Dostupni linkovi

Sreća njihova da su na drugoj strani tog klatna. Kao da su odrastale slušajući moju priču kako se život ne sastoji samo od pravde i sreće, te kako ima djece koja nemaju roditelje, koja ne idu u školu i koja nemaju igračaka.

Ne tako davno vozio sam prema Sarajevu. Morao sam skrenuti kod saobraćajne petlje na Stupu i uključiti se na drugi pravac. Tu je oduvijek bila gužva. Imala je možda sedam-osam godina, ne znam. Čudnovate oči, prodornije od bilo čega. Kosa, naravno, crna, jaka i puna nerazmrsivih loknica. Dio joj je padao na lice i stalno je trzala glavicom ne bi li taj neposlušni pramen nekako u red dovela. Haljinica ispod koljena - i bosa. Ja sam u autu imao uključeno grijanje. Bilo je proljeće. Jednom je rukom jela neki sendvič, slasno - moram reći, a drugu malu i prljavu, pružala prema prozoru mog automobila - proseći. Da mi je bila dijete svi bi govorili o njenom šarmu i ja bih sa njom bio više nego ponosan. Nekad sam i ja imao kovrdžavu kosu.
Sve djevojčice i dječaci na ovom svijetu sanjaju da se jednog dana zaljube, da žive srećno da imaju djecu i obitelj. Tako je bilo i sa Torpekay, tada trinaestogišnjakinji koja je razgovarala sa novinarom našeg radija u Afganistanu. Njen je san, medjutim, uništen i prije nego što je uopće i sanjan kako valja. Udali su je silom za stara muškarca i bukvalno je postala robinja u obitelji njena muža. UNICEF kaže da u čak 47% brakova u Afganistanu nevjeste nemaju ni 16 godina, dok neke nevladine organizacije tvrde da je čak 80% brakova rezultat prisile. Nisu rijetki izvještaji, dapače, da se devetogišnja djevojčica uda za 60 godina starog muškarca!! Ne smijem napisati, ali ne mogu niti odoliti pa reći da je onoj kovrdžavoj na stupskoj sarajevskoj petlji život bolji od njene vršnjakinje u Afganistanu! Ne kažem, naravno, da mora zbog toga biti srećna. Dapače. Ostaje ti samo da plačeš, kad ih vidiš onako malene kako se vjenčavaju sa omiljenom lutkom u naručju ili kako prose.
Onom istom sa kojom će dijeliti godine plača i nasilja nad sobom. Vjerujem da stiskaju te male lutkice do svoje boli bojeći se tih bradatih ljudi koji će ih uskoro odvesti od kuće i strpati u neki krevet. Neke od njih postaju majke u ranim tinejdžerskim godinama, a mnoge, ako im ti isti bradati muškarci dozvole, odlaze u bolnice nakon šoka koje doživljavaju nakon prve bračne noći.
Torpekay, djevojka s kojom smo razgovarali ima danas 17 godina i četiri je godine prošlo odkako su je udali. Pokušavajući da nadje izlaz iz svog ropstva nikako nije mogla naći način da pobjegne. Na kraju, vidjela je samo jedan izlaz - samoubistvo. "Nisam imala nož, nisam imala injekciju, nisam imala drogu. Ali - imala sam benzin! To mi se učinilo najjednostavnijim!!" Torpekay je preživjela i ne znam trebam li napisati nažalost ili na sreću. To će ona morati odlučiti.
U Indiji i Kini, u ime nerodjenih odluku o životu donosi neko drugi. Izbjegavajući da imaju kćerku, znajući naravno šta je čeka, mnogi ih se rješavaju još dok su daleko od rodjenja. Zvanična statistika kaže da se u Kini radja 17%, a u Indiji 7% više dječaka. Kina i Indija zajedno imaju 2.3 milijarde ljudi pa je takvo ponašanje rotielja dovelo do problema druge vrste - mladi muškarci imaju problema da nadju životne partnerice. Takvih je muškaraca u obje zemlje na desetine milijuna. Valjda će mlade dame sada u tim zemljama biti više cijenjene. Možda bi ona moja kovrdžava junakinja mogla razmisliti da "skokne" do Indije ili Kine i tamo pronadje bolji život.
Svi mi znamo da novac koji je ona isprosila sa drugim svojim vršnjacima i vršnakinjama tog proljetnog dana u Sarajevu ne ide njima te da su djeca tek produžena ruka nekog sitnog mafijaša, a da je taj sitni mafijaš ruka nekog moćnijeg. Zato joj i nisam htio dati novac. Čak, sam je htio potpuno ignorirati, tužan što vidim kako joj upropaštavaju djetinjstvo. Ali, zaplakale su moje kćerkice u automobilu. Nikako im nije pasalo što je vide takvu, plakale su što je bosa i što će se prehladiti, "molim te tata, daj joj novaca" - govorile su mi. Valjda je neka dječja solidarnost proradila, pa nisam, naravno, mogao odbiti njihove vapaje. Dobila je od mene jedan euro, a od moje djece jabuku i sendvič. Bila je to za nju bogata lovina - za mene tek veliki uzdah i strah da je ne udarim autom kad sam mogao krenuti dalje. Bila je tako blizu da sam otvorio prozor da bih provjeravao kuda se krćem. I zatim, puno strpljenja dok sam objašnjavao djeci zašto nema cipelice, zašto je prljava, gdje joj je mama, i još desetine drugih pitanja. Samo su ponavljale: "To nije fer!!". I nije!
Sreća njihova da su na drugoj strani tog klatna. Kao da su odrastale slušajući moju priču kako se život ne sastoji samo od pravde i sreće, te kako ima djece koja nemaju roditelje, koja ne idu u školu i koja nemaju igračaka. Ćutale su dugo u automobilu dok ih nije zaokupio dolazak kod rodjaka Luke i dok nisu utonule u sve one igračke i igre koje su poželjele. I koje ona kovrdžava djevojčica, što prosi na stupskoj sarajevskoj petlji nije imala.
"Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svugdje!" (Matin Luter King)
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG