RSE: Gospodine Biber, najaktuelnije pitanje u zapadnobalkanskoj regiji i dalje je Kosovo. Ima li rješenja koje neće na jedan ili drugi način destabilizovati region?
BIBER: Pitanje je koje rješenje će manje da destabilizuje region. Ne vidim nikakvo rješenje koje bi bilo bez ikakve opasnosti za region: ni status quo, ni neka vrsta nezavisnosti, ni neko treće rješenje koje bi bilo bez problema, bez mogućnosti destabilizacije. Uglavnom, destabilizacija nije neki prirodni fenomen, to zavisi od ljudi, od aktera, od političara. Kod njih moramo da gledamo koji interes imaju da destabilizuju region i interes za neku vrstu krize.
RSE: Ali ne postoji rješenje koje je prihvatljivo za dvije strane. Nakon svih silnih pregovora, šta Vama djeluje kao najrealnija opcija?
BIBER: Kao najrealniju opciju ovih dana vidim proglašenje nezavisnosti Kosova koje će biti priznato od Sjedinjenih Američkih Država i takođe od većine članica Evropske unije i vjerovatno takođe i veliki broj drugih zemalja iz cijelog svijeta. To je najrealnije. Po mom mišljenju najvažnije je kada će to biti nego da li će to biti najvjerovatnije rješenje.
RSE: Da li će to rješenje konfrontirati Srbiju sa velikim brojem zemalja?
BIBER: Da, naravno, ali to je realnost u smislu da godinama ima pregovora, ima dosta predloga koje smo čuli posljednjih godina i nijedno rješenje ne bi odgovaralo ovim dvijema stranama, nijedno rješenje ne bi dalo neku vrstu stabiliteta kao to proglašenje nezavisnosti, koje ni za koga nije idealno rješenje, ali to je najbolje rješenje za sada. Pitanje, šta će biti zaštita Srba na Kosovu je glavno pitanje kome se, po mom mišljenju, nedovoljno govori, ali kako će Srbija da reaguje na to, to je na kraju do Srbije i na žalost ja vidim da politička elita u Srbiji, pogotovo predsjednik Vlade i takođe predsjednik države su dosta "zatvorili vrata" oko tog pitanja da se danas vidi neka odluka između Kosova i Evropske unije, ali Kosovo je izgubljeno '99. godine i ne danas i ne sjutra.
RSE: To će u nezavidan položaj staviti i zemlje iz neposrednog okruženja koje će vjerovatno morati da se odrede prema tom pitanju i na taj način će biti u nezgodnoj poziciji i prema Srbiji i prema Kosovu, recimo, poput Crne Gore.
BIBER: To će biti teška odluka za Crnu Goru, takođe za Mekedoniju, ali Makedonija je jasno rekla da će oni priznati Kosovo. Ja mislim da zavisi od dvije stvari, zavisi do koje mjere će Evropska unija, odnosno sve članice Evropske unije priznati Kosovo, da li će 27 ili bar 26 država priznati tu nezavisnot, jer bi u tom slučaju bilo mnogo lakše i za Crnu Goru ili za Makedoniju ili za Bosnu da priznaju Kosovo i takođe od reakcija Srbije. Ako je Srbija spremna da protestuje, ali i da dalje vodi neke normalne odnose sa zemljama koje priznaju Kosovo, onda će biti mnogo lakše i za Crnu Goru ili za Makedoniju da priznaju, ali vjerovatno, ja očekujem da ni Crna Gora, ni Bosna, ni Makedonija neće biti među zemljama koje će prve priznati Kosovo, ali možda poslije prvog talasa kada se vidi šta je reakcija Srbije i do koje mjere zapadne zemlje imaju jedinstveni stav.
RSE: Pred Srbijom su i predsjednički izbori i to je uvijek situacija u kojoj se radikalizuju stavovi. Računa se da će biti dva kruga predsjedničkih izbora, jedan dosta dug period će biti u tom izbornom procesu. Da li očekujete da će to nešto dodatno usložiti situaciju?
BIBER: Pitanje je da li će Kosovo čekati do poslije izbora. Naravno, izbori mogu takođe da se zloupotrijebe, da se odugovlači neka odluka. Mogu da se održe jedni, pa drugi izbori u Srbiji i to može samo do neke mjere biti neki izgovor da se ne odluči status Kosova, ali nije nikome interes da Toma Nikolić i Radikalna stranka pobijede na predsjedničkim izborima. Moguće je da će se status Kosova riješiti tek poslije toga, ali ja se pitam takođe do koje je mjere moguće da se skriva realnost od glasača u Srbiji da je proglašenje nezavisnosti danas najrealnija opcija za rješenje statusa. U tom smislu, ne znam zašto bi se glasači u Srbiji odlučili drugačije poslije proglašenja nezavisnosti, ako je to već tako vidljivo, tako da je to najrealnija mogućnost.
