Dostupni linkovi

Toliko želja imam, a nikad mi se ne ostvare


Romska djevojčica

Nazif Memedi prvi je Rom u hrvatskom Saboru. Izabran je kao predstavnik 12 manjina, među kojima i svoje – romske. Razgovarali smo sa jednom romskom obitelji - sedmeročlanom obitelji Mašić za zagrebačke Peščenice - što očekuju sada kada imaju vlastitog predstavnika u Saboru?

„Velika mi je želja da imam svoju sobu, da mogu pisati zadaće i tako dalje. Imam toliko želja, međutim nikad mi se ne ostvare.“


Ovo su riječi trinaestogodišnje Kristine Mašić, učenice sedmog razreda. Ona sa majkom, djedom i četvero braće i sestara živi u kućerku u širem centru grada, ispod nebodera u kojem je donedavno stanovao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Hoće li se što pomaći u rješavanju njihovih problema, sada kada prvi Rom sjedi u Saboru? Majka, tridesetdvogodišnja Silvana Mašić ima loša iskustva sa romskim aktivistima, iz čijih redova je iznikao i novopečeni zastupnik Nazif Memedi:

„Oni rade samo ono što njima paše, zalažu se za svoj kvart i njima se dodjeljuju ti paketi, novci… Kad grad Zagreb dodijeli neke novce, dodijeli ih njima. A za mene samohranu majku i druge ljude u gradu nema ništa. Meni je to čudno. Ako se već dijeli, treba dati svim Romima. A ne jednima dati, a drugi nek‘ se snađu.“

Mimoišla ih je i nedavna gradska pomoć za popravak krova, kaže Silvana:

„Imamo jednu malu sobicu, kuhinjicu i plus ovu verandicu što smo si napravili. Krov samo što ne padne.“

RSE: Od čega živite?

„Dobivam socijalno, skupljam željezo, skupljam boce, radim malo na sajmu. Skupljam po smeću i onda prodajem.“

Iako je u kućici sve čisto i uredno, činjenice ostaju: nema vode, struje ni kanalizacije, a na petnaestak kvadrata je njih sedmero:

„Dok je Selma bila još mala, socijalna radnica me je pitala da li je želim dati u dom. Ja sam rekla ne: ,Kad mogu ostali živjeti u šupi, može i ona‘. Tako da je nisam dala u dom, niti je želim dati, nema šanse.“

Desetgodišnji Roberto i njegova starija sestra Kristina o tome – zadirkuju li ih djeca zbog toga što su Romi:

„Prije jesu, ali sad više ne. Sad se družimo.“

„Jesu prije, u prvom, drugom, trećem i četvrtom razredu, ali sad više ne. Sad se družimo. Iako se ja mnogo s njima ne želim družiti, jer su bahati, prave se važni. Pubertet, pa se ponašaju kao da su strašno super, cool i tako.“

Kćer Kristina i majka Silvana o svojim muzičkim ukusima, a svaka tema na kraju završi na onom što ih najviše muči:

„Rap, metal, tehno, narodnjake… Sve slušam.“

„Slično Kristini, iako ja malo više volim narodnjake. Kad sam bila u njenim godinama, više sam slušala rap, ali sad sam starija – 32 godine – pa mi sve više odgovaraju narodnjaci.“

„Želja mi je, kad još malo porastem, da odem s društvom malo u disko, da uživam, kao što je nekada moja mama uživala.“

„Želja mi je da moja kćer može dovesti svoje prijateljice i prijatelje, da malo dođu kod nje, ali nema gdje, neće da se sramoti. Ne želi da joj kažu – gle, ciganka, kako živi.“

Kada politika rješava probleme Roma, ide se u romska naselja. Uvodi se voda ili kanalizacija za 300 ili 500 ljudi, nastoji se da uloženo zadovolji potrebe što većeg broja Roma. Mašići će vjerojatno doći na red tek kasnije. Jer, nažalost, brzina rješavanja nekog problema ne ovisi o tome koliko netko žarko želi da se taj problem riješi. Podsjetimo, trinaestogodišnja Kristina želi moći na miru učiti i pisati školske zadaće, kako bi jednog dana postala advokat:

„To mi je velika želja. Toliko želja imam, a nikad mi se ne ostvare.“

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG