Dostupni linkovi

Dodikov orvelijanski novogovor, u kojem počinioci genocida postaju neka vrsta turističkih radnika, koji su nesrpskom stanovništvu ispunjavali davnašnje želje da se domogne drugih zemalja – a u desetinama hiljada i drugoga svijeta – izaziva mučninu u podnebljima i kulturama u kojima je prošlost ostavljena naučnicima, učiteljima, umjetnicima i muzejima, ne ostavljajući prostora za naknadna uljepšavanja ili pomračenja.

Dobar prijatelj, britanski novinar Ed Valiami (Vulliamy), učestvujući u otvaranju izložbe Prijedor: Životi iz genocida u Bosni u Muzeju holokausta u St. Luisu krajem novembra, obratio se stotinama prisutnih Prijedorčana riječima koje drastično odslikavaju značenja tog događaja: "Nije trebalo da vi budete ovdje, trebalo je da budete – mrtvi". Premijer današnje Republike Srpske Milorad Dodik, učestvujući dvije-tri nedjelje kasnije u emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2" Hrvatske televizije – na pitanje o tome zašto je na području tog entiteta prije rata živjelo 320,000 a sada jedva 12,000 Hrvata – odgovorio je: "Oni su decenijama sanjali da se domognu Hrvatske".

Ova dva fragmenta vremena u kojem živimo savršeno potcrtavaju dubinu civilizacijskog jaza između dva pristupa prošlosti: istorijskog pamćenja nasuprot grubog poricanja onoga što se desilo; obznanjivanja i poklonjenja pred svim žrtavama ratova nasuprot omalovažavanja ubijenih i vrijeđanja preživjelih; izmirenja u poštovanju za žrtve nasuprot poticanju mržnji i napetosti za neke buduće sukobe.

Izložba o prijedorskim zločinima na mjestu najuzvišenijeg moralnog autoriteta u stvarima kakve su ratni zločini i genocid – u Muzeju holokausta – obilovala je simbolikom bosanskog stradanja: na otvaranju izložbe vrpcu je presjekla 15-godišnja Zerina Musić, rođena u koncentracionom logoru Trnopolje, čijoj su majci Erzeni logorski čuvari rekli: "Ako bude muško – naše je, ako je žensko – tvoje je"; Valiamijevu pozdravnu riječ prevodio je sin u prijedorskim logorima nestalog doktora Kemala Cerića – Jasmin, čiji je otac bio jedna od žrtava "elitocida", naročito bestijalnog ubijanja najobrazovanijih i najuspješnijih među prijedorskim muslimanima; bila je tu i studentkinja St. Luis Univerziteta Alisa Gutić, koja je imala samo tri godine kad joj je "nestao" otac da ni do danas ne bude pronađen u jamama iz kojih su iskopavani ubijeni Prijedorčani. Osvrćući se na agoniju preživjelih između pamćenja i pomirenja, Valiami je potrebu za uvažavanjem njihovog stradanja prije svega među Srbima poentirao sljedećim zapažanjem: "Nisu Jevreji ti koji su podizali spomenike u Berlinu i muzeje poput onog u Dahauu: to su činili sami Nijemci".

S vođama poput Dodika, koji nestanak nesrpskog stanovništva s područja kojima danas vlada bezosjećajno tumači kao ispunjenje njihovog davnašnjeg sna da odu, ne sjećajući se više njihovog sistematskog progona i njihovih do temelja porušenih kuća i bogomolja; koji činjenicu da su većina stradalih u bosanskom ratu devedesetih bili Bošnjaci objašnjava statistički ravnodušno ("jer ih je bilo najviše"); koji s puno razumijevanja govori o nepristajanju vlasnika kino-dvorana u svome zabranu da prikažu film "Grbavica" jer se boje "reakcija lokalnog stanovništva"; koji otvoreno govori kako je njegova životna misija "jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine" sve do neke buduće "disolucije" još u ovom desetljeću, kao da bi mu i u slučaju takve podjele pripalo svih 49 posto teritorija s kojih su sistematski prognani svi drugi – definitivno je jasno da se nekom civilizacijskom poklonjenju pred žrtvama progona u našem sučaju ne treba uskoro nadati.

Grubo nipodaštavanje i vrijeđanje žrtava progona, čiji je Dodik samo dodatno razočaravajući uzorak – jer je imao tu odstupnicu nekoga ko nije optužen da je lično učestvovao u zločinima pa bi morao o njima da sudi s više ljudskog dostojanstva i poštovanja za žrtve – dodatno naglašava vrijednost događaja kakav je izložba u St. Luisu i vapi za daljim naučnim, publicističkim, filmskim i uopšte umjetničkim dokumentovanjem i publikovanjem počinjenih zlodjela.

U Sjedinjenim Državama, izložba iz St. Luisa, u kojem živi oko 50.000 prognanih Bosanaca: više nego i u jednom drugom američkom gradu, biće postavljena i u više drugih gradova. U ovoj zemlji inače predstavu o tome šta se događalo u Bosni devedesetih, ni sa svim izdašnim ulaganjima u usluge vašingtonskih, što profesionalnih-što amaterskih lobista, neće formirati sadašnji ili budući vlasnici Republike Srpske niti će ona biti stvar posestrimskih domunđavanja nacionalističkih stranaka u kojem ti meni ne diraj Šaćirbeja pa neću ni ja tebi Ostojića: on može i u evropsku komisiju za ljudska prava. Ona je projektovana u televizijskim svjedočenjima najuglednijih američkih novinara poput Pitera Dženingsa (Peter Jennings) i Kristian Amanpur (Christiane Amanpour); u knjigama, pored mnogih drugih, i troje dobitnika najprestižnije, Pulicerove nagrade – Roja Gatmana (Roy Gutman), Dejvida Roda (David Rhode) i Samante Pauer (Samantha Power); u reportažama vrhunskih autora kakvi su Džon Brns (John Burns) iz “Njujork tajmsa”, takođe dobitnik Pulicera za izvještavanje o opsadi Sarajeva, i Tom Dželten (Gjelten) s Nacionalnog javnog radija i mnogi drugi.

Dodikov orvelijanski novogovor, u kojem počinioci genocida postaju neka vrsta turističkih radnika, koji su nesrpskom stanovništvu ispunjavali davnašnje želje da se domogne drugih zemalja – a u desetinama hiljada i drugoga svijeta – izaziva mučninu u podnebljima i kulturama u kojima je prošlost ostavljena naučnicima, učiteljima, umjetnicima i muzejima, ne ostavljajući prostora za naknadna uljepšavanja ili pomračenja. U takvim odmaklim kulturama najmanje je posao izabranih političara da kopaju po istoriji i ranama: njihovo je da se bave onim od čega se živi i da snose odgovornost za dobrobit onih koji su ih birali.

Pita me neki dan američki zvaničnik u sasvim privatnom razgovoru: Slažem li se s onima koji su još skloni da vjeruju kako Dodik nije autentični nacionalista već samo jaše na tom talasu?

Odgovaram kako to i nije važno, može on biti ubijeđeni ili lažni nacionalista, ali bi u svakoj, posebno zapadnoj, kulturi bio osuđen i odbačen od javnosti ako negiranjem počinjenih zločina ometa pomirenje i čak potiče na nepovjerenje pa i mržnju. Može Dodik, ili bilo ko drugi, pričati šta hoće o doprinosu Karadžića i Mladića “razvoju turizma” i “ispunjavanju želja nesrpskog stanovništva da se domogne drugih zemalja”, ali će za istoriju zla ostati gole činjenice iz studija i haških dokumenata. A oni, crno na bijelo – recimo u aneksu A optužnice protiv Milana Lukića - dokumentuju i sljedeću epizodu genocidnih progona: 14. juna 1992. u porodičnoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu spaljeno je 70 osoba, mahom žena i djece, od kojih se 51 osoba prezivala Kurspahić a jedna još nije imala ni ime jer je rođena samo dva dana prije spaljivanja. Među mojim prezimenjacima ubijenima u toj kući bilo je jedanaestoro djece ispod 10 i jedanaestoro ispod 20 godina starosti a bilo je i više šezdesetogodišnjaka. Oni – kao i sve žrtve na svim stranama – zaslužuju da budu ostavljeni na miru i od čuvara i od rušitelja Republike Srpske, naročito onih među njima koji su učestvovali u njenom ozakonjenju.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG