Dostupni linkovi

Gledao sam u tim ljudima u Engleskoj, na nekim prijemima okruglim stolovima i raspravama, kako se čudom čude što baš iz Sarajeva dolaze neki “normalni” ljudi i neko ko nema nož u zubima i ko umije na engleskom progovoriti nekoliko rečenica.

Rat je već huktao velikom brzinom dok je u meni gorio očaj od nemoći. Niti možeš da gledaš one užasne snimke na televiziji niti možeš da zaboraviš. Taman kad pomisliš da si se malo oporavio i počeo snalaziti negdje u nekom svijetu - pukne neka nova granata odozgo sa brda i vrati te nazad. U očaj. Da li su moji preživjeli ovaj dan? Da li je stigao paket koji si poslao preko ADRE? Da li uopće vrijedi slati pakete u Sarajevo ako ih otimaju oni sa brda? Duša puca od boli, a znaš da je onima u gradu još duplo teže.
Gledao sam u tim ljudima u Engleskoj, na nekim prijemima okruglim stolovima i raspravama, kako se čudom čude što baš iz Sarajeva dolaze neki “normalni” ljudi i neko ko nema nož u zubima i ko umije na engleskom progovoriti nekoliko rečenica. Jedna mi je fakultetski obrazovana dama pričala da je, kad je počinjala kao čistačica, najprije od vlasnika imala lekciju o - kućnim aparatima. “Ovo je mašina za veš, ona služi za pranje veša. Pali se ovako - gasi se ovako. Ovo je zamrzivač tu se stavlja ova hrana, a ovo gore je obični hladnjak tu se stavlja ova hrana. Ono tamo je mikrovalna pećnica koja se koristi tek da se nešto na brzinu zagrije. Ovo je daljinski upravljač, s njime se gasi i pali televizor i biraju kanali…..”
Ćutiš i plaćeš. U sebi da te ne vide. Klimaš glavom što ti sve pokazuju kao da si odnekud iz neke prašume i još im kažeš hvala što možeš namaknuti neku marku na crno i poslati nekako kući. Najradije bi ih, onako, malo protresao. Kad im onako pristojno kažeš da i mi imamo nobelovce, pa neke prvake, pa neke zlatne palme i medvjede, pa svašta nešto - čude se. Kako se može tako mrziti narod koji sve to ima!! Pitaju, pa se postide kad shvate da sve te aparate koje su ti pokazivali imaš u kući u nekom kutku neke Bosne. Ne zamjeraš, im. Kad bi i ti gledao na TV sva ta ubistva - šta bi drugo pomislio nego da tamo ratuju neki divljaci!! Kad još saznaju da imaš neki fakultet razgorače oči i - počnu da pomažu. Mnogi su od njih po jednog od nas u bijelom svijetu, što se kaže - podigli. Jedna Marija iz Kemptena i dan danas šalje kamione puno razne odjeće u Medjugorje i okolinu. Meni je osobno strahovito pomogao George Wedell, Nijemac koji je od Hitlera pobjegao davne 1939-e godine. George je znao kroz koje sve faze prolazim. I jedna Ildiko Gergely, Madjarica, koja je pobjegla iz komunističke Madjarske na vrijeme. I ona je znala.
Neću nikada zaboraviti jednog kolegu kojeg sam sreo, sasvim slučajno, u vlaku izmedju Karlsruea i Dusseldorfa u Njemačkoj. Već je bila dobro odrasla 1993-a godina, bila je nedjelja. Vraćao sam se iz Baden-Badena u Dusseldorf. Vlak čist, put dug. Dok sam išao iz vagona u vagon sretoh kolegu sa TV Sarajevo. Radost, mali je svijet, priča o ratu, grozotama i slično. U jednom mi je trenutku rekao: “Ja sam valjda jedan od rijetkih kojem je rat donio nešto dobro!!”
Na moj zgranut pogled, gotovo izvinjavajući se, ispričao mi je svoju obiteljsku priču. On i njegova dama nisu, naime, mogli imati djece. Nešto nije bilo u redu sa njenim hormonima i već su se bili pomirli sa sudbinom i počeli razmišljati da usvoje jedno ili dvoje. Onda je došao rat, šok, hormoni su se opet poremetili ali - sada nabolje. Bar što se trudnoće tiče.Dijete se, hvala bogu rodilo, zdravo i živo. Biće jedan od rijetkih koji će rat barem malkice hvaliti i kojem je rat nešto lijepo donio. (One profitere ne računam i ne vrijedi ih ni računati u ovakvoj priči).
Ne smijem danas ni da pitam one kojima sam slao pakete da li su ih dobili. Niko mi to i ne pominje. Možda misle da sam mogao slati više pa neće da to kažu. Ja se bojim da pitam da mi ne bi rekli da je sve zaglavilo negdje na nekoj kontroli i da se neko nije poželio onoga što je u paketima bilo.
Koliko li je samo taj Balkan ogrnut kaputom boli, izgubljen negdje u svojoj prošlosti. Taman kad pomisliš, evo ga izvadio se, dodju neku šumski ljudi, sišli sa nekih brda pa počnu da uništavaju. Ne vole gradove ni asfalt, ne umiju se tuda ni kretati, mrze semafore i čudom se čude kad vide crnca. Mrze sve što nije njihovo, draža im krava iz svog dvorišta neko neki tamo nevjernik. Usko im na ulicama i stalno kašlju jer ne dišu punim plućima. Čekaju subotu da se okupaju, kad govore viču, a kad ćute - ćute namrgodjeni. U njihovim stavovima nema boja, tek crna i bijela. čim si malo "šaren" sumnjiv si. Čim si sumnjiv - nisi naš.
I danas, pričaju mi, ako hoćeš tražiti posao u svijetu, kad vide odakle si - odmah si sumnjičav. Moraš biti duplo bolji od nekog tamo evropljanina da sa tobom uopće i razgovaraju. Ako i prodješ prvu rundu - prvo te pitaju KO si, je si li "ovo" ili "ono". Čim si "ovo" odmah si "ovakav", ako si "ono" onda si "onakav". Odmah se zna šta misliš, koga podržavaš, a koga ne. Odmah se nadje neki lobista neke od naših strana da ti zagorča šanse i – vraćaš se na početak. Razumiješ te uplašene menadžere što te neće jer neće nevolju. Ne bi ni ti.
Generacije već prolaze stoljećima i samo gomilaju nevolje, magle, ratove i grmljavine. Bježiš, a pobjeći ne možeš. Ako i uspiješ, neko će jednom pročitati u nekim novinama da je neki Hans ili John "poludio" iz nepoznatih razloga. Najbolje ti je da popiješ travaricu, uzmeš malo sira, može ako ima i pršuta.
Nismo mi tako grozni kako oni misle o nama, samo nam niko nije dao pravu šansu. A ni sami se za nju izborili nismo.
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG