Lorenc Kremer, Nijemac oženjen Bošnjakinjom, Senadom iz Hladne kod Srebrenika, za života je poželio da sa ovoga svijeta bude ispraćen po muslimanskim običajima - da mu se klanja dženaza. Hladna je rodno selo njegove supruge, u kojem se život odvija po muslimanskoj tradiciji i običajima. A da bi osigurao ispunjenje svoje želje, plaćao je i naknadu, koju ovdje zovu hodžarina.
Lorenc je početkom decembra iznenada umro, ali je mjesni imam odbio predvoditi dženazu, kazuje njegova supruga Senada:
“I on je rekao: ’Šta ja imam s time? Doći ću, ali nemam ništa s tim.’ Onda je došao navečer, kaže: ’Ja moram u Srebrenici pitati da li ja mogu njega sahraniti.’ Onda sam ga ja zamolila hodža da dođe, da ne mora da uči, da ne mora ahmediju da nosi, samo da stoji pored da ga ja ukopam, da ne dovodim ili popa ili svećenika.”
Lorenca Kremera, Nijemca, komšije opisuju kao dobroćudnog čovjeka, koji je za vrijeme rata zdušno pomagao porodici svoje supruge, te da se sa svima slagao i razgovarao:
“Čovjek je bio dobar, komunikativan onako. Ja sam tu prvi komšija, ja to najbolje znam.”
“Jer on je bio naš, s nama živio i davao je sve od sebe, volio ono naše. Kad ustane najutro, kaže: ’Sabah hajrola.’ I sve smo se šegali. Viče meni: ’Ti si, kono, kratko. Ja visok, ti si kratko.’ I eto, trebale su te naše hodže doći.”
Plašeći se mogućih reakcija seljana, u dogovoru sa svojim zetovima, supruga Senada je odlučila u pomoć pozvati katoličkog sveštenika iz obližnje Špionice. Sveštenik je došao, a komšijama to nimalo nije smetalo:
“Nije nam krivo što je došao. Morao je neko komšiju sahraniti, ukopati.”
“Svi smo volili, čitav komšiluk, da je nam hodža doš’o, nijesmo se u zavadi bili. Ali sve je nas iznenadio i mnogijem je žao, čak i popu, paroku, je bilo nezgodno da on bude. Ona je, eto, plaćala hodžarinu.”
Senada Kremer teško prihvata činjenicu da želja njenog supruga da mu se klanja dženaza nije poštovana samo zato jer to nije htio mjesni imam:
“A on nije mogao samo doći tu da stoji - puno je hadžija bilo, dženaza je bila ogromna, velika. Zašto je on to morao uraditi sad da mene trga i moje dijete?”
Komšije žale pokojnog Lorenca, jer kažu, otišao je iznenada, taman kad smo se dobro upoznali i sprijateljili:
“Još nas je pogodilo i to što nam hodža nije došao, naš taj glavni, jer on je bio prije toga, on je rekao neće da ga ukopa. Vjerovatno sad oni to znaju zbog čega, ja ne znam, ali ljudi su svi ogorčeni zbog toga. Nijedan hodža nije bio, a u Hladnoj ih ima dosta.”
Smrt Lorenca Kremera, koji je porijeklom bio Nijemac i pripadnik evangelističke crkve, mještani Hladne će dugo pamtiti i prepričavati neobičnu dženazu koju je predvodio katolički sveštenik. I dok se on krstio, oni učili Fatihu. U Islamskoj zajednici su sve objasnili time što Lorenc Kremer za života nije dobrovoljno prešao na islam. Činjenicu da je dženazu na muslimanskom groblju predvodio katolički sveštenik čuvat će kao svojevrsan primjer tolerancije.
Lorenc je početkom decembra iznenada umro, ali je mjesni imam odbio predvoditi dženazu, kazuje njegova supruga Senada:
“I on je rekao: ’Šta ja imam s time? Doći ću, ali nemam ništa s tim.’ Onda je došao navečer, kaže: ’Ja moram u Srebrenici pitati da li ja mogu njega sahraniti.’ Onda sam ga ja zamolila hodža da dođe, da ne mora da uči, da ne mora ahmediju da nosi, samo da stoji pored da ga ja ukopam, da ne dovodim ili popa ili svećenika.”
Lorenca Kremera, Nijemca, komšije opisuju kao dobroćudnog čovjeka, koji je za vrijeme rata zdušno pomagao porodici svoje supruge, te da se sa svima slagao i razgovarao:
“Čovjek je bio dobar, komunikativan onako. Ja sam tu prvi komšija, ja to najbolje znam.”
“Jer on je bio naš, s nama živio i davao je sve od sebe, volio ono naše. Kad ustane najutro, kaže: ’Sabah hajrola.’ I sve smo se šegali. Viče meni: ’Ti si, kono, kratko. Ja visok, ti si kratko.’ I eto, trebale su te naše hodže doći.”
Plašeći se mogućih reakcija seljana, u dogovoru sa svojim zetovima, supruga Senada je odlučila u pomoć pozvati katoličkog sveštenika iz obližnje Špionice. Sveštenik je došao, a komšijama to nimalo nije smetalo:
“Nije nam krivo što je došao. Morao je neko komšiju sahraniti, ukopati.”
“Svi smo volili, čitav komšiluk, da je nam hodža doš’o, nijesmo se u zavadi bili. Ali sve je nas iznenadio i mnogijem je žao, čak i popu, paroku, je bilo nezgodno da on bude. Ona je, eto, plaćala hodžarinu.”
Senada Kremer teško prihvata činjenicu da želja njenog supruga da mu se klanja dženaza nije poštovana samo zato jer to nije htio mjesni imam:
“A on nije mogao samo doći tu da stoji - puno je hadžija bilo, dženaza je bila ogromna, velika. Zašto je on to morao uraditi sad da mene trga i moje dijete?”
Komšije žale pokojnog Lorenca, jer kažu, otišao je iznenada, taman kad smo se dobro upoznali i sprijateljili:
“Još nas je pogodilo i to što nam hodža nije došao, naš taj glavni, jer on je bio prije toga, on je rekao neće da ga ukopa. Vjerovatno sad oni to znaju zbog čega, ja ne znam, ali ljudi su svi ogorčeni zbog toga. Nijedan hodža nije bio, a u Hladnoj ih ima dosta.”
Smrt Lorenca Kremera, koji je porijeklom bio Nijemac i pripadnik evangelističke crkve, mještani Hladne će dugo pamtiti i prepričavati neobičnu dženazu koju je predvodio katolički sveštenik. I dok se on krstio, oni učili Fatihu. U Islamskoj zajednici su sve objasnili time što Lorenc Kremer za života nije dobrovoljno prešao na islam. Činjenicu da je dženazu na muslimanskom groblju predvodio katolički sveštenik čuvat će kao svojevrsan primjer tolerancije.
