Dostupni linkovi

Volio bih da se tamna strana zatvori


Hedl je svoj novinarski staž živeo bogato, ali mirno sve do kraja juna 1991. godine. Bio je glavni i odgovorni urednik lista Glas Slavonije. U to vreme rat u Hrvatskoj bio je stvarnost, ali njegove novine nisu bezpogovorno sledile Tuđmanovu politiku. Tadašnji politički moćnik, Branimir Glavaš, u Hedlovom omiljenom Osijeku, nasilnički i brutalno, uz pomoć policije, izbacio je Draga Hedla iz Glasa Slavonije i preuzeo uređivanje ovog lista, pretvarajući ga u doslednog sledbenika novokomponovane hrvatske politike. Od tada, pa do današnjeg dana, Hedl uporno, hrabro i dosledno upozorava hrvatsku javnost na mračna zlodela učinjena pripadnicima srpske nacionalnosti u Osijeku, u vreme vlasti župana Branimira Glavaša. O tome šta je sve Hedl neprijatno doživeo na sopstvenoj koži upozoravajući na slučaj Glavaš i koliko je Glavaš 2005. godine vrući krumpir za premijera Ivu Sanadera, tekst je napisao kolega iz nedeljnika Globus, jasno se opredelujući za ''hrabrog građanina Dragu Hedla''.

Hedl je posle Glasa Slavonije pisao za list Slobodna Dalmacija, pa za čuveni splitski nedeljnik Feral, u kome je jedan od najcenjenijih autora. Gostovao je i u riječkom Novom listu. Pisao je i piše za inostrani časopis Gardijan, Time, magazin World Report. Proveo je 1995. godinu radeći u londonskom Institutu za izveštavanje u ratu i miru. Saradnik je i danas ovog instituta, kao i Radija Slobodna Evropa. U proteklih petnaest godina Hedl je napisao na stotine članaka u kojima je razotkrivao sramne, mračne i surove ratne događaje, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni, ali i na Kosovu. Svaki njegov tekst o ratnim zbivanjima posedovao je dokumentaciju koja može da bude sjajna osnova za istražni postupak zvaničnim pravosudnim organima. Hrvatske vlasti najrađe bi da njegove političke analize bukvalno stave pod tepih. Snažno ih iritira njegova upornost u rasvetlavanju raznih slučajeva, takođe i sve što piše o Vukovarskom mitu. Hedl je zbog novinskih tekstova doživeo, ne samo najgore pretnje i hapšenje, već i ono nedopustivo - zadiranje u privatnost.

Uprkos svemu, Hedl je nastavio da piše. Objavio je i sedam knjiga: Ratne reportaže, Smijeh na kiši, knjigu eseja - Naš obračun sa njima, kao i knjigu za decu Žuti vrtuljak. Za Hedla se sa lakoćom može reći da je odličan novinar, dosledan i hrabar čovek. Pred Dragom Hedlom je vreme u kojem će napisati mnoge tekstove. Lično mu želim da bude sve manje onih u kojima se Drago Hedl srami tuđe sramote.

****

RSE: Na čemu trenutno radiš? Da li pripremaš neko novo otkriće koje će uzbuditi mnoge u Hrvatskoj?

HEDL: Trenutno imam nekoliko novinarskih tema na kojima sam dosta angažiran posljednjih tjedana. To su, na žalost, opet priče iz našeg ratnog okruženja, iz onoga što se zbivalo proteklih petnaestak godina na ovom području. Volio bih da je više vremena i da se nekim stvarima mogu posvetiti malo više, da mogu da radim i za svoju dušu, nešto što bi bio odmak od svakodnevnih novinarskih stvari, nešto što bi bilo malo trajnije, što bi moglo stati u korice knjige. Razmišljam o tome da napišem jednu seriju putopisa, mada sam neke već i napisao. Želim da ih sažmem u knjigu. Već dugo vremena imam u glavi jedan roman koji bih vrlo rado napisao. Taj roman će se odnositi na ono što nam se događalo u proteklih petnaestak godina. Kako je ovih novinarskih stvari puno više nego slobodnog vremena, bojim se da ću to morati ostaviti za neko drugo, bolje vrijeme.

RSE: Koje si sve zemlje i predele video poslednjih godina?

HEDL: Unazad nekoliko godina imao sam sreću da sam putovao po Peru. Bio sam i na Kubi neko vrijeme. Malo sam putovao i po Indoneziji. Izuzetno zanimljiv je put gotovo po samom rubu Sjevernog pola, na udaljenom otoku Norveške, Svalbardu.

RSE: Već godinama pišeš o likvidaciji osječkih Srba. Kada si počeo da pišeš o tome?

