Božo Plavšić je krajem 1988. godine, ušteđevinom zarađenom u Njemačkoj, kupio na javnom natječaju građevinsku parcelu u općini sveti Filip i Jakov uz uvjet da u roku od tri godine podigne kuću pod krov. Radove je započeo, ali je došao rat i Plavšić više nije mogao iz Prijedora graditi kuću u Filip-Jakovu. Njegov sin Petar kaže da mu se otac u Biogradu i Filip-Jakovu pojavio čim su se otvorili putovi:
"Tada je saznao da je 1996. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći i da je to sve prevedeno na drugog čovjeka, sa drugog lica na treće."
Uzalud je Plavšić "oči u oči" dokazivao općinskim zaposlenicima u Svetom Filip-Jakovu da je živ, na njegovim je temeljima počela nicati tuđa kuća:
"Svi naši pokušaji da to dokažemo nisu urodili plodom. Pitao sam ih a gdje su nasljednici. Rekli su mi da su poslali pismo da se javim i da se nisam javio. Koliko znam, 1996. godine, Republika Srpska nije imala nikakva poštanski saobraćaj sa Hrvatskom."
Plavšić je prvo pokrenuo upravni postupak protiv nezakonite uknjižbe u katastru, ali je morao čekati čak dvije godine da mu Općina izda prijepis rješenja kojim ga lišava imovine. Konačno je 2004. godine tužio i Općinu i novo-uknjižene vlasnike, Srećka Ninčevića, a potom Luku Vujevića, ali sudski postupak se oteže godinama:
"U to vrijeme, kada smo mi izlazili na sud, Luka Vujević je počeo sa gradnjom svog objekta na tom placu. Od tada do dana današnjeg ništa nije urađeno - niti je bilo kakvih ročišta, niti smo šta dobijali, a kuća je sagrađena."
Pročelnica Općine Sveti Filip i Jakov, Darinka Zorić, ističe da se Općina samo držala ugovora u kojem je pisalo da je Božo Plavšić dužan u roku dvije godine obaviti glavninu radova na kući:
"Kako je taj plac bio prazan, opravdano su se stekli uvjeti da se u upravnom postupku taj teren vrati Općini. Pošta je bila vraćena, pa je to bilo na oglasnoj tabli Općine."
Pročelnica ne želi komentirati Plavšićeve tvrdnje da je općina svjesno iskoristila njegovu odsutnost u ratnim okolnostima i nepravedno mu oduzela zemlju u koju je uložili 50.000 njemačkih maraka:
"Ja nisam sud. Sud o tome treba da odluči."
Božo Plavšić je nedavno doživio teški moždani udar. Bitku za gradilište sa započetim temeljima, na kojima danas stoji tuđa kuća, nastavlja sin Petar, koji brojnim detaljima pokušava dokazati da je sve bilo smišljeno:
"Oni su proglasili da je otac poginuo 1996. godine, a on se pojavio 2003. godine živ i zdrav u Biogradu. Bio sam tada sa njim. Samo žele da mi odustanemo."
O slučaju Plavšić splitski je Centar za razvoj demokracije izvijestio Državno odvjetništvo, te brojne vladine i nevladine institucije, no zasad je, ali još uvijek bezuspješno, reagirao jedino središnji Ured državne geodetske uprave u Zagrebu. Predsjednica Centra, Semina Lončar, upozorava da "slučaj Plavšić" nije jedini:
"Imamo oko 147 intervencija na potezu od Zadra do Makarske, po otocima i uz obalu, gdje je na taj način 147 atraktivnih vila i nekretnina, uz krivotvorene ugovore o kupoprodaji, otuđeno pravim vlasnicima. To se događalo od početka rata, 1991. do 1996. godine."
U Hrvatskoj se, kaže, o tome službeno i dalje šuti, iako se o kriminalnom lancu oduzimanja, uglavnom srpske imovine, javno govori još od prvih ratnih godina:
U Hrvatskoj se, kaže, o tome službeno i dalje šuti, iako se o kriminalnom lancu oduzimanja, uglavnom srpske imovine, javno govori još od prvih ratnih godina:
"Do sada nismo imali niti jedan slučaj da se vratila ta imovina pravom vlasniku jer za sud je vlasnik onaj koji je uknjižen u zemljišnim knjigama. Ne zanima ga na koji način je došlo do uknjižbe, uz koji falsifikat. U tome je pogodovala i Poreska uprava i Zemljišno knjižni odjel. Sada imamo činjenicu da su ta knjižena provedena u roku od 48 sati, a znamo da se na knjiženje treba čekati i nekoliko godina. Prije je to bilo i 10 godina. Sada, u roku od dva dana, se napravi kupoprodajni ugovor, ovjeri, uplati porez, poreska uprava izda rješenje da je porez plaćen, podnese se zahtjev za uknjižbu, sud donese rješenje o uknjižbi i izda vlasnički list."
