Dostupni linkovi

Smiona teorija američkog filozofa i eksperta za političku ekonomiju japanskog porijekla Francisa Fukuyame o “kraju historije“ nikada ne izgleda tako naivna kao kada ispraćamo jednu i dočekujemo drugu godinu. Dugo nakon pada Berlinskog zida iz godine u godinu se ponavlja ista matrica prema kojoj svaka nova godina na globalnom planu otvara daleko više neriješenih problema nego što ih zatvara.

Fukuyama je svoje stavove iznio u knjizi iz 1992. Kraj historije i posljednji čovjek (The End of History and the Last Man) u kojoj je samo razradio svoje stavove iz istoimenog eseja objavljenog u časopisu za međunarodne odnose The National Interest 1989. Iako je autor govorio o dominaciji „zapadne liberalne demokratije“ kao jedinog prihvatljivog oblika vladavine koji će završetkom Hladnog rata dovesti ne samo do post-ratovske ere nego i do „kraja ideološke evolucije ljudske vrste“, čini se da je bio daleko od istine.
Neriješena pitanja koja se nevjerovatnom progresijom postavljaju pred čovječanstvo te nasrtaji, kako izvana tako i iznutra, na istu tu „liberalnu demokratiju“ ostavljaju utisak da se historija tek zahuktava. Rat za dušu i smisao demokratskog i otvorenog društva tek počinje. Stasavanje novih ideologija i fundamenzalizama širom svijeta, pa čak i u kolijevkama demokratije , gdje je došlo do neočekivanog skretanja najvećeg svjetskog promotora demokratije Amerike „udesno“ i uspona neokonzervativnog totalitarizma u njoj, ne daju razloga za opuštanje i zatvaranje korica knjige historije.
Nova krizna područja
Godina koja je pred nama nastavlja trend koji je evidentan zadnjeg desetljeća, a prema kojem se svi teški problemi na globalnom planu samo odgađaju za neka druga vremena, što nerijetko samo po sebi otvara nova krizna žarišta. Ako počnemo od našeg regiona, ova godina će, kako sada stvari stoje, biti opterećena još uvijek neriješenim statusom Kosova. Nadanje da će barem ovaj problem koji otežava međunarodne odnose biti prevaziđen na jedan ili drugi način u 2008., danas je izvjesno, neće se ostvariti. Neizvjesnost oko posljedica konačnog statusa Kosova, te široka rasprava o tome da li će ono poslužiti kao globalni presedan, stvara nervozu u mnogim dijelovima svijeta, što će opteretiti ne samo godinu koja je pred nama, nego vjerovatno i dobar dio desetljeća koje slijedi. Od ishoda ovog procesa i ponašanja Srbije zavisi stabilnost čitavog regiona, ali i njegova evropska budućnost.
Na slučaju Kosova postala je vidljiva sva kompleksnost odnosa bivših suparnika iz hladnoratovske ere: SAD-a i Rusije (tada Sovjetskog Saveza). Ponovnim povratkom, prihodima od prirodnih resursa, ojačane Rusije na globalnu političku scenu došli smo na rub jednog novog hladnog rata, koji će kao i onaj prethodni ne samo blokirati brojna konstruktivna rješenja, nego i stvarati nove krize u trusnim područjima svijeta, što je tokom nedavne političke krize u Bosni i Hercegovini postalo više nego evidentno.
U 2008. možemo očekivati da definitivno postane jasno hoće li Rusija krenuti putem istinske demokratizacije ili će prihvatiti Putina za novog ruskog cara. Kako sada stvari stoje stvarna politička moć i centar odlučivanja će se pomjerati zajedno sa Putinom. Mnogi vjeruju da nakon njegove nedavne posjete Bjelorusiji nije isključeno formiranje neke nove proruske unije, kojom će predsjedavati Putin i na taj način izbjeći ustavna ograničenja koja ga sprječavaju da neprikosnoveno vlada ne samo Rusijom, nego da zagorčava život i zemljama u njenom okruženju. Od uspjeha Putina da se održi na vlasti zavisit će i ruska vanjska politika, a samim time i ishod brojnih otvorenih globalnih pitanja.