RSE: Što se tiče zapadnog Balkana ni u Bosni stvari ne stoje najbolje, reforme idu sporo, čak se pominju i revizije Dejtonskog sporazuma, a i čitava situacija u regionu se najviše reflektuje na Bosnu. Kako Vam danas izgleda situacija tamo?
BIBER: Slažem se da situacija u Bosni nije trenutno najbolja. Dogovorili smo se da ta kriza koju smo imali u novembru je sad riješena, ali naravno to nije riješilo glavni problem koji ima Bosna. Postoji neki glavni spor oko organizacije države koji je bio vidljivo u konfliktu između Harisa Silajdžića i Milorada Dodika. To je nešto što mora da se riješi i možda da promijene Dejtonski sporazum, ako je to na osnovi dogovora glavne političke stranke u Bosni. Možda je najbolje izaći iz te krize zato što je očigledno da Dejtonski sporazum, pogotovo Ustav Bosne i Hercegovine ne odgovara na potrebe Bosne danas. Bosna ne može biti član ili ne može da se približava Evropskoj uniji sa sadašnjim Ustavom. Bosna ima potrebe za nekim reformama, ali sa druge strane taj dogovor je vrlo teško, pogotovo biče teško 2008. godine zato što ima jedna stvar. Jedna politička elita na vlasti u Bosni koja ne zna dobro da sarađuje, a sa druge strane postoji Srbija koja će vjerovatno izgubiti Kosovo i koja možda ima neki interes da govori više o nekom novom rješenju za Republiku Srpsku o kom je naravno nerealno da se govori, ali može da se koristi i da se destabilizuje Bosna kao rezultat.
RSE: Iako ste se u svojim istraživanjima najmanje bavili Crnom Gorom kako ocjenjujete njen put prema evropskim integracijama nakon referenduma? Da li to ide nekako malo sporo i traljavo?
BIBER: Crna Gora ima sreću da danas nema više tog glavnog statusnog pitanja koje imaju druge zemlje u regionu, u okolini. Znači, nema te probleme koje ima Kosovo ili Srbija ili Bosna i Hercegovina. Glavno pitanje u Crnoj Gori su reforme i ne može da se ostane ili odugovlači sa nekim statusnim pitanjem, ali to sve zavisi od volje i mogućnosti kapaciteta Vlade da se malo ubrzaju te reforme i da očvrsnu institucije. To su sada glavna pitanja koja ja vidim pred Crnom Gorom da se ta retorika reformi pretvori u realnost. To je nešto što je mnogo lakše raditi nego probleme koje imaju druge zemlje u regionu. Ako ima političke volje i spremnosti za to onda može da se ide relativno brzo.
RSE: Mogu li evropske institucije, može li Evropska unija pomoći da Balkan postane bolje mjesto za život ili je to prvenstveno na domaćim političkim elitama?
BIBER: Evropska unija ne može ništa da uradi bez saglasnosti, bez saradnje sa političkim elitama. To znači da su te elite na vlasti u regionu one koje su odgovorne za bolji život. Mislim, takođe, da Evropska unija nije dovoljno uradila da pomogne građanima i tim djelovima političke elite koji imaju interes za približavanje Evropskoj uniji da im bude lakše. To Evropska unija nije uvijek shvatila da približavanje zapadnog Balkana nije isti proces kao približavanje Češke, Mađarske i neke druge zemlje. To treba neki mnogo jači proces koji ima više vidljivih prednosti za taj proces. Najveći strah koji ja imam kada je u pitanju ova 2008. godina jeste da neki djelovi političke elite više ne vidi njihovu budućnost u Evropskoj uniji. Vidim da neki političari i u Bosni i u Srbiji nijesam siguran da oni imaju interes da njihova zemlja uđe u Evropsku uniju, da oni govore o nekim drugim silama u regionu ili u svijetu koje mogu da budu atraktivnije nego Evropska unija. Ne znam šta oni mogu da ponude, šta Evropska unija može da ponudi, ali ona mora da shvati da oni nijesu jedini koji mogu i koji pokušavaju da ponude regionu neku perspektivu, ali oni su ti koji mogu najviše da ponude građanima regiona. U tom smislu Evropska unija mora mnogo više da komunicira sa građanima u regionu, ali na kraju krajeva ta odluka zavisi od građana i njihovih političkih elita.