HEDL: Već dugi niz godina se to provlači kroz posao koji radim. Od završetka rata u Hrvatskoj, od 1995. godine, te stvari su počele isplivavati na površinu kao nešto ružno što se godinama taložilo, o čemu se znalo i šuškalo, o čemu se samo šapatom govorilo, ali o čemu nije bilo konkretnih podataka. Negdje 1995., 1996. godine sam se upustio u ozbiljnija istraživanja mračnih stranica novije hrvatske povijesti i došao sam do otkrića da su se i u Hrvatskoj, u zemlji koja je vodila obrambeni rat, legalan po svim međunarodnim zakonima i pravilima, događale stvari koje ne služe na čast onima koji su u njima sudjelovali. Nije bilo lako u vrijeme odmah iza rata pisati o tim stvarima jer su ratne rane bile svježe i mnogi ljudi u Hrvatskoj su izgubili svoje sinove, roditelje, supruge, braću. U tako jednom vremenu nije bilo popularno pisati o tome što se događalo onima ''koji su nas napadali'', o hrvatskim Srbima, ljudima koji su bili lojalni hrvatskoj državi i koji su živjeli jedan normalan građanski život u Osijeku, pisati o njihovim stradanjima. Svi su smatrali da su se najveće tragedije dogodile upravo njima, Hrvatima, njihovim susjedima, a ovo se smatralo kao nešto što je bilo prirodno i skoro nikome nije bilo bitno ako je netko od njih stradao.

RSE: Sve vreme rata si bio u Osijeku?

HEDL: Da, sve vrijeme rata sam bio u Osijeku i bio sam dopisnik Slobodne Dalmacije, po mojoj ocjeni, u to vrijeme, najboljeg dnevnoga lista u Hrvatskoj, kojega je uređivao Joško Kulušić, osoba koja je u to vrijeme okupila najbolju novinarsku ekipu. Bio sam njihov ratni reporter sa ovoga područja i izvještavao sam iz Osijeka, iz većeg dijela Slavonije, a povremeno sam izvještavao i iz Bosne.

RSE: Da li si tada znao šta se događa u Osijeku?

HEDL: U to vrijeme je bilo malo informacija o tome što se događa sa određenim ljudima. Znali smo da se događaju čudne stvari, da ljudi nestaju. U vrijeme kada je bio jedan opći kaos, kada se moglo dobiti malo informacija i kada su se informacije prenosile gotovo kao prije pedeset godina, bez ikakvih telefonskih veza, bez ikakvih današnjih pomagala, nije bilo lako reći o čemu se radi. Ako ste znali da je netko nestao, obično je bila priča da je pobjegao na drugu stranu. Ako je netko nađen mrtav, rečeno je da je poginuo od granate, gelera ili nekog zalutalog metka. Imali smo nekih indicija da se radi odmazda nad ljudima druge nacionalnosti, nad ljudima koji su bili i ostali u Osijeku i koji su htjeli da ostanu lojalni ovoj državi, ali nije bilo dokaza da se o tome piše. Također, nije bilo ni neke velike volje u samim redakcijama da se to objavljuje jer se smatralo da prvo treba pisati o stvarima koje su vezane uz rat, a događaju se Hrvatima.

RSE: Nestajali su neki viđeniji ljudi, kao onkolog Milutin Kutlić.

HEDL: Kada je pronađen mrtav doktor Kutlić, govorilo se da je poginuo od nekog snajperskog metka ili da je stradao od gelera. Nije bilo šanse da se u to vrijeme, kada je smrt bila svakodnevna, kada se na ulici pronalazilo i po desetak mrtvih ljudi, jer je Osijek bio cijelo vrijeme u okruženju i bio je izložen teškim svakodnevnim bombardiranjima, lako razluči što se dogodilo svakom od pojedinih ljudi. Imali smo neke naznake da se događaju stvari koje nemaju veze sa uobičajenim ratnim djelovanjima, ali tada nije bilo lako to istražiti, čak je bilo i vrlo nezgodno takva pitanja postavljali na press konferencijama, ili na nekim drugim službenim mjestima koja su mogla dati odgovore na ta pitanja.

RSE: Završetkom rata počinješ o tome da pišeš. Ko je prvi progovorio?

HEDL: Nije bilo lako doći do informacija o onome što se događalo u ratu u Osijeku, o tamnoj strani rata, zbog toga što oni koji su u tome sudjelovali nisu željeli o tome pričati. Oni koji su nešto znali, bili su uplašeni i nisu bili baš previše voljni da vam išta kažu. Uvijek se dogodi da netko ima malo više hrabrosti od ostalih i da s tom pričom izađe i da vam je kaže. Dio informacija možete saznati i iz nekih drugih izvora. Polako se jedan mozaik onoga što se događalo u Osijeku počeo slagati.

