Dostupni linkovi

*Povratnici u Zeničko-Dobojski kanton kao najveći problem ističu nezaposlenost. *Osnovni problem – nezaposlenost povratnika – potvrđuju i u uredu federalnih ombudsmena. *U Johovcu, opština Doboj, u povratničkim porodicama samo je jedno dijete. *Odgovaramo i na pitanja slušalaca koji žive izvan Bosne i Hercegovine, a tiču se prava u oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja.

U Sarajevu je održan okrugli sto pod nazivom „Zaštita ljudskih prava povratničke populacije“, u organizaciji Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, a uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH. O svojim problemima govorili su i povratnici u Zeničko-dobojski kanton:

„Zovem se Petar Stevanović, povratnik sam iz Rudog u selo Modrinje, opština Kakanj. Što se tiče povratničke situacije, nema nikakvih problema, osim što su uslovi za život loši. Nema posla. U Kakanj sam se vratio 2000. godine, povratio sam stan, ali se na posao nisam mogao vratiti. Nisam imao novaca, a režije su bile ogromne. Imao sam skoro 6.000 KM režija duga, tako da sam se morao riješiti stana da bih izmirio dugove državi. Nemam mehanizacije, nemam uslove da sam nešto stvaram. Opština mi je pomogla sa sadnicama, ali su dječurlija iz komšiluka počupala sadnice.“

„Ja sam Božana Vasić iz Zenice, Pirin Han. U izbjeglištvu sam živjela u Pirotu i u Bajinoj Bašti. Otišla sam sa kćerkom 1994. godine, a vratile smo se 2000. godine. Nemamo nikakvih problema, osim finansijskih. Živimo od porodične penzije. Mala ide u školu, četvrti je razred gimnazije. Problem je, dakle, jedino sa finansijama, a što se ostalog tiče, sve je u redu.“

„Zovem se Sava Karać, iz okoline Zenice sam. Povratnik sam iz Srebrenice. U Zenicu sam došao 2002. godine. Imam 40 godina radnog staža, međutim zadnjih 10 godina mi nije uplaćeno. Radio sam u Rudniku olova i cinka Srebrenica. Nedostaju mi neki dokumenti, do kojih mi je malo teže doći. Nemam nikakva primanja. Kao povratnici smo dobili pomoć samo od donatora iz Njemačke, organizacije Pax Christi. Oni su mi sanirali kuću. Imam 50-60 duluma zemlje, međutim nemam mašine, nemam stoku. Velika je nezaposlenost, koja se ne rješava. Povratnici ponovo odlaze zahvaljujući ovoj našoj vladajućoj strukturi koja tako ,lijepo‘ vodi računa o njima, odlaze u treće zemlje. Obični ljudi nađu zajednički jezik, međutim oni za stolom to nisu izgleda u stanju.“

Bez posla, penzijskog i zdravstvenog osiguranja

Pomoćnik ombdusmena Federacije BiH Rada Kafedžić ističe da su osnovni problemi povratnika nemogućnost zapošljavanja pod jednakim uslovima, ostvarivanje penzijsko-invalidskih prava stečenih prije odlaska u izbjeglištvo, te ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu:

„Ljudima nije dovoljno samo se vratiti u prijeratna mjesta prebivališta, nego im je potrebno omogućiti održivi povratak. Diskriminacija prožima sve sfere društvenog života, uključujući i pravo na obrazovanje i sadržaj obrazovanja. Školovanje djece povratnika i ljudi iz reda manjinskih naroda je neprimjereno, u smislu da iz udžbenika još nisu izbačeni uvredljivi sadržaji. Nastavnicima povratnicima nije dozvoljen rad u školama. Diskriminacija vlada pri zapošljavanju, uslovi nisu jednaki. Diskriminacija vlada u sferi zdravstvenog i penzionog osiguranja, kao i u sferi socijalne zaštite. Do diskriminacije dolazi prilikom privatizacije, kao i u oblasti osobne sigurnosti i u oblasti sudske zaštite. Istina, zadnjih godina ombudsmanima nisu podnošene žalbe u kojima se građani obraćaju tražeći zaštitu radi ugrožene sigurnosti, ali se zadržavaju različiti oblici direktnog pritiska, kao što je postojanje diskriminatorskih zakona, naziva ulica, onda izgradnja vjerskih objekata i simbola u sredinama koje su nakon rata promijenile nacionalnu strukturu stanovništva i tako dalje. Nedovoljna je sanacija i rekonstrukcija devastiranih i uništenih objekata povratnika i pripadnika manjinskih naroda, ne popravljaju se putevi, škole, ni područne zdravstvene službe. Pojedina javna preduzeća, kao što su Elektrodistribucija, PTT, Stambeno preduzeće i Komunalno preduzeće, ili ispostavljaju račune za tuđe troškove ili zahtijevaju visoke takse i naknade, posebno povratnicima iz manjinskih naroda. Zatim, imamo nemogućnost priključenja na električnu mrežu, iako su ta domaćinstva prije ratnih sukoba bila legalno priključena i uredno plaćala naknadu za utrošenu energiju. Slično ponašanje prema povratnicima prisutno je i kada je riječ o Komunalnom preduzeću. Dakle, sve su ovo stvari koje onemogućavaju povratnicima reintegraciju u prijeratna prebivališta.
Ombudsmani posebno iznose primjer kršenja prava građana na osnovu primjene člana 143 Zakona o radu. Tokom sukoba, posebno u prvoj ratnoj godini, veliki broj radnika je izbačen s posla, suprotno važećim propisima. Ombudsmani su u više navrata ukazivali vladi i parlamentu na nužne izmjene Zakona o radu u dijelu u kojem se regulišu radno-pravni status i prava radnika koji su nezakonito dobili otkaze u firmama u kojima su prije rata radili. Naime, prvobitno je bilo propisano da ta svoja prava radnici ostvaruju u postupku pred sudom. Kasnije su se formirale kantonalne komisije za primjenu člana 143 Zakona o radu, međutim rješenja se nisu mogla provesti, pa su se potom radnici obratili Vrhovnom sudu FBiH, ali je i taj sud zauzeo stanovište da postupci koje vode naznačene komisije na oba nivoa nemaju karakter upravnog postupka, te da njihove odluke nisu pravni akti, zbog čega ne predstavljaju izvršni naslov, pa se ne može ni tražiti njihovo izvršenje. Prema stanovištu ovoga suda, da bi radnik ostvario pravo iz člana 143 Zakona o radu, koje je utvrđeno rješenjima navedenih komisija, treba da podnese tužbu sudu. Umjesto da je u zakonu određeno da su pravosnažna rješenja komisije izvršni naslov i da je određen organ koji će provoditi izvršenje takvih rješenja, zbog manjkavosti zakona čitava stvar je vraćena na početak. Apsolutnost navedenog propisa najbolje su osjetili na svojoj koži obespravljeni radnici. Taj propis u početku daje radnicima lažnu nadu da će se o njihovim zahtjevima odlučivati brže i efikasnije, ali se ubrzo pokazalo da ih je još više udaljilo od njihovih legalnih prava. Pri tome ombudsmani iznose zapažanja da nemaju saznanja o tome da je bilo koji povratnik ostvario pravo na rad primjenom navedenih odredaba tog zakona, što povratnike dodatno obeshrabruje da podnose zahtjeve za prijem u radni odnos jer nemaju podatke o upražnjenim radnim mjestima. A kada to saznaju, onda se radi o gotovoj stvari.“

Selo sa jednim djetetom

U okolicu Doboja vodi nas reporter Arnes Grbešić:

U selu Johovac kod Doboja danas živi samo jedno dijete – trogodišnji Andrija. Njegovi roditelji, majka Tanja Dovičin iz Vukovara i otac, mještanin, Marko Bujanović, upoznali su se u Hrvatskoj:

„Ovdje nema mladih. Mladi se niti mogu zaposliti, niti mogu bilo što. I suprug i ja smo bez posla.“
„Vratio sam se 2000. godine. Pet godina sam živio u školi bez ikakvih primanja. Niko mi nije pomogao. Prije godinu i po dana sam se vratio u svoju kuću. Moj sin je prvo dijete u povratničkom selu. Niko nam ne pomaže. Čak ni župnik neće da ga krsti. Žalio sam se Puljiću, žalio sam se svima, međutim nitko ništa ne poduzima.“


Tanja i Marko žive kao nevjenčani par. Sa sinom Andrijom su najmlađi povratnici u Johovac, gdje je do posljednjeg rata živjelo 500 porodica:

„U selu Johovac živi 28 povratnika. Napravljeno je negdje oko 125 kuća. Od toga su šest kuća napravili sami povratnici. Ali, nažalost, kuće stoje prazne, zaključane.“


Sedamdesetosmogodišnji Mato Radoš vratio se u maju ove godine na predratno ognjište:

