„I konce i lance i pajserom u glavu, udari, razvali za bjelopoljsku slavu. Ja te volim, ja te volim „Jedinstvo“. Ja te volim, ja te volim, ja te volim „Jedinstvo“.
Toliko nasilja i ljubavi istovremeno i na jednom mjestu može se naći samo u pjasmama, a pjesma bijelopoljskih navijača „Ultrasa“, kao i njihovog pokušaja da skrenu na sebe pažnju, obiluje i jednim i drugim. Džoni, jedan je od njihovih vođa i kaže da je srećan što ga zajedno sa njegovim prijateljima osuđuje društvo. Ovakvo kakvo je, inače, kaže, i zaslužuje jedino njihov prezir:
„Mi smo došli na tih devedeset minuta na tribinama da zaboravimo na to siromaštvo i koliko je ta energija nagomilana svih tih godina. Mi nemamo nikakvih problema ni sa kim. Mi smo došli samo da navijamo za svoj klub, a što ljudi od nas stvaraju problem, to je njihov problem. Oni su u sukobu sa samima sobom“.
„Živjela Kolumbija i Pablo Eskobar“. Džoni:
„Što se tiče droge i alkohola, da, pominje se, ali ako mi pjevamo takve pjesme ne znači da to i radimo. To pjevaju svi navijači u svijetu i Evropi, a, naravno, ima među nama i huligana“.
Izgradnja sopstvenog identiteta najlakše se ostvaruje u masi i to je jedana od osnovnih karakteristika navijačke sub kulture koja je u Crnoj Gori ozbiljnije prisutna tek posljednih godina. Nekada se ona ispoljava horski:
„Mi smo „ultraši“, najjači smo najjači“.
A nekada i individualno, što ilustruje i ova ne baš ekskluzivna izjava za naš radio:
„A,a,a,a....“.
RSE: Kako je biti vođa navijača?
NAVIJAČ: Dobro, brate, kako neće bit dobro. Huligani, ovo, ono. Znaš.
RSE: Kako se postaje vođa?
NAVIJAČ: Dokazuješ se i moraš da postaneš vođa.
RSE: Šta je glavno?
NAVIJAČ: Glavno je to da budeš jak i pesnicom, pogotovo, brate.
RSE: Zašto alkohol na stadionu?
NAVIJAČ 2: Zato što nam daje ubrzanje.
RSE: Alkohol pomogne ako te mlatne policajac pendrekom da manje boli?
NAVIJAČ 2. Pa, ne pomogne da manje boli, ali da hrabrosti da mu se uzvrati.
RSE: Jesi li udario nekad policajca?
NAVIJAČ 2: Nijesam, brate, ali oni jesu mene. Tri, četiri puta, brate.
RSE: Boli li?
NAVIJAČ 2: Boli, brate, boli, ali boli jer volim „Jedinstvo“.
RSE: Kad popiješ koje pivo, boli li?
NAVIJAČ 2: Ne. Nego: „Šampion, šampion, šampio“.
POLICAJAC: Ko je gađao kamenom ovdje, neka izađe.
A kamenom je pogođen policajac, najčešća meta navijača, što u sociološkoj literaturi objašnjavaju pokušaj suprotstavljanja gazdi, ali i riješavanjem osjećaja društvene marginalnosti. Osim policije, bijelopoljskim navijačima su najčešća meta i najveći rivali baš oni najbliži, podgorički navijači:
„Najviše mrzimo „Varvare“.
RSE: A zašto baš „Varvare“?
NAVIJAČ 3: Zato što su Crnogorci, nedisciplinovani su i neće sportski da navijaju.
NAVIJAČ 4: Narkomani, kukavice.
NAVIJAČ 5: Svi su navijači nekulturni.
NAVIJAČ 6: Višak negativne energije se ovdje isprazni.
NAVIJAČICA: Ne daju nikom da me takne. Svi su ekstra momci. Te priče koje kruže to je sve laž, zato što su oni stvarno ekstra momci.
DŽONI: Mi hoćemo da se bijamo s drugim navijačkim grupama. Ko god dođe u ovaj grad, ko god bude napravio probleme mi ćemo odgovoriti svim neredima.
RSE: A kad vi odete u drugi grad?
DŽONI: Imamo neke dužnike, pa namirujemo.
RSE: Kada će se navijači pomiriti?
DŽONI: Onda ne bi bilo ni adrenalina, ne bi bilo ni navijanja.
„I koncem i lance i pajserom u glavu, udari, razvali za bijelopoljsku slavu. Ja te volim, ja te volim, ja te volim „Jedinstvo“.
Toliko nasilja i ljubavi istovremeno i na jednom mjestu može se naći samo u pjasmama, a pjesma bijelopoljskih navijača „Ultrasa“, kao i njihovog pokušaja da skrenu na sebe pažnju, obiluje i jednim i drugim. Džoni, jedan je od njihovih vođa i kaže da je srećan što ga zajedno sa njegovim prijateljima osuđuje društvo. Ovakvo kakvo je, inače, kaže, i zaslužuje jedino njihov prezir:
„Mi smo došli na tih devedeset minuta na tribinama da zaboravimo na to siromaštvo i koliko je ta energija nagomilana svih tih godina. Mi nemamo nikakvih problema ni sa kim. Mi smo došli samo da navijamo za svoj klub, a što ljudi od nas stvaraju problem, to je njihov problem. Oni su u sukobu sa samima sobom“.
„Živjela Kolumbija i Pablo Eskobar“. Džoni:
„Što se tiče droge i alkohola, da, pominje se, ali ako mi pjevamo takve pjesme ne znači da to i radimo. To pjevaju svi navijači u svijetu i Evropi, a, naravno, ima među nama i huligana“.
Izgradnja sopstvenog identiteta najlakše se ostvaruje u masi i to je jedana od osnovnih karakteristika navijačke sub kulture koja je u Crnoj Gori ozbiljnije prisutna tek posljednih godina. Nekada se ona ispoljava horski:
„Mi smo „ultraši“, najjači smo najjači“.
A nekada i individualno, što ilustruje i ova ne baš ekskluzivna izjava za naš radio:
„A,a,a,a....“.
RSE: Kako je biti vođa navijača?
NAVIJAČ: Dobro, brate, kako neće bit dobro. Huligani, ovo, ono. Znaš.
RSE: Kako se postaje vođa?
NAVIJAČ: Dokazuješ se i moraš da postaneš vođa.
RSE: Šta je glavno?
NAVIJAČ: Glavno je to da budeš jak i pesnicom, pogotovo, brate.
RSE: Zašto alkohol na stadionu?
NAVIJAČ 2: Zato što nam daje ubrzanje.
RSE: Alkohol pomogne ako te mlatne policajac pendrekom da manje boli?
NAVIJAČ 2. Pa, ne pomogne da manje boli, ali da hrabrosti da mu se uzvrati.
RSE: Jesi li udario nekad policajca?
NAVIJAČ 2: Nijesam, brate, ali oni jesu mene. Tri, četiri puta, brate.
RSE: Boli li?
NAVIJAČ 2: Boli, brate, boli, ali boli jer volim „Jedinstvo“.
RSE: Kad popiješ koje pivo, boli li?
NAVIJAČ 2: Ne. Nego: „Šampion, šampion, šampio“.
POLICAJAC: Ko je gađao kamenom ovdje, neka izađe.
A kamenom je pogođen policajac, najčešća meta navijača, što u sociološkoj literaturi objašnjavaju pokušaj suprotstavljanja gazdi, ali i riješavanjem osjećaja društvene marginalnosti. Osim policije, bijelopoljskim navijačima su najčešća meta i najveći rivali baš oni najbliži, podgorički navijači:
„Najviše mrzimo „Varvare“.
RSE: A zašto baš „Varvare“?
NAVIJAČ 3: Zato što su Crnogorci, nedisciplinovani su i neće sportski da navijaju.
NAVIJAČ 4: Narkomani, kukavice.
NAVIJAČ 5: Svi su navijači nekulturni.
NAVIJAČ 6: Višak negativne energije se ovdje isprazni.
NAVIJAČICA: Ne daju nikom da me takne. Svi su ekstra momci. Te priče koje kruže to je sve laž, zato što su oni stvarno ekstra momci.
DŽONI: Mi hoćemo da se bijamo s drugim navijačkim grupama. Ko god dođe u ovaj grad, ko god bude napravio probleme mi ćemo odgovoriti svim neredima.
RSE: A kad vi odete u drugi grad?
DŽONI: Imamo neke dužnike, pa namirujemo.
RSE: Kada će se navijači pomiriti?
DŽONI: Onda ne bi bilo ni adrenalina, ne bi bilo ni navijanja.
„I koncem i lance i pajserom u glavu, udari, razvali za bijelopoljsku slavu. Ja te volim, ja te volim, ja te volim „Jedinstvo“.