RSE: Da li se istina saznaje kada dođe do raskola među onima koji su počinili zločine, ili kada proradi savest, ili i jedno i drugo?

HEDL: Obično su to situacije koje su možda neka provala savjesti i nekih noćnih mora zbog onoga što su uradili. Oni su u nekim trenutcima, nekada pijanstva, nekada neke iznimne psihičke krize u koju zapadaju, spremni da vam kažu dio te priče.

O nekim pričama sam saznao od ljudi koji su sudjelovali u njima, ili su bili u blizini kada su se te stvari događale, od onih koji su bili voljni da o tome nešto ispričaju, a neke stvari, one manje, su se mogle dobiti na osnovu dokumenata, na osnovu policijskih istraga koje su bile rađene, ali daleko od očiju javnosti. Policija je u to vrijeme u Osijeku istraživala u mjeri u kojoj je to bilo moguće i pravila je zabilješke. Neki ljudi iz policije, koji se nisu slagali sa tim da se takve stvari gurnu pod tepih, koji su željeli da se one raščiste kada se u Osijeku zaustave ratna djelovanja, su bili jedan izvor informacija. Oni su upućivali, pomagali, upozoravali na to da su se događale stvari koje nisu imale veze sa ratom, da su se događale stvari koje ne služe na čast onima koji su ih činili, a to su ratni zločinci.

RSE: Da li je tvoj najveći izvor svedok koji je progovorio o zločinima koji su činjeni, čovek koji je bio član Glavašove jedinice?

HEDL: On je apsolutno najjači izvor koji sam imao u svojim pričama o ratnim zločinima u Osijeku. Pojavila se jedna vrlo mlada osoba koja je u vrijeme rata imala 16,5 godina, stariji maloljetnik, ali koja je aktivno sudjelovala u jedinici BOB, Branimirova osječka bojna, kojom je zapovijedao Branimir Glavaš, u to vrijeme sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Pojavila se osoba koja je iznimno dobro bila upućena u stvari koje su se događale u krugu oko Branimira Glavaša, koja je u dijelu tih stvari i sama sudjelovala.

RSE: Kako si došao do tog bivšeg dečaka?

HEDL: On danas ima 30 godina i radio je u hrvatskoj policiji, bio je prometni policajac. Imao je jednu relativno dobru i sigurnu društvenu poziciju, kao i redovnu plaću, ali je imao i jednu grižu savjesti sa kojom nije mogao da živi. Tražio je načina kako iz toga da ispliva. Znao je da se bavim temama koje su njemu bile jako dobre poznate. Javio mi se. Našli smo se u jednom osječkom kafiću. Na žalost, to se događalo dan pred moj ovogodišnji put u Peru. Bio sam šokiran onim što mi je ispričao. Nije bilo vremena za istraživanje i za punu priču za sljedeći broj novina. Javio sam se uredniku i rekao mu da imam jednu izuzetnu priču, ali da se bojim da bi mi mogla izmaći jer idem sutra na put koji sam dugo planirao i koji je bilo nemoguće odgoditi. Moglo se lako dogoditi da netko drugi tu priču pokupi, mada mi je izvor rekao da neće s nikim o tome razgovarati, nego da će čekati moj povratak i da će mi onda sve ispričati u detalje. Redakcija nije bila baš presretna time. Feral je inače poznat time da radi one teme od kojih druge novine okreću glavu, koje se nisu željele petljati u takve priče jer su smatrali da se takvim temama ne postiže čitanost i ne zarađuju lovorike.

Čim sam se vratio sa puta on me je odmah drugi dan potražio. Sjedili smo u nekoliko navrata i vrlo detaljno razgovarali o stvarima u kojima je on, Krunoslav Fehir učestvovao. Mogu reći njegovo ime jer je u međuvremenu provaljena njegova zaštita zahvaljujući njegovom ocu, što je nevjerojatno. Pričao mi je vrlo potanko, vrlo detaljno, vrlo precizno stvari u kojima je on sudjelovao, priznavši i da je sudjelovao u likvidaciji jedne osobe i to na jedan iznimno okrutan način. Kada sam ga upitao koji su njegovi motivi da danas o svemu tome priča, on je rekao: ''Upropastili su mi mladost, ali ne želim da mi upropaste i ostatak života. Želim s tom pričom izaći. Želim katarzu. Želim odgovarati za ono što sam uradio, ali također želim da odgovaraju i oni koji su me u tu priču uvukli, oni koji su mi naređivali ubojstva i oni koji su sve ovo vrijeme skrivali te stvari, a i danas to čine''.

RSE: Pretpostavljam da je verovao da će krivci doći pred sud.

HEDL: On je bio uveren u to, mada ja nisam. Poznavajući prilike u Hrvatskoj, bojao sam se da će to biti još jedna od onih priča koju znamo, koju ćemo objaviti, a oko koje se neće dogoditi ništa. Osoba s kojom sam razgovarao je u međuvremenu, dok sam bio na putu, otišla u Državno odvjetništvo u Zagreb, jer nije imao povjerenja razgovarati sa ljudima iz Državnog odvjetništva u Osijeku jer se bojao da su oni i daje pod utjecajem lokalne politike i moćnika koji ovdje vladaju već petnaestak godina, nego je tu svoju priču vrlo detaljno, u službenoj formi, iznio i pred državnim odvjetnikom u Zagrebu. Meni je to olakšalo cijelu situaciju. Moglo se dogoditi da se poslije objavljivanja takve priče, osoba koja mi je ispričala, predomisli. Zbog toga imate problema sa sudovima jer ljudi koji su u tu priču uvučeni mogu da vas tuže. Takve situacije sam imao ranije, i nitko baš pretjerano to ne voli. Kada je on sve ono što je ispričao meni dao i Državnom odvjetništvu to je imalo jednu službenu formu i meni je olakšalo situaciju. Razgovarali smo u nekoliko navrata i sve sam tonski snimao, iz dva razloga. Tonski snimak je puno obimniji od bilježaka, ali i ako bi se on, eventualno, predomislio i porekao svoju izjavu, imao bih dokaz. Na sreću, do toga nije došlo jer je on bio nevjerojatno uporan. Smatrao je da je sada pravi trenutak da se u tu priču uđe i tražio je pomoć medija jer je znao ako bi ta priča ostala samo između njega i državnog odvjetnika, da od toga, vjerojatno, ne bi bilo ništa.

RSE: Na kraju je otac otkrio njegov identitet.

HEDL: Priča o Krunoslavu, svjedoku koji je govorio o ratnim zbivanjima u Osijeku, koja su se događala pod vodstvom Branimira Glavaša, ima i stanovite elemente prave antičke drame. Otac Krunoslava Fehira, Josip, koji je i sam bio pripadnik jedinice BOB, otkrio je identitet svoga sina i čak ga je bio optužio da je sudjelovao u podmetanju eksplozije u policiji nekoliko godina kasnije jer se bojao da bi ta priča, kada bude došla u fazu istrage, sigurno mogla dovesti i do njega. Tu je postupio krajnje nečasno i žrtvovao je svoga sina po drugi put. Prvi put ga je žrtvovao kada ga je tako maloljetnog doveo u jedinicu u kojoj su se događale takve grozote. Odlučio je da u sukobu između Branimira Glavaša i njegovog sina, stane na stranu Glavaša, a protiv svoga sina. Od tada do danas je Krunoslav Fehir pod neprekidnom zaštitom policije i svakoga trenutka su uz njega najmanje dva policajca.

Javna je tajna da se mnoge stvari u Osijeku koje se tiču ratnih zločina vežu uz Glavaša, ali za to do sada nije bilo konkretnih dokaza. Bile su indicije, postojale su sumnje, postojale su stvari koje su povezivale njega i određene ratne događaje koji su se zbivali u Osijeku, ali je ovo bio po prvi put da se pojavila osoba koja je bila neposredno njemu podređena, u njegovoj blizini, koja je govorila ono što se događalo u garažama neposredno uz ratni ured Branimira Glavaša, nekih pet-šest metara ispod njegovog prozora. U te garaže su bili privođeni, ispitivani, mučeni, a potom i likvidirani osječki Srbi.

RSE: Ti si sa tako moćnim čovjekom već godinama u pravom malom ratu?

HEDL: O Glavašu sam napisao mnogo tekstova. Riječ je o tome da je taj čovjek u sve stvari koje su se događale u Osijeku duboko upleten, bilo da je riječ o ratu, bilo da je riječ o privatizaciji, koja je nakon rata uhvatila maha i u Osijeku, bilo da je riječ o sportu. U svim segmentima života on se pojavljuje. On se pojavljuje kao Hičkok u svojim filmovima, ima ga u svakom. Naravno da je moje pisanje o Glavašu bilo kritičko, a ne onakvo kako su pisale neke moje kolege koje su od njega pravili heroja i kovali ga u zvijezde. Pisao sam o njemu vrlo kritički jer znam da postoje mnogi razlozi i da on zaslužuje takav način pisanja. Dosta sam se bavio time što je on radio u ratu. Naravno da to izaziva određene kontra akcije. Morate biti spremni da ako dirate u nekoga, da će taj dirati i u vas. Imao sam takvih reakcija bezbroj. Bilo je mnogo toga što se u našem sukobu odvijalo, u kome sam pisao stvari koje njemu nisu godile, ali on je nalazio načina da me kompromitira, da govori o meni najružnije moguće stvari po medijima koji su njemu bili skloni, ali i da mi upućuje vrlo izravne prijetnje, od kojih su neke bile i vrlo nezgodne. Kada pišete ovakve stvari, morate računati i na to da ćete biti meta takvih ljudi i morate biti spremni da u takvim situacijama ponekada možda izvučete i deblji kraj. Osim verbalnih prijetnji i toga da sam ponekada znao biti vrlo neugodno napadan, ipak sam sačuvao živu glavu, za razliku od nekih koji to nisu. To je možda neka moja pobjeda u malom ratu koji sam vodio petnaest godina sa ljudima iz moje sredine, a Glavaš je sigurno najistaknutija osoba među njima.

