''Odlučio sam prodati bubreg, a prodao bih i rožnicu oka. Sve bih napravio samo da se izvučem iz dugova. Dalje ovako ne mogu živjeti.''
Nenad Vrbanić radi u Službi hitne medicinske pomoći u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Do 2001. godine nije ni znao što znači kredit, a danas ih ima čak šest:
''Prvo sam kupio auto na kredit. To sam si mogao dozvoliti na svoju plaću. Tako je počelo. Onda mi je brat ušao u neke dugove i radi njega sam digao nova dva kredita. Došlo je do toga da ih više nisam mogao plaćati. Onda sam uzimao novce na posudbu, na kamatu. Sve sam to radio da ne bi stradali moji jamci, prijatelji. Tako sam došao do šest kredita.''
Da li je to bilo nepromišljeno?
''Nisam više mogao plaćati one prve kredite. Uzimao sam nove da ne bi jamci morali plaćati za mene. Došlo je do toga da sam morao i kuću prodati.''
Mislio je da će prodajom kuće kraj Velike Gorice riješiti veći dio duga, ali nakon što je kupio trošniju, 70 kilometara dalje, kako bi s majkom imao bilo kakav krov nad glavom, shvatio je da od preostalog novca može namiriti jedino narasle kamate:
''Ljudi, kada vide u kakvoj ste situaciji, to iskoriste. Morao sam kuću prodati ispod cijene. I auto sam prodao. Sve je otišlo. Više nemam nikakvog izlaza. Išao sam po bankama da mi ujedine kredite, da bi bila manja rata. Nisam uspio.''
Brat vam ne može pomoći?
''Ne može. Ja dajem čitavu plaću za kredite, ali nije dovoljno. Fale mi još dvije tisuće. To posuđujem i sve je gore i gore.''
Cijela Nenadova priča i sudbina vrti se oko 35 tisuća eura ukupnog duga. Procjenjuje da bi upravo toliko mogao dobiti za bubreg:
''Nema druge. Šta vi mislite? Postoji li drugi način da se izvučem? Ja nisam od onih kojima je svejedno što duže. Ne spavam noćima već dvije godine. Popijem tabletu za smirenje pred spavanje da mogu normalno funkcionirati.''
Za svoju dramu ne želi okrivljivati ni banke, ni zelenaške kamate, niti gospodarsku situaciju u Hrvatskoj:
''Čovjek je sam kriv. Nema to veze sa situacijom u Hrvatskoj. Nepromišljenost je za sve kriva. Čovjek misli biće to lako, a onda dođe u situaciju iz koje nema izlaza.''
Od prodaje bubrega odgovaraju ga čak i jamci:
''Dobri su ljudi. Čak i kum, koji mi jamči najviše, me odgovara.''
Šta kaže vaša mama?
''Njoj je jako teško. Stalno plače. I nju uvjeravam da nema druge. Neću nikome nauditi. Znam da to nije legalno, ali ću nekome sigurno pomoći da preživi. Ja ću pomoći nekome, a on će pomoći meni.''
Nije vas strah?
''Ne bojim se ničega, osim ovakvog života.''
Nenad Vrbanić radi u Službi hitne medicinske pomoći u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Do 2001. godine nije ni znao što znači kredit, a danas ih ima čak šest:
''Prvo sam kupio auto na kredit. To sam si mogao dozvoliti na svoju plaću. Tako je počelo. Onda mi je brat ušao u neke dugove i radi njega sam digao nova dva kredita. Došlo je do toga da ih više nisam mogao plaćati. Onda sam uzimao novce na posudbu, na kamatu. Sve sam to radio da ne bi stradali moji jamci, prijatelji. Tako sam došao do šest kredita.''
Da li je to bilo nepromišljeno?
''Nisam više mogao plaćati one prve kredite. Uzimao sam nove da ne bi jamci morali plaćati za mene. Došlo je do toga da sam morao i kuću prodati.''
Mislio je da će prodajom kuće kraj Velike Gorice riješiti veći dio duga, ali nakon što je kupio trošniju, 70 kilometara dalje, kako bi s majkom imao bilo kakav krov nad glavom, shvatio je da od preostalog novca može namiriti jedino narasle kamate:
''Ljudi, kada vide u kakvoj ste situaciji, to iskoriste. Morao sam kuću prodati ispod cijene. I auto sam prodao. Sve je otišlo. Više nemam nikakvog izlaza. Išao sam po bankama da mi ujedine kredite, da bi bila manja rata. Nisam uspio.''
Brat vam ne može pomoći?
''Ne može. Ja dajem čitavu plaću za kredite, ali nije dovoljno. Fale mi još dvije tisuće. To posuđujem i sve je gore i gore.''
Cijela Nenadova priča i sudbina vrti se oko 35 tisuća eura ukupnog duga. Procjenjuje da bi upravo toliko mogao dobiti za bubreg:
''Nema druge. Šta vi mislite? Postoji li drugi način da se izvučem? Ja nisam od onih kojima je svejedno što duže. Ne spavam noćima već dvije godine. Popijem tabletu za smirenje pred spavanje da mogu normalno funkcionirati.''
Za svoju dramu ne želi okrivljivati ni banke, ni zelenaške kamate, niti gospodarsku situaciju u Hrvatskoj:
''Čovjek je sam kriv. Nema to veze sa situacijom u Hrvatskoj. Nepromišljenost je za sve kriva. Čovjek misli biće to lako, a onda dođe u situaciju iz koje nema izlaza.''
Od prodaje bubrega odgovaraju ga čak i jamci:
''Dobri su ljudi. Čak i kum, koji mi jamči najviše, me odgovara.''
Šta kaže vaša mama?
''Njoj je jako teško. Stalno plače. I nju uvjeravam da nema druge. Neću nikome nauditi. Znam da to nije legalno, ali ću nekome sigurno pomoći da preživi. Ja ću pomoći nekome, a on će pomoći meni.''
Nije vas strah?
''Ne bojim se ničega, osim ovakvog života.''
