Dostupni linkovi

Tuga u očima desetogodišnjaka


MAJKA: Ivan jeste, baš je bio hrabar. Možete misliti kroz šta je sve prošao, ali, evo, momčina je, nema šta.

RSE: Junak.

MAJKA: Junak.

Ivan ima deset godina, plavu kosu, predivan, ali rijedak osmjeh i tugu u smeđim očima. Prije skoro tri mjeseca amputirane su mu obje noge, nakon nesreće kada je teretni voz udario kamionet u kome se nalazio sa ocem i bratom. Ivanov četrnaestogodišnji brat Momir ispao je iz kamiona i ostao neozlijeđen. Za oca Zorana, prosvjetnog radnika, nije bilo spasa. Nesreća se dogodila 13. avgusta na pruzi Nikšić – Podgorica, u mjestu Straševina.

RSE: Kada je voz udario u vas, da li se uopšte sjećaš kako se to desilo?

IVAN: Ne sjećam.

RSE: Ne sjećaš se?

IVAN: Ne.

RSE: Koliko si dana bio u bolnici?

IVAN: Mjesec, dva mjeseca.

RSE: Jedva si čekao da ideš kući.

IVAN. Jesam.

O paklu kroz koji su prošli dok je trajala borba za Ivanov život govori majka Radmila:

„Baš ta prava neizvjesnost, pet dana je bio na intenzivnoj njezi. Primio je užasno mnogo krvi i svašta je bilo. ...Užasno. Poslije tih pet dana je prošla ta opasnost za njegov život, ali onda je trebalo prebroditi sve to.... i te rane su bile užasne.... i komplikacije, temperature, sve to. Užasno ...i traume i psihičke i svakave, to se teško može opisati. Eto, to smo nekako prebrodili.“

Ivan sa bratom i majkom živi u selu Trešnjevo, tridesetak kilometara od Cetinja. Nakon nesreće dom im je postao pomoćna prostorija osnovne škole u kojoj Radmila predaje matematiku i fiziku. Objašnjava da je to bio jedini način da Ivan nastavi sa školovanjem:

„To je pomoćna školska zgrada. Nijesu uslovi, ali to je sve silom prilika. Morali smo tu da doselimo, jer je to blizu škole i kad pada kiša njega ne možemo transportovati. To je jednostavno razlog zašto smo tu, inače to je svega dvadesetpet, šest kvadrata stambenog prostora bez vode.“

RSE: Bez kupatila?

MAJKA: Bez kupatila. Ali, eto. Mora se tako. Nema druge.

RSE: Hladnoće su i...

MAJKA: Jeste. Prošla zima je bila užasna, ali...

Gubitak glave porodice, teški uslovi života, oštre trešnjevske zime, skromna nastavnička primanja samo su dio problema porodice Bulajić. Najveći je udaljenost, za Ivanov oporavak, toliko potrebnih ljekara. Nepremostiva prepreka za kolica kojima se Ivan danas kreće su i oštre padine brdovitog Trešnjeva. Preseljenje u grad riješilo bi dio problema sa kojima se porodica sama, bez pomoći šire zajednice, teško može nositi. Nadu polažu u Ministarstvo prosvjete, s obzirom da je Radmila, kao i njen pokojni suprug, nastavnik:

„Za ovu godinu smo vezani tu, a kad bi nešto uspjelo do sljedeće školske godine to bi stvarno bilo veliko. Doći do posla i stana je vrlo teško inače, pa, da imamo neki svoj krov nad glavnom, da ja riješim posao, oni uče dobro. Tu valjda ne bi bilo problema. Gore perspektive nemamo, pogotovo što Momir sad treba u srednju školu, a i sad je to problem, treba odvojiti dijete. I ovako smo svi potrešeni i to bi nam teško palo, a Ivan brzo i on treba da nastavi školovanje, Treba stalno da smo u Podgorici, često zbog kontrola, zbog probe za proteze i vježbe da se ovlada tim protezama. Sad ide i zima i sve će to ići teže ....sve je to daleko, užasno daleko, ali, eto....“

Do Ivanovih misli i osjećanja teško se dopire.

RSE: Koji su ti ovako najbolji drugovi?

IVAN: Marko i Miloš.

RSE: A ima li koja drugarica?

IVAN: Ima. Marija.

RSE: Ti imaš i starijeg brata. Pa, igraš li se s bratom ili je on već stariji pa se manje igra s tobom?

IVAN. Igram se s njim.

RSE: Jesu li drugovi dobri? Je l' dolaze sad kod tebe da se nešto drugo igrate, da pričate?

IVAN. Dolaze.

RSE: Sad su se neke stvari promijenile. Šta sad ti radiš u neko tvoje slobodno vrijeme?

IVAN: Promijenilo se....gledam televiziju i crtane filmove.

RSE: Šta bi sad volio da dobiješ?

IVAN: Kompjuter bih najviše volio.

RSE: Pa bi onda mogao da se igraš raznih igrica?

IVAN: Da.

A u virtuelnom svijetu kompjutera bilo bi moguće igrati i fudbal i košarku.
XS
SM
MD
LG