„Ima nas devet udovaca. Bio sam u Hrvatskoj. Ne mogu reći da sam bio gladan i žedan, niti gol i bos. Ali meni je ovdje na svome najbolje i zato sam se vratio. Ne mogu se tamo potužiti ni na što, međutim godine su donijele svoje i ja sam se vratio u svoju kućicu.“

Marica Jondić se u Johovac vratila prije sedam godina. Ona, kao i ostali mještani sa niskim penzijama, preživljava baveći se poljoprivredom:

„U Johovac sam uselila prva. Nikoga nije bilo. Nije bilo čak ni ptice, ni goluba dok nisam došla. Ovo selo je prije rata bilo skoro grad. Johovac je bio jedan lijepi gradić. Imali smo kulturno-umjetničko društvo, šustera, dva firzera, šest trgovina… Sada ovdje nemamo ništa.“

Johovac je danas selo staraca i srušenih kuća, zaboravljeno od predstavnika vlasti na svim nivoima, kaže Jozo Plejić:

„Mlad čovjek se ovdje ne može vratiti kad, prvo, nema posla, a nema ni ničeg drugog – ni ambulante. Imamo školu, ali džaba škola kad nema djece.“

U ovom trenutku je vrlo neizvjesno hoće li i mali Andrija, jedino dijete u selu, u Johovcu prvi put čuti školsko zvono. Marko Bujanović:

„Kad mali bude imao godine za školu, najvjerojatnije ćemo otići u Zagreb. Ovdje nema gdje ići u školu."

Odgovori na pitanja slušalaca


U ovoj emisiji odgovaramo na dva pitanja naših slušalaca koja se odnose na ostvarivanje prava na penziju. Odgovora Hajra Ibranović, šef Odjela za inostrano osiguranje Zavoda PIO/MIO Federacije BiH:

Slušalac iz Italije piše da je počeo raditi u Hrvatskoj, zatim nastavio u Bosni i Hercegovini, a sada radi u Italiji. S obzirom na to da ima ostvaren radni staž u više država, pita kako će se regulisati odnosno sabrati sve te godine rada, da li na to pravo može uticati činjenica eventualnog uzimanja državljanstva Italije gdje sada boravi i radi, te kako se i da li se u ukupan staž zbraja – kako on navodi – „vojni staž u bivšoj Jugoslaviji“, te vrijeme provedeno u Armiji BiH?

„Slušatelj je postavio nekoliko pitanja, ali se, u suštini, sva ta pitanja mogu svesti na jedno – kako ostvariti pravo na penziju ako je staž ostvaren u više država? U ovom konkretnom slučaju staž je navršen u Italiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. S obzirom da ove navedene države imaju zaključene ugovore o socijalnom osiguranju, staž koji je u tim državama ostvaren se sabira, ako je to potrebno, radi ostvarivanja prava na penziju. Na primjer, ako prema stažu koji je ostvaren u BiH nisu ispunjeni uslovi za penziju, bosanskohercegovački nositelj osiguranja će sabrati i staž navršen u Italiji i Hrvatskoj. Ili obrnuto, ako je nositelj osiguranja Italija ili Hrvatska, učiniće to isto. Ovaj princip sabiranja staža iz druge države se može primijeniti samo u slučajevima kada je zaključen ugovor o socijalnom osiguranju između država u kojima je staž ostvaren. Što se tiče postupka za ostvarivanje prava na penziju, pravilo je da se zahtjev za ostvarivanje prava uvijek podnosi u onoj državi gdje ta osoba u vrijeme podnošenja zahtjeva ima prebivalište ili gdje je zaposlena. Obzirom da slušatelj trenutno ima prebivalište u Italiji, gdje i radi, postupak može pokrenuti putem nositelja osiguranja u Italiji. Kada nositelj osiguranja primi njegov zahtjev, onda pokreće postupak prema svim državama u kojima je staž navršen, ukoliko s njima ima zaključen ugovor. U ovom konkretnom slučaju se radi o stažu iz BiH i stažu iz Hrvatske, a s obzirom da Italija ima zaključen ugovor sa ovim državama, ovaj slušatelj može da ostvari pravo na staž ostvaren u Hrvatskoj i u BiH. Ukoliko bi slušatelj uzeo italijansko državljanstvo, nema nikakvih promjena. Bitno je da je državljanin jedne ili druge države ugovornice. Bosna i Hercegovina još uvijek primjenjuje ugovor koji je sa Italijom zaključila bivša Jugoslavija, a koji se bazira na principu državljanstva. Međutim, ugovor između Italije i Hrvatske je nanovo potpisan i baziran je na osiguranju neovisno od državljanstva. Tako da u ovom konkretnom slučaju, u svim kombinacijama, ovaj gospodin će moći ostvariti pravo na penziju bez obzira na državljanstvo, ukoliko budu ostvareni uslovi prema nacionalnim propisima, a to su staž i navršene godine života.“

Isti slušalac pita kako se reguliše vojni staž u bivšoj Jugoslaviji i da li mu se računa duplo vrijeme provedeno u toku rata?