Kuda ide Amerika
Ni drugi oponenti u novom hladnoratovskom nadmudrivanju i dosad neupitni gospodar svijeta- Amerika u godini koja je pred nama neće biti pošteđena turbulencija. Pred „najvećom svjetskom demokratijom“ nalaze se još jedni predsjednički izbori, koje mnogi već sad nazivaju presudnim i historijskim, jer kako autori ove senzacionalističke tvrdnje govore, radi se o sukobu dvije vizije Amerike i njene vanjske politike koji zadiru u samu srž američkog bića i toga šta Amerika treba da simbolizira. Osam godina vladavine Busha mlađeg, evanđelističkih desničarskih fanatika i čitave plejade neokonzervativnih ideologa, od nekadašnjeg simbola slobode, demokratije i predvodnika u zaštiti ljudskih prava, stvorilo je iracionalnu svjetsku hegemonističku silu koja ne mari za osnovne principe međunarodnog prava, a ni vlastitog ustava. Imidž SAD-a nikada nije bio lošiji, a njihov angažman u svijetu nikada upitniji. Za razliku od perioda kada su američku intervenciju prizivali brojni obespravljeni narodi svijeta, danas se njene vojne moći ne plaše samo tiranini, nego i nedužni narodi kojima postaje jasno da uz američko prisutstvo ne dolazi sloboda i demokratija, nego rat i destrukcija. Od demokratskog kandidata koji bi po prvi put mogao biti žena ili crnac očekuje se da to izmijeni i da Ameriku vrati na kolosijek dosljednog promotora demokratskih vrijednosti, koje se neće pretvoriti u ideologiju kojom se porobljavaju drugi narodi, ruši njihov suverenitet i pljačkaju prirodna dobra.
Rat protiv terorizma
Pred američkom i svjetskom javnosti ostaje neriješeno pitanje rata protiv terorizma. Neko je davno rekao kako je glavna karakteristika tzv. rata protiv terorizma to što se on nikad ne može u potpunosti dobiti i što može trajati sve dok je potreban njegovim promotorima. Upravo u tome leži srž problema, jer dosadašnja antiteroristička kampanja koju su predvodile SAD-e i međunarodna zajednica u velikom broju slučajeva samo je stvarala nove potencijalne okolnosti za bujanje terorističkih ideologija. Predstojeći izbori u SAD-u će dati odgovor na to da li je Amerika shvatila da se terorizam ne može pobijediti silom, nego da se treba tragati za njegovim korijenima. Sudeći prema činjenici da je nakon bombaških napada u Alžiru (11.12.2007.) postalo izvjesno da pored Afganistana, Pakistana i Iraka El-Kaidini istomišljenici otvaraju još jedan novi front u borbi protiv američkih interesa, ali i procesa demokratizacije muslimanskih zemalja. Svjedoči tome i otvaranje američke centralne komande za Afriku- AFRICOM-a, koja ima za cilj koordinirati antiterorističke aktivnosti sa lokalnim vlastima prvenstveno arapske i muslimanske Sjeverne Afrike (iako pokriva sve zemlje Afrike osim Egipta) i spriječiti rastući utjecaj El-Kaidine ideologije u tom dijelu svijeta. U prostranim pustinjskim područjima i alžirskim vrletima El-Kadina ideologija je našla novo uporište. Nekadašnja militantna islamistička organizacija El-Hareketu el-Selefijetu li-Daveti ve el-Džihad (Selefijski pokret za pozivanje u islam i džihad) pod vodstvom veterana borbe islamista protiv alžirskog režima Ebdul Musab Abdul Veduda je i zvanično promijenila ime u El-Kaida fi el-Megrib el-Islam i(El-Kaida u Islamskom Zapadu). Iako ne dobiva svjetsku medijsku pažnju poput od centralne vlasti u Pakistanu otrgnutog Veziristana, uspona Talibana u Pakistanu koji kontrolišu čitave gradove, El-Kaidinog djelovanja u Iraku gdje su uspjeli pokrenuti civilni sunitsko-šiitski rat, Sjeverna Afrika će sigurno biti novo poprište u tzv. ratu protiv terorizma. Pokretanje AFRICOM-a je dokaz da je američka administracija toga svjesna, ali i dokaz da ništa nije naučila tokom dosadašnje borbe protiv internacionalne ideje džihada, te da će i u tom dijelu svijeta ponoviti iste greške iz Afganistana, Iraka, Palestine, te da će se umjesto da se zatvaraju, u godinama koje predstoje, nova bojišta protiv islamskih ekstremista samo otvarati.
Nikada riješeno pitanje izraelske okupacije i palestinskog problema koje više od pola stoljeća destabilizira čitav Bliski istok je ponovo samo odgođeno. Zvanično odgađanje se desilo na bombastično najavljivanoj mirovnoj konferenciji u Annapolisu na kojoj su učestvovali izaslanici skoro svih arapskih država i međunarodnih posrednika, a onda su se dvije strane dogovorile da se nastave dogovarati. U strahu da Bushova administracija ne doživi još jedan diplomatski neuspjeh zbog nepostizanja dogovora, ciljevi konferencije su tako nisko postavljeni da je konačan rezultat bio jedno veliko ništa. Još jedan problem čije je rješenje odgođeno za neka druga vremena.
Sve bliže ekološkoj katastrofi
Kada govorimo o ekološkim i prirodnim izazovima sa kojima će se planeta suočiti u godinama koje predstoje situacija nije ništa bolja.
Od UN-ovih pregovora o klimatskim promjena koji su se ovih dana održali na Baliju očekivalo se puno više. A onda su svi bili sretni kada su u zadnji čas SAD-e pristale da sudjeluju u pregovorima o globalnom ograničenju emisije ugljičnog dioksida za razdoblje nakon 2012. godine.
Jedini konkretan zaključak sa Balija je dogovor koji prvi put obavezuje SAD-e i Kinu da postave ciljeve za smanjenje plinova s efektom staklenika. Suština problema i konkretne ozbiljne mjere su odgođene za godine koje dolaze, a date su samo smjernice za dvogodišnje pregovore koji bi trebali rezultirati globalnim sporazumom čije je potpisivanje predviđeno za 2009. u Kopenhagenu. Ponovo još samo jedan odgođen problem.
I dok se svjetski moćnici ne mogu prisiliti da nas prestanu trovati i da prestanu dovoditi egzistenciju ljudske vrste u pitanje zbog svoje žeđi za profitom, svijet srlja ka ekološkoj katastrofi. U svemu tome oni vide samo još jedan način da zarade otimajući se oko prirodnih resursa otopljenog Arktika. Njihove vojske već razrađuju strategije za djelovanje u slučaju da dođe do ratova za ograničene izvore vode.
Za to vrijeme cijene hrane će tokom godine koja je pred nama, ali vjerovatno i u godinama nakon nje, nastaviti da rastu nakon godina pada. Najsiromašniji će, barem tako stoji u izvještaju International Food Policy Research Institutea, još teže dolaziti do hrane. Naučnicima je to već odavno jasno i objašnjenje pronalaze u globalnom rastu temperatura te pojačanoj potrošnji hrane u brzo-razvijajućim državama kao što su Kina i Indija. Cijene hrane na svjetskom tržištu su inače padale već desetljećima otkako su razvijene sorte biljaka koje daju više ploda. Taj trend se sada zaustavio tako da nas u slijedećoj godini ali i u doglednoj budućnosti očekuje konstantno poskupljenje hrane, kažu iz Instituta.
Rijetki su pozitivni pomaci i problemi koji su pozitivno riješeni. Tu sigurno možemo spomenuti stabilizaciju koreanskog nuklearnog programa i lisabonsko potpisivanje Sporazuma o reformi u EU, ali je i on samo odgođeno rješenje za donošenje Evropskog ustava koji je propao jer su ga na referendumu ranije odbacili Francuzi i Holanđani.
U svakom slučaju, ako ste optimista i u novu godinu želite ući neopterećeni onda na situaciju u svijetu u predstojećoj 2008. možete gledati iz perspektive prema kojoj su za sve veće globalne probleme postavljeni kvalitetni temelji na osnovu kojih će oni u izvjesno vrijeme biti riješeni. Ako ste pak pesimistično gunđalo koje je zbog negativnog životnog iskustva skeptično prema svemu što se dešava onda možete reći kako se svi teži problemi samo odgađaju dok jednom ne kulminiraju i puknu tako da nam se svima razbiju o glavu. Zato slobodno izaberite zaključak koji hoćete, jer nas se i kada je o našoj lokalnoj situaciji riječ, malo šta pita, a o svjetskim izazovima da i ne govorim.

Objavljeno u magazinu «Start» (Sarajevo) (25.12.2007. broj 236.)
XS
SM
MD
LG