Dostupni linkovi

Igor kreirao najbolji oglas za fiat 500


Igor Mladinović pored Fiata 500, Photo: AutoKlub

Novi fiat 500 proglašen je europskim autom godine, a Udruženje hrvatskih automobilističkih novinara proglasilo ga je autom godine i u Hrvatskoj. Prvi je, kao Fiatova nagrada, uručen mladom copy-writteru iz Zagreba, Igoru Mladinoviću, jer je upravo on u konkurenciji 3.300 radova iz cijeloga svijeta pobijedio ljetos na natječaju za najbolji oglas novog fiata 500.

"Obzirom na svjetski nivo natječaja, obzirom na žiri, obzirom na sve stvari koje su bile vezane uz to, kao da dobivam neku zlatnu medalju, samo što ova zlatna medalja ima 100 konja, stakleni krov, kožni mjenjač i volan i puno je privlačnija od nekih drugih. Mnogi su me pitali hoću li prodati to auto kada ga dobijem jer puno vrijedi, ali sam rekao da to znam i da neću", kaže Igor.
Povratak tog legendarnog talijanskog automobila Igor je usporedio s velikanima XX stoljeća: Teslom, Dalijem, Warholom, Sinatrom, uz slogan: "Mnogo je velikana, koji su promijenili svijet, zauvijek otišlo. Na sreću, neki se vraćaju."
Zanimljivo je da je jedan od prvih fiata 500 u Zagrebu, ali početkom davnih sedamdesetih, vozio i Igorov otac, Davor:
"Imao sam dva fiata 500. Jedan je bio serijski, sa 18 konjskih snaga, a drugi je bio Đanini. To je bila firma koja je frizirala fiat 500. On je imao 45 konja. To je bila ludnica od auta."
Nije ni sanjao da će, zahvaljujući sinu, nakon 35 godina ponovo sjesti u legendarni petstotnjak. Oduševljen je novim dizajnom, ali u njegovom je srcu je, kaže, ipak onaj stari:
"Točno. Kakav fiat 500 ako ga ne možeš upaliti na guranje i na sajlu. Bio je lagan. Zagurao sam ga, zaletio se unutra, pritisnuo kuplung i upalio auto. Ulje smo mijenjali sami, filtere sami, nije bilo elektronike. Trebalo nam je pet ključeva, dva šrafcigera i jedne papagajke. Nokti su nam bili crni, kao da radimo u rudniku. Pred izlazak smo keficama istrljali nokte, da cure ne vide. Mislile bi da radimo u rudniku, a ne da pravimo aute. Svaki dan smo bili u autu."
Ljuti se što novi mali fiat zovu fićo jer starije generacije točno znaju razliku. Stvar pojašnjava markentiški direktor Fiata Hrvatska, Agim Škura:
"Ljudi ga u žargonu zovu fićo jer je to sinonim za onaj mali auto koji smo nekada svi imali, ili se na njemu učili voziti. Nama je ta poveznica zgodna samo zbog toga što je bilo puno fićeka i veliki broj ljudi je emotivno vezan za njega, ili su učili vozit na tom autu, ili su ga imali kao prvi auto u obitelji. Ta poveznica je vrlo emotivna i na osnovu toga fiat je novim modelom napravio jako puno."
A i naš sugovornik, pri samom spomenu na fiat 500, spontano započinje priču o onim, kako kaže "čudno lijepim danima", unatoč tome što se za svaki auto-dio moralo putovati u Trst:
"Za dijelove se putovalo u Trst. U 4:00 se krenulo iz Zagreba, a u 11:00 se dolazilo u Trst. Kupili bi smo dijelove i u 1:30 smo se vraćali u Zagreb. Po Mišelinke smo išli u Italiju. Dok smo se vratili u Zagreb, već smo ih spržili. Danas momci imaju poršee i ferarije, a mi smo onda lovili cure na fiat 500 i na fićeke. Mislim da nam je išlo puno bolje. Cure tada nisu bili sponzoruše. One su se volile provozati. To je bilo sve."
U Trst se išlo i po odjeću:
"Sjećam se, prijatelj mi je jednom poklonio englesko odijelo od prave engleske vune. Kako taj dan auto nije bilo u funkciji, radila se neka generalka na njemu, bio je rastavljan, otišao sam na sudar sa curom, i to prvi puta, pješke. Obučem si to odijelo, a počela je padati kiša. Odijelo mi se, kada se osušilo, za tri broja stisnulo. Kada se danas vidim na slikama dođe mi muka. Uglavnom su se nosile traperice iz Trsta. Cipele su bile Borovo, ali kada si otišao u Trst, kupio bi Batine cipele. Neko ko je imao više novaca kupio bi Rosinijeve cipele. Kupio sam ih i ja, ali više sam ih držao doma, nego što sam ih nosio."
A glazba?
"Osobno sam najviše slušao Crvene koralje. Slušao se Ivo Robić, Frenk Sinatra, a radio Luxsemburg se slušao redovito. Na televiziji se gledao San Remo, talijanske kancone. Savršena vremena, pogotovo za zagrebačku školu automobilizma. Bila je to najpoznatija škola u bivšoj Jugoslaviji. Kružne trke su se vozile po cijeloj Jugoslaviji. U Zagrebu je to bio Most slobode, u Beogradu se vozilo na ušću, a u Sarajevu na aerodromu. U Zagreb je znalo doći 60 tisuća gledatelja. Kada se vozila Sljemenska trka, ljudi su bili svuda okolo. To je bio baš događaj."
XS
SM
MD
LG