„To je takođe pitanje koje se često postavlja. Termin ,vojni staž‘ nije precizan, jer vojni staž može da bude kako služenje vojnog roka u JAN, tako i pripadnost JNA. Ovo pitanje se vjerovatno odnosi na služenje vojnog roka u JNA. Prema propisima koji se primjenjuju u FBiH, taj – kako ga je slušatelj nazvao – ,vojni staž‘ se ne računa u staž osiguranja, niti za bilo kakva prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, međutim staž navršen u Armiji BiH ili u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) se računa u duplom trajanju.“

Naša slušateljka, koja sada živi u Hrvatskoj, pita da li mora imati prebivalište u BiH da bi pokrenula pravo na svoju penziju?

„Odgovor na to pitanje je sadržan u prethodnom odgovoru. U ovom slučaju slušateljka vjerovatno nema staž ostvaren u Hrvatskoj, već samo u Bosni i Hercegovini, s tim da ima prebivalište u Hrvatskoj. Dakle i u ovom slučaju će se sa zahtjevom obratiti nositelju osiguranja gdje ima prebivalište, znači u Hrvatskoj. Onda će hrvatski nositelj socijalnog osiguranja na međudržavnim obrascima pokrenuti postupak prema Bosni i Hercegovini i na taj način će biti ostvareno njeno pravo na penziju.“

Naredno pitanje glasi: „Penzionisana sam krajem 1993. godine u Sarajevu i primala sam penziju do 1994. godine kada sam otišla u Kanadu. Da li mogu ponovo aktivirati svoje pravo na penziju i da li ona može biti isplaćivana u Kanadi?“

„Isplata penzije u drugoj državi je takođe vezana za princip postojanja ugovora o socijalnom osiguranju između država. Tamo gdje je Bosna i Hercegovina taj ugovor zaključila, bilo da se radi o ugovoru koji je zaključila bivša Jugoslavija, a BiH preuzela, ili ugovoru koji je BiH nanovo zaključila, tim ugovorom je regulisana isplata penzija u drugoj državi. Bosna i Hercegovina, međutim, s Kanadom nema zaključen ugovor, ali postoji princip reciprociteta u isplati. To znači da se onima koji su ostvarili pravo na penziju u BiH, a imaju prebivalište u Kanadi, penzija može isplaćivati u Kanadi, ili obrnuto – ako je penzija ostvarena u Kanadi, može se isplaćivati u BiH. Slijedom tog pravila reciprociteta Federalni zavod za penzijsko-invalidsko osiguranje isplaćuje penzije ostvarene u BiH, odnosno u FBiH, u Kanadi, pod pretpostavkom da je Federalni zavod za penzijsko-invalidsko osiguranje nadležan za isplatu tih penzija, jer, kao što znamo, u BiH postoje dva fonda – Fond za penzijsko-invalidsko osiguranje Republike Srpske i Zavod za penzijsko-invalidsko osiguranje FBiH. Po određenim principima i kriterijima koji su utvrđeni u sporazumu između ova dva fonda, utvrđuje se koji od njih je nadležan za isplatu tih penzija. U ovom konkretnom slučaju gospođa treba da se obrati sa zahtjevom, pa će se onda u postupku rješavanja zahtjeva vidjeti ko je nadležan. Uz zahtjev treba svakako da priloži potvrdu o stalnom mjestu boravka u Kanadi, jer je prebivalište uslov za isplatu penzije u drugoj državi. Treba da dostavi i potvrdu, koju treba ovjeriti kod notara, da je živa. A treći podatak koji treba da priloži je bankovni račun na koji želi da joj penzija bude isplaćivana. Treba da se obrati Federalnom zavodu, a onda će nadležna kantonalna služba, nakon provjere određenih činjenica, odlučiti o tom zahtjevu. Najbolje je, dakle, podnijeti zahtjev, priložili potrebne dokaze i to će se riješiti u samom postupku.“

Adresa na koju se naša slušateljka može obratiti je: Zavod za penziono i invalidsko osiguranje Federacije BiH, Ložionička broj 2, Sarajevo.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.
XS
SM
MD
LG