RSE: Doživeo si da konkurentska novina o tebi napiše jedan tekst pod naslovom - Građanin Hedl, u kome kaže da je moguće da budeš kolateralna šteta unutar HDZ-ovskog rata.

HEDL: Tjednik Globus je ljetos, kada je bila u jeku posljednja afera koju sam pisao, ratna ubojstva u Osijeku, u kojoj je Krunoslav Fehir izravno optužio Branimira Glavaša, napisao jedan lijep tekst o meni. Prilično je neuobičajeno da konkurentska novina, ugledni tjednik kao što je Globus, napiše jedan vrlo lijep tekst u kojem je pohvalilo moj rad i sve ono što sam radio proteklih godina. To su oni plasirali vrlo uočljivo, na samom početku novina, na dvije stranice, sa velikom fotografijom koja je režirana, ali govori mnogo toga. Na fotografiji stojim na gomili novina. Imam flaster preko usta i ruke su mi vezane na leđima, što asocira na ljude o kojima sam pisao, a koji, na žalost, nisu imali tu sreću da prežive. To je bio jedan iznimno korektan i neuobičajen potez kolega iz druge redakcije koji su cijenili moj rad i koji su znali sa kakvim teškoćama sam se borio u Osijeku svih ovih petnaest godina i koji su mi na taj način odali jedno priznanje. Mislim da je to jedinstveni primjer toga da novinari o svom kolegi kažu neku lijepu riječ. Imao sam sreću da to budem ja.

RSE: Otkrio si i slučaj ubijenih civila, Srba iz Paulinog Dvora, čiji su leševi pronađeni čak u Lici. Otvorio si i taj slučaj i prvi si pisao o tome, a onda si to uporedio sa leševima ubijenih Albanaca koji su pronađeni po grobnicama u Srbiji.

HEDL: O slučaju Paulin Dvor sam pisao i ranije, prije nego su ti leševi pronađeni nekih 500 kilometara dalje od Osijeka, u Rizvanuši u Lici. Za mene je to jedan od najtragičnijih zločina koji se dogodio na području Osijeka, gdje je u noći između 11. i 12. prosinca 1991. godine ubijeno 19 civila, 18 srpske i jedan mađarske nacionalnosti. Selo Paulin Dvor nalazi se neposredno kraj Osijeka. U njemu su prije rata živjeli uglavnom Srbi, ali je to selo ostalo lojalno hrvatskoj državi i nije bilo nikakve oružane pobune. Svi ljudi koji su živjeli u Paulinom Dvoru su bili pod stalnom kontrolom hrvatske vojske, mada su oni živjeli kao i većina ljudi sa sela. To su mahom bili stariji ljudi jer su mlađi, ili bili angažirani u vojsci, ili su otišli za nekim drugim poslovima. U Paulinom Dvoru je živjelo oko tridesetak ljudi za vrijeme rata. Ono što im se dogodilo je užasno i pokazuje kako je bila zabluda rečenica predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, Milana Vukovića, koji je rekao da Hrvati, obzirom da su vodili obrambeni rat, nisu mogli činiti ratne zločine. Oni su ga počinili, i ne samo tu. O tome se znalo puno i o tome sam dosta pisao. Ispala je prava senzacija kada se otkrilo da su njihova tijela pronađena 500 kilometara dalje, u Rizvanuši, u Lici. Kada sam to saznao, nisam mogao vjerovati i za mene je to bio šok. Tada se pokazalo da ono što se događalo u Srbiji sa transportom leševa Albanaca sa Kosova u unutrašnjost Srbije, se događalo i u Hrvatskoj i da ni u tom segmentu nismo bili ništa manje okrutni, nego što smo znali govoriti da su činili Srbi na Kosovu, ili Srbi u dijelovima Hrvatske gdje su držali kontrolu. Sa velikim oprezom sam prišao toj temi jer nisam dobio nikakve službene informacije da se to i dogodilo. Imao sam polu informacije i izjave ljudi koji su mi tvrdili da je to točno. Sa velikim rizikom sam ušao u tu priču, ali se pokazalo da je bila od riječi do riječi točna.

RSE: Ti pronalaziš i zločince i žrtve. Tako si u Vojvodini ponašao jednog čoveka u koga je bilo pucano nekoliko put, i to u glavu, koji je bi bačen u Dravu, ali koji je preživeo.

HEDL: Riječ je o Radoslavu Ratkoviću, osobi koja je živjela u Osijeku do rata, i u ratu, i koja je jedna iz serije žrtava koje su bile likvidirane na istovjetan način. Ratković je, kao i desetine drugih Osječana, bio pokupljen sa svoga kućnog praga, odveden od nekoliko pripadnika hrvatske vojske pod izgovorom da ga vode na informativni razgovor. Od tada se tim ljudima gubio svaki trag. Oni su bili nakratko ispitivani i to uz primjenu velike fizičke okrutnosti u Dubrovačkoj ulici u Osijeku, u samom središtu grada, odakle su nakon svih ispitivanja i mučenja odvođeni na Dravu gdje im je pucano u glavu i tako je okončao njihov život. Ratković je imao neobičnu sudbinu jer je preživio pokušaj likvidacije. Njega su nakon ispitivanja i odvođenja od kuće, doveli do obale Drave. Zavezali su mu ruke na leđima, stavili mu ljepljivu traku preko usta i pucali su mu u glavu. Nevjerojatna je da je on ostao živ i nakon toga što je pao u vodu, a riječ je o 12. mjesecu, kada je voda Drave iznimno hladna i čovjek u punoj kondiciji teško ispliva. On je imao neku nadljudsku snagu i uspio je nakon hitca u glavu, koji mu je prošao kroz čeljust, isplivati. Uspio se osloboditi trake sa usta i mogao je normalno disati. Kada je isplivao, osobe koje su ga likvidirale, su primijetile da je živ i ponovo su pucale dok je bio u vodi i ponovo su ga pogodile na isto mjesto kao i prije, tako da je i nakon toga hica u glavu ostao živ. Zadnjim atomima snage je zaronio i isplivao više nizvodno i vidio kako njegovi krvnici odlaze. Tada je znao da ima šanse da se spase. Danas živi u jednom selu u Vojvodini. Pronašao sam ga zahvaljujući njegovoj rodbini koja živi u Osijeku i koja mi je dala njegovu adresu. U početku nije želio tu priču ispriča javno za hrvatske medije i nije bio voljan da se slika za novine, već je napravljena fotografija s potiljka, da se vidi manji dio lica, jer se bojao da ga ne pronađu i ne ubiju.

RSE: Da li novi susedi znaju njegovu priču?

HEDL: Oni znaju za njegovu priču, ali on živi jedan normalan život. Nevjerojatno je koliko je on i danas vitalan i koliko je pun snage i volje za životom. Shvatio je da to što mu se dogodilo je čist dobitak na koji nije računao.

RSE: Otkrio si jednog osumnjičenog zločinca u selu u blizini Vukovara. Kakav je to bio susret?

HEDL: Nakon što je u Hrvatskoj na televiziji prikazana užasna scena o likvidaciji šest Bošnjaka u Trnovu, kraj Srebrenice, koje su likvidirali pripadnici skupine Škorpioni, došao sam u kontakt sa nekim osobama koje su mi sugerirale da bi se jedan od katova mogao nalaziti u Šidskim Banovcima, u mjestu na samoj granici sa Srbijom, na istoku Hrvatske, da on i dalje živi mirno kao običan građanin. Malo mi je zvučala nevjerojatno ta informacija, ali svaku informaciju koju dobijem nastojim provjeriti. Kada mi se javio novinar iz The New York Times-a, Nicholas Wood, s kojim sam ranije radio neke zajedničke stvari, rekao mi je da i on ima slične informacije. Onda smo Nicholas Wood i ja, tragom te informacije, otišli jednog nedjeljnog jutra u Šidske Banovce da vidimo da li osoba koja je pucala u golobrade dječake neposredno kraj Srebrenice tamo živi. Vozeći se kolima tog jutra pričali smo da zvuči nevjerojatno da bi neki krvnik sjedio u nekim Šidskim Banovcima i čekao da dođu novinari da ga pronađu. Bilo nam je logično da živi u bijegu i da pokušava da sačuva svoju kožu. Kada smo došli u Šidske Banovce, koji su pored Šida, ali sa hrvatske strane, našli smo njegovu kuću jer je u telefonskom imeniku postojao samo jedan Davidović, ali ne na njegovo ime. Vrata nam je otvorila starija gospođa i ustanovili smo kasnije da je ona majka Slobodana Davidovića. Pitali smo je gdje je on, a ona je rekla da je otišao u crkvu. Mislili smo da je ona shvatila da smo novinari i da hoće što prije da odemo, da mu da vremena da se sakrije i da pobjegne. Kada smo otišli do crkve, tamo je stajao jedan čovjek sa nekoliko starijih žena. Pitao sam ga da li zna Davidovića. On je rekao da je to on. Ostao sam u šoku, ali kada sam ga bolje pogledao u lice, shvatio sam da bi mogao biti jedan od onih koji su bili pripadnici Škorpiona, stariji za desetak godina, ali nije baš bilo sigurno da li je o njemu riječ. Pitao sam ga da li je bio pripadnik Škorpiona. Rekao je da je bio. Pitao sam ga da li ste vi onaj koga smo neko večer vidjeli na televiziji. Rekao je da jeste. Ostali smo šokirani. Nicholas Wood je na brzinu snimio nekoliko fotografija sa boka. Pitao sam ga kao se osjeća, a on je rekao kao i svako drugi koji bi tako što počinio. Nakon toga više nije htio ništa da kaže. Otišao je u crkvu.

RSE: Davidović je u međuvremenu uhapšen. Pronašli ste ga desetak dana nakon prikazivanja dokumentarnog snimka na Hrvatskoj televiziji. Da li si razgovarao sa meštanima toga sela?

HEDL: Kada je otišao u crkvu, vratili smo se do njegove kuće i pitali smo njegovu majku da li je vidjela taj film. Rekla je da nije, ali da je čula od mještana. Pitali smo je kako se osjeća jer je njen sin sudjelovao u masakru. Ona je rekla: ''Doći će vrijeme kada će majke proklinjati plodove utrobe svoje''. Nakon toga više nije bila voljna da bilo što o tome kaže. Otišli smo do nekih susjeda koji su stanovali u blizini i upitali ih da li znaju tko je Davidović i da li su vidjeli snimke na televiziji. Rekli su da ne mogu vjerovati da je on ta osoba jer je prema njima bio pošten, pomagao im je, bio je vrlo tih, vrlo povučen i miran i da je bio jedan od ljudi za koje oni nikada ne bi pretpostavljali da je počinio takve zločine.

RSE: Kako ti se čini sadašnja klima u Hrvatskoj, u Srbiji i u Crnoj Gori u odnosu na ratne zločine i ratne zločince?

HEDL: Velika većina građana je shvatila da se treba distancirati od onih koji su počinili ratne zločine i da nisu u pitanju nikakvi nacionalni heroji, niti osobe koje bi trebale zaslužiti počasti jer su stajale na braniku domovine. U Hrvatskoj veliki dio ljudi je ušao u rat iz najplemenitijih pobuda, da brani svoje kuće, svoja mjesta, svoju državu, ali je među njima bilo i onih koji su činili stvari zbog kojih se i danas i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni toliko govori o ratu i o ratnim zločincima.

RSE: U Sanaderovoj Hrvatskoj i Koštuničinoj Srbiji, 2005. godine, da li se lakše može otvoriti ta priča i da li je jasno šta je bilo dobro, a šta zlo u devedesetim godinama?

HEDL: Priča u Hrvatskoj se dosta otvorila, a ne znam za Srbiju. Znam nešto malo od ljudi sa kojima kontaktiram i iz nekih svojih kraćih boravaka u Srbiji. Vidim da se klima i tamo mijenja. U Hrvatskoj se definitivno počela mijenjati. Iako je Sanader pripadnik HDZ-a, on je svjestan toga da je glavni vanjskopolitički cilj uvođenje Hrvatske u Evropsku uniju, bez čega teško da se Hrvatska može smatrati jednom modernom državom i teško da može opstati u okruženju kao jedna normalna država. Također je jasno da pod hipotekom ratnih zločina i hipotekom ugnjetavana nacionalnih manjina to neće biti moguće. Napravljen je jedan obrat i mislim da je Sanader u tom pogledu povukao cijeli niz dobrih poteza i stvorio je jednu klimu u kojoj se danas u Hrvatskoj vrlo otvoreno govori o ratnim zločinima, u kojoj su ljudi počeli shvaćati da su i Hrvati sudjelovali u stvarima za koje su ranije optuživali samo Srbiju.

RSE: Da li tu promenu klime osećaš i u svome neposrednom okruženju?

HEDL: Reakcije ljudi su uglavnom pozitivne. Neki nepoznati ljudi mi prilaze i kažu mi da tako nastavim. Postoje, naravno, i drugačije reakcije i ljudi koji kažu da ne treba toliko da čačkam po stvarima koje su se dogodile Srbima. Odgovaram im da sam pisao i o drugim ratnim zločinima koji su se dogodili i da kada je u pitanju žrtva mislim da je najmanje važna njena nacionalnost. Žrtva je žrtva i sigurno da će za nekim sinom plakati jednako i srpska i hrvatska majka. Jednako tako je to moja dužnost. Dugo vremena živim u Osijeku. Rođeni sam Osječanin i tu sam proveo najveći dio svoga života i ne želim da taj grad, za koji smatram da je uvijek bio tolerantan, ima neku hipoteku grada u kome su se događale ružne stvari i da svi mi koji živimo u tom gradu budemo za to krivi. Neka oni koji su činili te stvari danas za to odgovaraju i neka se hipoteka sa ostalih građana ovoga grada, koji u tome nisu sudjelovali, skine.

RSE: Da li si imao trenutke malodušnosti u kojima si hteo od svega da odustaneš?

HEDL: Bilo je takvih trenutaka i uglavnom su dolazili iz krugova moje obitelji koja je ispaštala, kao što sam ispaštao i ja. Znali su mi reći da sam toliko stvari napisao, a ništa se nije dogodilo, nema nikakvih sudskih represija prema onima o kojima si pisao, ništa se ne događa. Ipak sam vidio da svaki taj tekst i sve ono što napišem predstavlja jedan mali kamičak u mozaiku koji ipak daje sliku o tome što se dogodilo. Mislim da su se polako počele mijenjati okolnosti i da se jedna društvena klima polako, ali sigurno, mijenja.

RSE: I tako sve do natpisa - Građanin Hedl u Globusu?

HEDL: Da.

RSE: Jedva čekaš da odahneš od ovih tema i da napišeš putopisnu knjigu jer si putovao dosta. Veruješ li da će ponestati ovih ratnih priča i da ćeš moći da se okreneš svojim iskustvima u dalekim zemljama?

HEDL: Volio bih da se tamna strana zatvori, da se ratne priče završe, da se ljudi okrenu budućnosti i da se više ne bavimo onim što je bilo proteklih godina. Sve dok se to ne bude učinilo, dok se te stvari ne budu poslagale na svoje mjesto, nastojati ću da, onoliko koliko mogu kao novinar, i dalje radim, ali bih volio da se moje buduće novinarsko djelovanje odnosi na nešto drugo. Ipak ulazim u godine kada polako treba razmišljati i o nekim mirnijim temama, o nečem što je ugodnije i lakše jer sam mnogo radio ovih godina i osjećam se malo izraban kada su u pitanju ozbiljnije teme. Volio bih raditi neke jednostavnije i ljepše stvari čiji su temelj ova putovanja na koje se jedanput godišnje otisnem i kada dam oduška nekim svojim afinitetima. I supruga i ja smo novinari i razumijemo naš posao i muke koje imamo. Dogovorimo se da novac koji uštedimo tokom godine uložimo u neko zanimljivo putovanje. Ove godine smo bili u Peru i vidjeli smo jako puno od te prelijepe zemlje. Bili smo i na nezaboravnom, četiri-dnevnom putu do Maču Pikču. Vidjeli smo sve ono što ta zemlja ima, od pustinjske obale uz Pacifički ocean na jugu, preko jezera Titikaka, do dijela amazonske džungle koju Peru dijeli sa Bolivijom i sa Brazilom. To je bio jedan fascinantan put i napravio sam puno bilježaka. Trebat ću vremena da to sve pretočim u neke ozbiljnije putopise i slike. Peru je pet puta veći od Velike Britanije i radi se o ogromnoj zemlji.

Ogromna je i Indonezija u kojoj smo bili prošle godine i gdje smo imali priliku da vidimo dosta od te zemlje, uključujući otoke Sumatru, Javu, Bali. Bili smo i na jednom prekrasnom izletu od nekoliko dana na Borneu gdje smo imali prilike hodati po džungli i vidjeti nevjerojatne tvorove koji tamo žive.

U Evropi, osobito me je fascinirao put u Norvešku, gdje smo napravili i korak više od uobičajene ture, pa smo otišli na jedan udaljeni otok koji pripada Norveškoj i koji se nalazi duboko u Polarnom krugu. Bili smo u vrijeme kada traju poznate bijele noći. Hodali smo po ledenjacima i vidjeli jednu fascinantnu surovost klime, ali i jednu vitalnost života koja tamo postoji.

Fascinantno je bilo i putovanje po Kubi, gdje smo imali prilike vidjeti jedan komunizam koji je stao pedesetih godina i koja izgleda kao lik prošlosti, počevši od automobila koje vidite na ulici, a najmlađi su iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Kuba izgleda kao muzej automobila. Vidjeli smo jednu siromašnu, ali prekrasnu zemlju, zemlju dragih ljudi sa kojima je bilo vrlo ugodno razgovarati.
XS
SM
MD
LG