Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini i to je, bez sumnje, najznačajnija posljedica tog međunarodnog dogovora. Snažno prisustvo NATO snaga onemogućilo je bilo kakve oružane ekscese tokom primjene mirovnih rješenja.
Daytonsko ustavno uređenje Bosne i Hercegovine donijelo je agoniju u toj državi, koja ni nakon deset godina nije u stanju samoodrživosti.
Jedna od ključnih negativnih posljedica Daytona bila je ignorisanje uzroka i elemenata bosansko-hercegovačkog rata, kaže Jim O’Brajan, jedan od tadašnjih američkih mirovnih pregovarača:
''Posebno upada u oči etnička komponenta Daytona, nacionalna pripadnost kao gotovo apsolutno polazište za određivanje osnovnih prava. U konačni tekst mirovnog sporazuma ušli su elementi koje je iznjedrio nacionalizam i koji su 1992. godine pokrenuli rat. Treba istači da je u Daytonu vlast prešutno prepuštena trima nacionalnim strankama jer je upravna struktura zemlje dizajnirana tako da dopušta da SDS, HDZ i SDA u miru dodatno učvrste moć koju su stekle u ratu. Ukratko, Dayton je stvorio strukturu vlasti koja je omogućila nacionalistima da zadrže vlast i ometu razvoj demokratskog društva. U osnovi, upravo je to bio glavni pregovarački cilj sve tri strane i oko toga među njima u Daytonu nije bilo nikakvog spora.''
Zašto je došlo do takvog odnosa prema Bosni i Hercegovini i trasiranju njene budućnosti na osnovu ratnih rezultata? Većina analitičara se slaže da je to produkt brojnih kompromisa učinjenih u Daytonu zbog želje organizatora konferencije da se po svaku cijenu što prije zaustavi rat zbog vlastitih unutrašnjih političkih potreba.
****
Profesor ustavnog prava iz Sarajeva, Kasim Trnka, član ekspretskog tima u Daytonu, o tome kaže:
''Kompromisi su napravljeni tako da se zaustavi rat, a dugoročnija stabilizacija nije mogla biti osigurana na tim principima. Sam Ustav Bosne i Hercegovine je u svom operativnom dijelu, kada je struktuirao institucije vlasti, odstupio od onih generalnih principa za koja se u uvodnom dijelu Ustava zalagao. Opšte pravo glasa je na kraju, u izvedbi, pokazalo da Bošnjaci i Hrvati, koji su u Republici Srpskoj, ne mogu glasati za člana Predsjedništva, kao ni Srbi u Federaciji. Postoji mogućnost blokade o svim mogućim pitanjima, a de se ne pravi razlika koja su to pitanja od bitnog nacionalnog interesa. Ušao je i niz drugih elemenata koji su išli za tim da se pošto-poto postigne sporazum. Ne treba zaboraviti da je Daytonski mirovni sporazumom pripreman i potpisivan u vrijeme kada je američka administracija željela da osigura svoj drugi predsjednički mandat.''
Haris Silajdžić, tadašnji premijer Bosne i Hercegovine, i neposredni akter pregovora u Daytonu:
''Filozofija međunarodne zajednice, od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, je bila zadržavanje problema unutar granica Bosne i Hercegovine. S tom filozofijom se nastavilo i poslije Daytonskog sporazuma. Ta filozofija je u stvari zadržavanje statusa-quo. Cijeli scenario, koji je međunarodna zajednica na neki način imala pred sobom dok smo bili u Daytonu, nije mogao poručiti veću poruku.''
Već prvih mjeseci pokušaja primjene dejtonskih rješenja u praksi pokazalo se da će učinak lidera u vlasti, koji su neposredno pred tim ratovali, biti beznačajni u reintegraciji države. Doktor Rusmir Mahmutćehajić, direktor Međunarodnog foruma Bosna u Sarajevu, ističe osnovne uzroke takvog stanja:
''Bosna i Hercegovina je ratom koji je pokrenut, dirigiran, iz Beograda i Zagreba transformirana u etnicizirane teritorije koje su danas zapriječeno društvo, zapriječena politika. Taj strašni rat, prepun zločina, neprincipijelnih odnosa iz susjedstva i svijeta, proizveo je stanje koje je za evropske prilike paradoksalno. Danas na sve strane vidimo veliki broj zločinaca koje gone činitelji međunarodnog poretka, koji se kriju po pećinama, po jazbinama, koje izvodimo pred sud. Svakim danom vidimo sve više podataka o strašnom zločinu. Međutim, sama ideologija koja stoji iza tog zločina, najvećim dijelom ostaje netaknuta. Čak i brojne strukture koje su bile uključene u taj veliki zločin ostaju nedohvaćene. To nužno mora proizvoditi takvo stanje. Uvjerenje je pojedinaca, lažno, često podsvjesno, da je zločinački projekt postigao svoj rezultat, da su brojni sadržaji u današnjoj Bosni i Hercegovini nastali u okviru mirovnog sporazuma, zapravo uspjeh onih koji su stajali iza toga rata, koji su ga vodili. Elite koje su utemeljile i vodile rat u Bosni i Hercegovini, čime su uzrokovale stradanja svih ljudi u Bosni i Hercegovini, nisu dovoljno objektivizirane. Naročito nije objektivizirana ideologija koju danas možete vidjeti u brojnim sadržajima u Bosni i Hercegovini, u okruženju, kao i u svijetu, kada je riječ o bosanskom pitanju. One organizacije koje su vodile rat, danas su legalizirane i legitimirane. One djeluju na isti način kako su djelovale i prije pokretanje rata, kako su djelovale i u toku ratu.''
Kao prateća pojava takvog ratnog naslijeđa je njegovanje antibosanskog odnosa i odgoja u većem dijelu zemlje, što je dovelo do gubljenja osjećaja pripadnosti toj državi. To što takav odnos ispoljavaju starije generacije i nije zabrinjavajuće, koliko je indikativan slučaj mladih ljudi, u našem primjeru regruta u Republici Srpskoj, koji su u vrijeme rata imali svega sedam-osam godina. Njihova zakletva završava riječima:
''… i političku nezavisnost Republike Srpske.''
Više od polovine građana u Republici Srpskoj, Bosnu i Hercegovinu ne doživljava, niti osjeća, kao svoju domovinu, rezultat je istraživanja banjalučke agencije ''Partner Marketing''. Etnička pripadnost je važnija od državne, kaže njen direktor Srđan Puhalo:
''Oko 42 posto građana ovog entiteta, 2002. godine je izjavilo, da Bosnu i Hercegovinu smatra svojom državom, a 2005. godine taj procent čini oko 47 posto. Interesantno je da raste broj građana koji imaju negativan stav prema Bosni i Hercegovini, koji je ne smatraju svojom državom, dok je broj neutralnih sve manji i manji. Čini mi se da imamo jasnu polarizaciju na one koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom državom i na one koji je ne priznaju kao svoju. Ovi drugi imaju više alternativa. Najbliža alternativa im je da se Republika Srpska pripoji Srbiji i Crnoj Gori. Druga grupa građana bi voljela da Republika Srpska bude onakva kakva je i danas, da ima neke elemente državnosti u današnjim okvirima. Treći bi voljeli da Republika Srpska bude samostalna država.''
Lamija Tanović, predsjednik Liberalno-demokratske stranke Bosne i Hercegovine, kao jedan od glavnih uzroka negativnog odnosa dijela građana prema vlastitoj državi vidi, pored ostalog, u sistemu obrazovanja:
''Daytonski sporazum je dao ljudima iz Republike Srpske lažno uvjerenje da žive u državi koja se tako zove i koja nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Mislim da je napravljena jedna strašna greška u našem sistemu obrazovanja. Taj neuređeni sistem obrazovanja, koji je pocijepan po nacionalnim pripadnostima, odgojio je u posljednjih 15 godina nove generacije u Republici Srpskoj koje nisu učile, niti naučile, činjenicu da oni žive u državi Bosni i Hercegovini, u entitetu koji se zove Republika Srpska. Taj obrazovni sistem djecu, u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, nije naučio da vole svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Takav način obrazovanja, koji ovdje još uvijek vlada, je dopustila međunarodna zajednica. On je jedna od njihovih najvećih grešaka sa dalekosežnim posljedicama koje osjećamo i danas.''
Stara vladajuća struktura je očigledno još uvijek veoma uticajna u političkom životu Bosne i Hercegovine i uspijeva održavati etničku podijeljenost, ocjenjuje profesor Werner Varga, ekspert u bečkom Institutu za srednju Evropu i Podunavlje:
''Bosna i Hercegovina ima vrlo slab državni identitet. U takvoj državi, različiti nacionalni subjekti, ne znaju šta bi trebali raditi. Kao reakcija se pojavljuje to da stara vladajuća nomenklatura, s vremena na vrijeme, pokazuje da je još uvijek prisutna i da ima uticaja. Po mom mišljenju, to ne bi trebalo biti zanemareno jer pretenzije za uspostavljanje dominirajuće vlasti su veoma prisutne. Za takvu situaciju postoje i uticaji iz susjednih zemalja, iako je vidljivo da su sa hrvatske strane prestale direktne intervencije. Smatram da bi i Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini trebali da uvide da mogu zajedno da žive sa ostalim narodima. Ako oni odbijaju da budu Bosanci i odu u Srbiju, ili u Hrvatsku, tamo bi mogli biti druga klasa Srba ili Hrvata, umjesto da budu bosanski Srbi ili bosanski Hrvati.''
