj ekstremizma i primitivizma”.

Istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković netolerantan odnos vjernika prema nevjerujućima ovako objašnjava:

“Stabilizacija mira i političkih prilika u regionu pomjerila je dežurnu krivnju sa reformatora, antikomunista, antinacionalista, antiratnih aktivista, pripadnika manjina i boraca za zaštitu ljudskih prava, na građane čiji je izbor da ne vjeruju, ne toliko u božije zakone, koliko u vjerske institucije i posebno vjerske velikodostojnike.”

Sociolog dr. Srdja Vukadinović:

“A sigurno da im u prilog tome ide i ponašanje vladajućih elita i medija. Mediji im daju veoma značajnu pažnju što sigurno ne bi trebalo, a sa druge strane vladajuće elite ne žele da primijene institute pravne države. Uz vladjuće elite i jedna dobar dio intelektualaca, oni uspostavljaju jedan odnos servilnosti prema religijskim zajednicama, odnos prestrašenosti i klijentelizma.“

Aleksandar Zeković primjećuje da ovakvoj slici u Crnoj Gori dodatno pogoduje dvojak odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i posebno neriješeno vjersko pitanje izmedju dvije pravoslavne crkve u Crnoj Gori:

“Država se iz onog perioda s početka ’90-tih , kada je bila potpuni saveznik čak i inspirator, podržavalac (SPC) u svakom smislu, počev od onog finansijskog pa do sistemskog, pružjajući joj recimo konkretnu logistiku policijskog servisa itd .., polako se eto transformisla u nekog ko želi da ignoriše postojanje tog problema. Danas pokušava da opere ruke i da kaže to je problem i da sve tumači kanonskim pravom.I čini mi se da još uvjek živimo u nekom zaista kolektivitetu. I sloboda pojedinca, niti demokratija niti definisanje svih demokratskih procesa kojima se svi mnogo više retorički nego u praksi bavimo, govori u prilog tome da pojedinac u Crnoj Gori još uvjek nije pružio onaj neophodni potrebni otklon svojoj sopstvenoj tradiciji u negativnom smislu.“

Propoved predsedničkog kandidata

Predsednički kandidat Velimir Ilić, ovenčan podrškom stranke premijera Koštunice, ni u zamahu svoje predsedničke predizborne trke nije našao za shodno da dozna, sazna, čuje ili pročita, da predsednik svake zemlje – pa time i Srbije – mora biti predsednik svim građanima – verujućim, ali i neverujućim. A da mu je, kad je reč o verujućima, obaveza da bude predsednik svim građanima Srbije, dakle, pripadnicima svih veroispovesti, denominacija i verskih zajednica? Što još tužnije, ružnije i poraznije, ni bilo ko drugi iz moćne logistike koja stoji iza njegove kandidature nije se potrudio da ga o tome obavesti. Da jeste, ne bi vajni predsednički kandidat Ilić mogao, čestitajući Božić vernicima koji ga slave po julijanskom kalendaru, izgovoriti ovo: “Braćo i sestre…želim Vam da od ove godine… počne buđenje i uspravljanje one naše prave, narodne i hrišćanske Srbije”.

