Kuća u selu Laze kod Žepe nije obnovljena, zbog čega ovo dvoje ljudi svoje staračke dane provode u Sarajevu kao podstanari.
„Ja sam od ’92. godine iz sela Laze proćeran u Žepu, iz Žepe ’95. godine. Sve sam, 15 godina, podstanar bio, po podrumima bio i žena mi oboljela. I ondar mi je čo’jek dao do marta mjeseca zato što kuće nejmam tamo - u martu mjesecu da se iselim kud znam.“
Kako je želja ovog 82-godišnjaka za povratkom bila jaka, tako se Sabrija kroz udruženje borio da se svi vrate u svoje domove:
„Ja sam radio ispred naroda za povratak Žepe, kao pre’sjednik za izbjeglice i raseljena lica. Nijesam shtio da kradem, nijesam shtio da uzimam - zato kuće nijesam napravio. Da sam uzim’o napravio bi’ vilu sebi.“
Kuća u kojoj su stanovali prije rata je neuslovna. U tom selu nema ni vode ni struje, a nadležni se još uvijek nisu pobrinuli da se ova porodica vrati svom domu:
„Ne mere se živiti u toj kući sad. I ondarke mi je dalo kantonalno ministarstvo, Federacija - dala mi dvije hiljade i kaže:’Idi, pravi, eto dali smo ti dvije hiljade.’ Đe ću ja za dvije hiljade da pravim. Imam papire što sam si juče kupio još i mat’rijala koji mi je treb’o da ugradi se u kuću. Mislim, kaka im je svijest da da’nu dvije hiljade da napravi se kuća?“
Koliko puta su se samo selili u proteklih 15 godina, više se ni ne sjećaju. A u kakvim su uslovima živjeli, prisjeća se Sabrijina supruga Mina:
„Kako smo došli u Sarajevo ovo je peta kuća. Kad smo bili u Žepi, bidneš dva, tri dana i dođe čo’jek. ’E hajde’, kaže,’ne merete više biti vodina.’ Bili smo u Žepi u jednoj kući, samo krov, nema ni ploče, ni dolji poda, ni odozgor ploče - ništa, samo ’nako krov. A zima. Ima jedan Žep - tako se zove jedno brdo, sa Žepa dolazi vjetar. Ovolikački je led kad ustaneš izjutra iza leđa.“
Već 60 godina Sabrija i Mina su u braku i sa nostalgijom pričaju o životu prije rata:
„Prije rata nam je bilo ne mere bolje biti. Mi smo življeli - po sto ovaca smo držali, konja trkaćeg, volove, traktor im’o, kosačicu im’o, kamion im’o, prodavnica u kući bila, ona nam šćerka radila dolji u kući. Življeli k’o eto -ne mere bolje biti. A sad nemamo... nemamo ni života, ni ništa.“
Kada bi se vratio u svoj dom, Sabrija bi znao čime bi se bavio:
„Nek mi dadnu u parama da kupim traktor, da kupim kosačicu i da počnem o poljoprivredi raditi. Ako ne bidnu oni to davali, nema poljoprivrede. Ne mogu ja sa sikirom poljoprivredu krenuti. Ako bi’ to im’o, mog’o bi krenuti. Imam papire, 70 duluma zemlje imam ja. Pa bi’ uzor’o to, pa bi posij’o zob, ječam i krompir sij’o. I ondarke bi mog’o da živim kad bi dali meni taj traktor i kosačicu.“
Postanarskog života im je dosta. Nadaju se da će se vratiti svojoj kući jer, kako kaže Mina, bez svoje kuće i imanja nema života:
„Nejma ništa bolje ko svoje - ko ima. Ko nejma - nejma, pa eto ti, šta moreš.“