10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
Daytonsko ustavno uređenje Bosne i Hercegovine donijelo je agoniju u toj državi, koja ni nakon deset godina nije u stanju samoodrživosti.
Jedna od ključnih negativnih posljedica Daytona bila je ignorisanje uzroka i elemenata bosansko-hercegovačkog rata, kaže Jim O’Brajan, jedan od tadašnjih američkih mirovnih pregovarača:
''Posebno upada u oči etnička komponenta Daytona, nacionalna pripadnost kao gotovo apsolutno polazište za određivanje osnovnih prava. U konačni tekst mirovnog sporazuma ušli su elementi koje je iznjedrio nacionalizam i koji su 1992. godine pokrenuli rat. Treba istači da je u Daytonu vlast prešutno prepuštena trima nacionalnim strankama jer je upravna struktura zemlje dizajnirana tako da dopušta da SDS, HDZ i SDA u miru dodatno učvrste moć koju su stekle u ratu. Ukratko, Dayton je stvorio strukturu vlasti koja je omogućila nacionalistima da zadrže vlast i ometu razvoj demokratskog društva. U osnovi, upravo je to bio glavni pregovarački cilj sve tri strane i oko toga među njima u Daytonu nije bilo nikakvog spora.''
Zašto je došlo do takvog odnosa prema Bosni i Hercegovini i trasiranju njene budućnosti na osnovu ratnih rezultata? Većina analitičara se slaže da je to produkt brojnih kompromisa učinjenih u Daytonu zbog želje organizatora konferencije da se po svaku cijenu što prije zaustavi rat zbog vlastitih unutrašnjih političkih potreba.
****
Profesor ustavnog prava iz Sarajeva, Kasim Trnka, član ekspretskog tima u Daytonu, o tome kaže:
''Kompromisi su napravljeni tako da se zaustavi rat, a dugoročnija stabilizacija nije mogla biti osigurana na tim principima. Sam Ustav Bosne i Hercegovine je u svom operativnom dijelu, kada je struktuirao institucije vlasti, odstupio od onih generalnih principa za koja se u uvodnom dijelu Ustava zalagao. Opšte pravo glasa je na kraju, u izvedbi, pokazalo da Bošnjaci i Hrvati, koji su u Republici Srpskoj, ne mogu glasati za člana Predsjedništva, kao ni Srbi u Federaciji. Postoji mogućnost blokade o svim mogućim pitanjima, a de se ne pravi razlika koja su to pitanja od bitnog nacionalnog interesa. Ušao je i niz drugih elemenata koji su išli za tim da se pošto-poto postigne sporazum. Ne treba zaboraviti da je Daytonski mirovni sporazumom pripreman i potpisivan u vrijeme kada je američka administracija željela da osigura svoj drugi predsjednički mandat.''
Haris Silajdžić, tadašnji premijer Bosne i Hercegovine, i neposredni akter pregovora u Daytonu:
''Filozofija međunarodne zajednice, od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, je bila zadržavanje problema unutar granica Bosne i Hercegovine. S tom filozofijom se nastavilo i poslije Daytonskog sporazuma. Ta filozofija je u stvari zadržavanje statusa-quo. Cijeli scenario, koji je međunarodna zajednica na neki način imala pred sobom dok smo bili u Daytonu, nije mogao poručiti veću poruku.''
Već prvih mjeseci pokušaja primjene dejtonskih rješenja u praksi pokazalo se da će učinak lidera u vlasti, koji su neposredno pred tim ratovali, biti beznačajni u reintegraciji države. Doktor Rusmir Mahmutćehajić, direktor Međunarodnog foruma Bosna u Sarajevu, ističe osnovne uzroke takvog stanja:
''Bosna i Hercegovina je ratom koji je pokrenut, dirigiran, iz Beograda i Zagreba transformirana u etnicizirane teritorije koje su danas zapriječeno društvo, zapriječena politika. Taj strašni rat, prepun zločina, neprincipijelnih odnosa iz susjedstva i svijeta, proizveo je stanje koje je za evropske prilike paradoksalno. Danas na sve strane vidimo veliki broj zločinaca koje gone činitelji međunarodnog poretka, koji se kriju po pećinama, po jazbinama, koje izvodimo pred sud. Svakim danom vidimo sve više podataka o strašnom zločinu. Međutim, sama ideologija koja stoji iza tog zločina, najvećim dijelom ostaje netaknuta. Čak i brojne strukture koje su bile uključene u taj veliki zločin ostaju nedohvaćene. To nužno mora proizvoditi takvo stanje. Uvjerenje je pojedinaca, lažno, često podsvjesno, da je zločinački projekt postigao svoj rezultat, da su brojni sadržaji u današnjoj Bosni i Hercegovini nastali u okviru mirovnog sporazuma, zapravo uspjeh onih koji su stajali iza toga rata, koji su ga vodili. Elite koje su utemeljile i vodile rat u Bosni i Hercegovini, čime su uzrokovale stradanja svih ljudi u Bosni i Hercegovini, nisu dovoljno objektivizirane. Naročito nije objektivizirana ideologija koju danas možete vidjeti u brojnim sadržajima u Bosni i Hercegovini, u okruženju, kao i u svijetu, kada je riječ o bosanskom pitanju. One organizacije koje su vodile rat, danas su legalizirane i legitimirane. One djeluju na isti način kako su djelovale i prije pokretanje rata, kako su djelovale i u toku ratu.''
Kao prateća pojava takvog ratnog naslijeđa je njegovanje antibosanskog odnosa i odgoja u većem dijelu zemlje, što je dovelo do gubljenja osjećaja pripadnosti toj državi. To što takav odnos ispoljavaju starije generacije i nije zabrinjavajuće, koliko je indikativan slučaj mladih ljudi, u našem primjeru regruta u Republici Srpskoj, koji su u vrijeme rata imali svega sedam-osam godina. Njihova zakletva završava riječima:
''… i političku nezavisnost Republike Srpske.''
Više od polovine građana u Republici Srpskoj, Bosnu i Hercegovinu ne doživljava, niti osjeća, kao svoju domovinu, rezultat je istraživanja banjalučke agencije ''Partner Marketing''. Etnička pripadnost je važnija od državne, kaže njen direktor Srđan Puhalo:
''Oko 42 posto građana ovog entiteta, 2002. godine je izjavilo, da Bosnu i Hercegovinu smatra svojom državom, a 2005. godine taj procent čini oko 47 posto. Interesantno je da raste broj građana koji imaju negativan stav prema Bosni i Hercegovini, koji je ne smatraju svojom državom, dok je broj neutralnih sve manji i manji. Čini mi se da imamo jasnu polarizaciju na one koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom državom i na one koji je ne priznaju kao svoju. Ovi drugi imaju više alternativa. Najbliža alternativa im je da se Republika Srpska pripoji Srbiji i Crnoj Gori. Druga grupa građana bi voljela da Republika Srpska bude onakva kakva je i danas, da ima neke elemente državnosti u današnjim okvirima. Treći bi voljeli da Republika Srpska bude samostalna država.''
Lamija Tanović, predsjednik Liberalno-demokratske stranke Bosne i Hercegovine, kao jedan od glavnih uzroka negativnog odnosa dijela građana prema vlastitoj državi vidi, pored ostalog, u sistemu obrazovanja:
''Daytonski sporazum je dao ljudima iz Republike Srpske lažno uvjerenje da žive u državi koja se tako zove i koja nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Mislim da je napravljena jedna strašna greška u našem sistemu obrazovanja. Taj neuređeni sistem obrazovanja, koji je pocijepan po nacionalnim pripadnostima, odgojio je u posljednjih 15 godina nove generacije u Republici Srpskoj koje nisu učile, niti naučile, činjenicu da oni žive u državi Bosni i Hercegovini, u entitetu koji se zove Republika Srpska. Taj obrazovni sistem djecu, u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, nije naučio da vole svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Takav način obrazovanja, koji ovdje još uvijek vlada, je dopustila međunarodna zajednica. On je jedna od njihovih najvećih grešaka sa dalekosežnim posljedicama koje osjećamo i danas.''
Stara vladajuća struktura je očigledno još uvijek veoma uticajna u političkom životu Bosne i Hercegovine i uspijeva održavati etničku podijeljenost, ocjenjuje profesor Werner Varga, ekspert u bečkom Institutu za srednju Evropu i Podunavlje:
''Bosna i Hercegovina ima vrlo slab državni identitet. U takvoj državi, različiti nacionalni subjekti, ne znaju šta bi trebali raditi. Kao reakcija se pojavljuje to da stara vladajuća nomenklatura, s vremena na vrijeme, pokazuje da je još uvijek prisutna i da ima uticaja. Po mom mišljenju, to ne bi trebalo biti zanemareno jer pretenzije za uspostavljanje dominirajuće vlasti su veoma prisutne. Za takvu situaciju postoje i uticaji iz susjednih zemalja, iako je vidljivo da su sa hrvatske strane prestale direktne intervencije. Smatram da bi i Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini trebali da uvide da mogu zajedno da žive sa ostalim narodima. Ako oni odbijaju da budu Bosanci i odu u Srbiju, ili u Hrvatsku, tamo bi mogli biti druga klasa Srba ili Hrvata, umjesto da budu bosanski Srbi ili bosanski Hrvati.''
10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
