Bono Tomašević je kontakt policajac, obilazi i pazi svoj rajon u općini Cerna, kraj Županje. Tamo je prvi put, lani, uoči katoličkog Božića, svratio i u trošnu kućicu Mirka Đakovića i šokirao se bijedom u kojoj je taj čovjek živio sa suprugom i četvero djece. Ispričao je o njima i kolegi Nikoli Kajkiću:
"Prvo smo odlučili da im pomognemo s nekim paketom, ali kada smo vidjeli da oni u biti nemaju ni najosnovnije uvjete za život, ni kupaonicu, svi su bili u jednoj sobi, svih šestero, odlučili smo da nešto više učinimo za njih."
Upravo zbog nemogućih uvjeta stanovanja u polu-srušenoj obiteljskoj kućici, Đakovićima je, kaže policajac Kajkić, osim siromaštva, prijetilo i nešto puno strašnije - oduzimanje djece:
"Neposredno prije našeg dolaska dobili su rješenje od Centra za socijalnu skrb da se djeca izuzmu iz obitelji i da se privremeno smjeste u Dom Klasje u Osijeku. Prvo smo im imali namjeru pomoći u skladu sa svojim mogućnostima. Darovali smo im svoju Božićnicu. Shvatili smo da to ni u najmanju ruku neće riješiti njihov problem jer se pola kuće urušilo. Ostala im je za život samo jedna soba. Bili su bez vode i povremeno su im isključivali struju. Otac im je dobio otkaz u tvrtki u kojoj je radio. Invalid je rada i nije se mogao ponovo zaposliti. Uvidjevši kako loše žive, donijeli smo odluku u tom trenutku, a nismo ni bili svjesni težine tog projekta, da im izgradimo obiteljsku kuću."
I "dva policajca anđela", kako Bonu i Nikolu sugrađani nazivaju nakon te nesebične pomoći, krenula su u akciju. Nema kome se nisu obratili, od lokalne zajednice, tvrtki i građana:
"Na naše iznenađenje uključilo se mnogo ljudi, od 125 do 130, što fizičkih, što pravničkih osoba. Sam projekt je težio oko 500 tisuća kuna. Sva sredstva smo dobili isključivo od donacija, ništa nismo dobili od države. Kuća je u cijelosti opremljena - dvije dječje sobe, spavaća soba za roditelje, dnevni boravak, kuhinja sa svim aparatima, kupatilo, kompjuter, televizor, sve ono što oni nisu mogli ni sanjati."
Telefonom smo danas nazvali i Đakoviće u Cernu. Prva nam se javila četrnaestogodišnja Marija:
"Bili smo siroti i odjednom smo postali bogati - imamo novu kuću i namještaj."
Stara se kuća prošle zime baš bila urušila gdje je Marija spavala s mlađim bratom Antunom i sestrama Katom i Josipom:
"Imali smo jednu sobu koja je propala, pa smo se premjestili kod mame i tate. Svi smo spavali u jednoj sobi."
Mirko je najsretniji što im nisu oduzeli djecu:
"Iz socijalne skrbi su mi htjeli odvesti djecu, ali sam im rekao da ću dati sebe, ali djecu ne dam. Od srca ću za njih dati sve što god imam. Kada imam, dam, a kada nemam, onda im kažem da sačekaju koji dan-dva."
Mirko je 12 godina radio u ciglani, ostao bez posla, a zbog oštećene kičme i teški je invalid rada:
"Plaću sam imao 1800 kuna. Ponekada sam dobivao i 1300. Tako sam živio. Radio sam od jutru do navečer. Ni jedan WC ne bih mogao napraviti od para koje sam zarađivao."
Supruga Mira kaže da sreću, kakva ih je zadesila, ni u snu nisu nikad sanjali:
"Nisam vjerovala dok nisu Bono i Nikla došli."
"Bono je došao kod nas pred Božić, a Nikola mi je dao 1000 kuna prošle godine na Badnjak. Mnogo zahvaljujem svima koji su nam pomogli."
Obitelj Đaković uživa u novoj kući već pet mjeseci:
"Lako se naviknuti na dobro. Kupio sam usisivač. Vikali su na mene što sam ga kupio. Ne radim, pa sve okolo očistim. Svaki dan usisavam. Sve je čisto. Ma, milina!"