Velimir Ilić


Još je predsednički kandidat Ilić, podsetio da je “Srbija bila prosperitetna zemlja dok je ovaj radosni pozdrav (“Hristos se rodi”) slobodno odjekivao nad njom”. A onda, “kada smo skrenuli sa svog pravoslavnog, svetosavskog puta, od trenutka kada smo se odrodili i obezbožili, sve nam je krenulo nagore i Srbija je počela da propada”. Tako da su, poučava Ilić, “Srbi izgubivši svoj srpski i hrišćanski put, zalutali u bespuće”.
Ovakav diskurs Velimira Ilića naslanja se na antikomunističku frazeologiju koja je krajnje banalna, a koja pritom uopšte ne razmišlja o tome da je Srbija multikulturno i multikonfesionalno društvo, u kojem žive stanovnici najrazličitijih verskih pogleda, ubeđenja i shvatanja, od onih koji su neverujući do onih koji veruju u sasvim različite bogove. Tom banalnom izjavom pokušava da profitira u narodu koji je već dugo uzbuđen i raspamećen do stanja prave nacionalne histerije, u kojoj se čini da će društvo koje se u komunizmu obezbožilo krenuti nabolje samo ako se vrati pravoslavnim, svetosavskim vrednostima, a da pri tom niko ne zna šta su zaista te vrednosti, kaže sociolog kulture Milena Dragićević-Šešić:
"Naravno da se tu ne radi o povratku Bogu i veri jer celokupno postupanje Velimira Ilića nije postupanje verujućeg čoveka. Ako ponašanje Velimira Ilića usporedimo sa tekstom koji je nedavno napisao Radovan Bigović - o tome šta je suština vere i zašto je upravo vera bliska onim ciljevima poštovanja ljudskih prava, multikulturalnosti, podržavanja i razumevanja drugog i druge vere – shvatićemo da njegovo ponašanje nije u skladu sa onim što bi trebalo da se, čak i po kanonu pravoslavne crkve, podrazumeva."
Opšti društveni kontekst lažnog obavijanja skutima vere izjavama poput Ilićevih samo pogoduje i njihova nakaradnost se u takvom kontekstu i ne prepoznaje, ocenjuje sociolog kulture Ratko Božović:
"Kada je opšta atmosfera, koja se može označiti kao kleronacionalizam, on ima toplo ognjište koje će prihvatiti njegovu nacionalnu orijentaciju i njegov fundamentalizam koji je označen u veri, koji je verski - nekakav pravoslavni folklorni fundamentalizam. Nesreća je što to može da prođe i u medijima i javnosti, u našoj svakodnevnici. Ne primećujemo one druge, drugost i različitost, već stranački lider zapravo ide i lovi svoje stranačke pristaše, hoće ih još mnogo više. Hoće ih po logici stranačke isključivosti i nehumaniteta ili vrednosti, sa stanovišta ljudskosti i razumevanja drugog i različitosti. Forsira se baš ta pravoslavna orijentacija kao jedina moguća i dominantna, koju treba voleti i sa kojom treba opstati u ovim poprilično mutnim promenama u kojima magla izgleda nije samo oko nas nego je i u glavama ljudi."
Teško da se sa Velimirom Ilićem može diskutovati u terminima razdvajanja crkve i države, evropske civilizacijske tekovine stare više od dvesta godina. Iako se ovo saznanje stiče još u srednjoškolskom uzrastu, možda bi narodskom čoveku Iliću zazvučalo kao dosadno intelektualno, bezbožničko, anacionalno, antisrpsko itd. disertiranje. Na koje bi verovatno uzvratio već prononsiranim psovačkim i siledžijskim repertoarom.
Vodeći teolog Srpske pravoslavne crkve Radovan Bigović podseća na odnos između države i crkve koji je u samim temeljima modernog evropskog društva:
"Danas živimo u jednom vremenu takozvane kooperativne odvojenosti između crkve i države. To znači da je država potpuno autonomna u svojim nadležnostima i obavljanju svojih funkcija. Isto tako, danas je, barem u modernoj Evropi, prihvatljivo da se i crkva bavi izrazito partijskim i državnim funkcijama. Da li će neko privatno biti verujući ili neverujući je, ili bi trebalo, sa stanovišta politike, da bude irelevantno. Svaki političar, pa i crkvena ličnost, treba da vodi računa da njegove izjave i stavovi ni na koji način nemaju za posledicu bilo kakvu diskriminaciju među ljudima."
Nikome se, razume se, ne može ukinuti pravo na verovanje da biti Srbin automatski znači biti verujući i pripadati Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ali, to, ipak, nije tako. Još jednom Radovan Bigović:
"Postoje neka tumačenja, za koja mislim da nisu opravdana, da sam pojam Srbin treba identifikovati sa verom - ako si Srbin automatski si i vernik, i to još pravoslavni. To naravno nije tačno i ta ideja je nanela mnogo štete našem narodu. Prema tome, neko može biti Srbin a da bude katolik, protestant, agnostik ili ateista, kao što pripadnik pravoslavne crkve može biti Mađar, Hrvat, Albanac ili Bošnjak. Neispravno je i nije dobro poistovećivati veru i naciju."
Nijedan predsednički kandidat ne sme biti portparol svoje vere i svoje crkve, reče ovih dana drugi predsednički kandidat u drugoj državi dužih demokratskih običaja. I zato što vera nema šta da traži u državnim poslovima, ali i zato što je zadatak predsednika da ujedinjuje a ne da deli. Možda je tome ne baš sofistikovanog političara i predsedničkog kandidata Ilića mogao poučiti srpski lider i premijer koji njegovu kandidaturu podržava, ali je on, iako pravnik par excellence, izabrao da to ne učini. Valjanost jednog lidera, reče neko, meri se i ljudima kojima se okružuje.
  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

  • 16x9 Image

    Branka Trivić

    Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na Odseku za međunarodne odnose. Radila kao novinar i urednik u Informativnom i Kulturnom programu Radio-televizije Beograd od 1983. do 1992. Za RSE radi od decembra 1993. godine.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG