Subota, 29.10.2005.
U posljednje se vrijeme često znam uloviti u promatranju drveća. S opčinjenošću nekoga tko prvi puta uočava određene “slike”, hodam gradom naginjući se kroz ograde u dvorišta koja nude raskošne slike zasljepljujućih boja. Pa čak i ono posve sivo, ili već ogoljelo drvo može me impresionirati, njegove suhe kvrgave grane, poput starih kostiju. U pauzi između krečenja stana, bušenja rupa u zidovima, telefoniranja, razgovora s uglavnom neosjetljivim i sebičnim ljudima, pisanja tekstova, pranja, guljenja krumpira, trčanja doktoru ili nekog od sasvim nesvrhovitih, ali uvijek motivirajućih filozofskih razgovora s mojim životnim saputnikom, u pauzi dakle od sveprisutne životne halabuke, čija para neprestano šišti na sve strane, pa čak za u vrijeme sna, u jednom iskradajućem momentu izlazim na balkon i lovim krošnju jednog osušenog drveta. Oko njega je još vrlo nabujalo raslinje, krošnje pune žutog cvijetnog ploda ili debelog kožnatog lišća. Preko puta pak zadivljujuće i dostojanstvene krošnje visokih čempresa. Promatram ih nekoliko trenutaka, u istodobnom ushićenju i žaljenju. Van Gogh je mogao stranice i stranice svojih pisama bratu ispuniti opisima drveća, riječima kojima je želio uhvatiti bezbrojne nijanse boja lišća ili sunčevog odsjaja na njima. Strast, čistoću, životnost koju je veliki slikar pronalazio i osjećao u prirodi i slikarstvu mogu razumjeti. Žalim samo za time što meni nije dan barem komadić takvog slikarskog talenta. Onda bi sve ove nezgrapne riječi koje uzalud trošim na priču o krošnjama drveća bile suvišne, sve bi se najednom istopile pred snagom i rječitošću jedne jedine slike.
Nedjelja, 30.10.2005.
Neki sam dan u novinama vidjela sliku poznatog hrvatskog slikara, čija se retrospektivna izložba upravo održava u Zagrebu. Vidjela sam i ranije neke njegove slike, ali ova je bila osobita. Prikazivala je jedan zimski pejzaž, perivoj, vjerojatno zagrebački, zaogrnut magličastom bjelinom snijega. Mislim da je osoba koja je promicala tim perivojem imala modro plavi kaput. Slika je motivski iznimno “obična”, izvedbom može se reći gotovo savršena. Predočava svu nježnost, intimnost, suptilnu profinjenost kakvu zimski dan ponekad može donijeti. Pruža utjehu. Jedan pogled na tu sliku rekao mi je da je ovaj slikar istinski talent. Cijelog sam dana, pa i kasnije, potiho mislila na tu sliku, misao na nju mi je, čudno je to reći, davala snage. Ime slikara koji ju je naslikao je Mumir Vejzović.
Ponedjeljak, 31.10.2005.
Negdje sam nedavno pročitala da je Baudelaire volio oblake. To me je saznanje obradovalo. Bila je to čista radost taštine – u posljednjih pet, šest godina i sama primjećujem kako često promatram oblake, divim se njihovim oblicima. Baudelaire, osobnost, estetika, pogled na svijet kojeg doživljavam bliskim. Njegova ljubav prema oblacima otkriva jednostavnu, nekamufliranu žudnju za životom i odnosima kakve nije pronašao u životu na zemlji. Oblaci, protuteža svemu zemaljskom, svemu teškom i prljavom od blata i ljudske muke.
Utorak, 01.11.2005.
Moja me susjeda po ne znam koji puta pita o poslu kojim se moj muž i ja bavimo. Kako možemo pisati, od kuda nam teme o kojima pišemo? Njoj je sve to tako nejasno i čudno. Kažem joj da mi to moramo raditi, mi živimo od novinarstva, za to smo plaćeni. Ona sumnjičavo vrti glavom. Ne želi nas prihvatiti. U sebi misli da smo obični neradnici koji se nekim sretnim čudom “krpaju” iz mjeseca u mjesec. Ili misli da pod jastukom držimo čarape prepune novaca, a pred njom i njenim mužem glumimo skromnost - pred njima koji rade od jutra do sutra, za još noviji, još bolji automobil. Ali kakve mi uopće imamo veze s njima? Zašto je potrebno uspoređivanje? Znači li to da ako smo susjedi, da se moramo natjecati? Moje misli osciliraju od sažaljenja prema primitivnim, vrlo jednostavnim ljudima čija je nutrina posve isprana, koji za sve vide ključ u materijalnom, pa sve do ljutnje, bijesa, nemoći. Spremna sam istoga trena zalediti odnose s takvim ljudima, ali gdje bi me to dovelo? Ako malo bolje razmislim, odnose s drugim ljudima zapravo gotovo da i nemam – glumiti ne znam, a iskrene, dobronamjerne ljude pronalazim sve teže.
Srijeda, 02.11.2005.
O bolesti i smrti razmišljam uvijek, ili gotovo uvijek. Ali ovih dana zacijelo s puno manje intenziteta nego što to čini cijela Hrvatska, velik broj njenih građana. Ljudi uhvaćeni u mrežu paranoje koju mediji sustavno stvaraju posljednjih tjedana – svi ćemo uskoro pomrijeti od virusa ptičje gripe! Sve, sve vijesti govore neprestano o tome, sve novine. Svijet je mjesto propasti i kataklizme, tajfuni, potresi, velike tragedije, a sada još i ptičja gripa. I tko bi onda mislio o kapitalizmu, robovanju, izrabljivanju, ponižavanju, dehumanizaciji, gubitku morala i totalnog pada sustava vrijednosti? Pristati ćemo na sve, služiti ćemo kapitalističkoj mašineriji do vječnosti, nekolicini tisuća povlaštenih, bogatih i dokonih koji upravljaju ovim svijetom, nećemo koristiti vlastiti razum, nećemo se protiviti, nećemo napredovati. Pokorno ćemo gledati TV programe i biti vaši robovi do groba, samo ne dajte da nas pokosi ptičja gripa!
Četvrtak, 03.11.2005.
Želim još nešto reći o susjedi. Susjeda ima malo dijete. Dijete je drago, veselo. Radujem se susretu s njim – kada ga ugledam, lice mi odmah poprimi grimasu sreće i smijeha. I lice malog djeteta preobrazi se u grimasu dragosti, isprva stidljivo i bojažljivo, a zatim sve sigurnije. Tepam mu, škakljam ga po stopalima. Dijete i ja se smijemo, susjeda se smije. Tako je dobro, tako smo svi zadovoljni. Ja, jer na taj način izbjegavam loš i besmislen razgovor sa susjedom, koji me ispunjava zlovoljom i umorom, susjeda, jer pridajem znatnu pažnju njenom djetetu, i malo dijete jer ga zabavljam i veselim. I tu je problem naše komunikacije riješen, sve dotle dok dijete jednoga dana ne odraste i otuđi se od svojih roditelja, ili napokon postane isto kao i oni.
Petak, 04.11.
Suprug i ja odlazimo na kupanje. More je sada već hladnije, ali ne toliko hladno da bismo odustali od njega. Za većinu ljudi mi smo čudaci koji, dok normalan svijet trči za novcem, na pustoj jesenskoj plaži ulazimo u hladnu morsku vodu. Istina je, voda je isprva hladna, ali tijelu već nakon par minuta provedenih u vodi postaje toplije, dok se napokon sasvim ne opustimo i počnemo uživati u plivanju.
U posljednje se vrijeme često znam uloviti u promatranju drveća. S opčinjenošću nekoga tko prvi puta uočava određene “slike”, hodam gradom naginjući se kroz ograde u dvorišta koja nude raskošne slike zasljepljujućih boja. Pa čak i ono posve sivo, ili već ogoljelo drvo može me impresionirati, njegove suhe kvrgave grane, poput starih kostiju. U pauzi između krečenja stana, bušenja rupa u zidovima, telefoniranja, razgovora s uglavnom neosjetljivim i sebičnim ljudima, pisanja tekstova, pranja, guljenja krumpira, trčanja doktoru ili nekog od sasvim nesvrhovitih, ali uvijek motivirajućih filozofskih razgovora s mojim životnim saputnikom, u pauzi dakle od sveprisutne životne halabuke, čija para neprestano šišti na sve strane, pa čak za u vrijeme sna, u jednom iskradajućem momentu izlazim na balkon i lovim krošnju jednog osušenog drveta. Oko njega je još vrlo nabujalo raslinje, krošnje pune žutog cvijetnog ploda ili debelog kožnatog lišća. Preko puta pak zadivljujuće i dostojanstvene krošnje visokih čempresa. Promatram ih nekoliko trenutaka, u istodobnom ushićenju i žaljenju. Van Gogh je mogao stranice i stranice svojih pisama bratu ispuniti opisima drveća, riječima kojima je želio uhvatiti bezbrojne nijanse boja lišća ili sunčevog odsjaja na njima. Strast, čistoću, životnost koju je veliki slikar pronalazio i osjećao u prirodi i slikarstvu mogu razumjeti. Žalim samo za time što meni nije dan barem komadić takvog slikarskog talenta. Onda bi sve ove nezgrapne riječi koje uzalud trošim na priču o krošnjama drveća bile suvišne, sve bi se najednom istopile pred snagom i rječitošću jedne jedine slike.
Nedjelja, 30.10.2005.
Neki sam dan u novinama vidjela sliku poznatog hrvatskog slikara, čija se retrospektivna izložba upravo održava u Zagrebu. Vidjela sam i ranije neke njegove slike, ali ova je bila osobita. Prikazivala je jedan zimski pejzaž, perivoj, vjerojatno zagrebački, zaogrnut magličastom bjelinom snijega. Mislim da je osoba koja je promicala tim perivojem imala modro plavi kaput. Slika je motivski iznimno “obična”, izvedbom može se reći gotovo savršena. Predočava svu nježnost, intimnost, suptilnu profinjenost kakvu zimski dan ponekad može donijeti. Pruža utjehu. Jedan pogled na tu sliku rekao mi je da je ovaj slikar istinski talent. Cijelog sam dana, pa i kasnije, potiho mislila na tu sliku, misao na nju mi je, čudno je to reći, davala snage. Ime slikara koji ju je naslikao je Mumir Vejzović.
Ponedjeljak, 31.10.2005.
Negdje sam nedavno pročitala da je Baudelaire volio oblake. To me je saznanje obradovalo. Bila je to čista radost taštine – u posljednjih pet, šest godina i sama primjećujem kako često promatram oblake, divim se njihovim oblicima. Baudelaire, osobnost, estetika, pogled na svijet kojeg doživljavam bliskim. Njegova ljubav prema oblacima otkriva jednostavnu, nekamufliranu žudnju za životom i odnosima kakve nije pronašao u životu na zemlji. Oblaci, protuteža svemu zemaljskom, svemu teškom i prljavom od blata i ljudske muke.
Utorak, 01.11.2005.
Moja me susjeda po ne znam koji puta pita o poslu kojim se moj muž i ja bavimo. Kako možemo pisati, od kuda nam teme o kojima pišemo? Njoj je sve to tako nejasno i čudno. Kažem joj da mi to moramo raditi, mi živimo od novinarstva, za to smo plaćeni. Ona sumnjičavo vrti glavom. Ne želi nas prihvatiti. U sebi misli da smo obični neradnici koji se nekim sretnim čudom “krpaju” iz mjeseca u mjesec. Ili misli da pod jastukom držimo čarape prepune novaca, a pred njom i njenim mužem glumimo skromnost - pred njima koji rade od jutra do sutra, za još noviji, još bolji automobil. Ali kakve mi uopće imamo veze s njima? Zašto je potrebno uspoređivanje? Znači li to da ako smo susjedi, da se moramo natjecati? Moje misli osciliraju od sažaljenja prema primitivnim, vrlo jednostavnim ljudima čija je nutrina posve isprana, koji za sve vide ključ u materijalnom, pa sve do ljutnje, bijesa, nemoći. Spremna sam istoga trena zalediti odnose s takvim ljudima, ali gdje bi me to dovelo? Ako malo bolje razmislim, odnose s drugim ljudima zapravo gotovo da i nemam – glumiti ne znam, a iskrene, dobronamjerne ljude pronalazim sve teže.
Srijeda, 02.11.2005.
O bolesti i smrti razmišljam uvijek, ili gotovo uvijek. Ali ovih dana zacijelo s puno manje intenziteta nego što to čini cijela Hrvatska, velik broj njenih građana. Ljudi uhvaćeni u mrežu paranoje koju mediji sustavno stvaraju posljednjih tjedana – svi ćemo uskoro pomrijeti od virusa ptičje gripe! Sve, sve vijesti govore neprestano o tome, sve novine. Svijet je mjesto propasti i kataklizme, tajfuni, potresi, velike tragedije, a sada još i ptičja gripa. I tko bi onda mislio o kapitalizmu, robovanju, izrabljivanju, ponižavanju, dehumanizaciji, gubitku morala i totalnog pada sustava vrijednosti? Pristati ćemo na sve, služiti ćemo kapitalističkoj mašineriji do vječnosti, nekolicini tisuća povlaštenih, bogatih i dokonih koji upravljaju ovim svijetom, nećemo koristiti vlastiti razum, nećemo se protiviti, nećemo napredovati. Pokorno ćemo gledati TV programe i biti vaši robovi do groba, samo ne dajte da nas pokosi ptičja gripa!
Četvrtak, 03.11.2005.
Želim još nešto reći o susjedi. Susjeda ima malo dijete. Dijete je drago, veselo. Radujem se susretu s njim – kada ga ugledam, lice mi odmah poprimi grimasu sreće i smijeha. I lice malog djeteta preobrazi se u grimasu dragosti, isprva stidljivo i bojažljivo, a zatim sve sigurnije. Tepam mu, škakljam ga po stopalima. Dijete i ja se smijemo, susjeda se smije. Tako je dobro, tako smo svi zadovoljni. Ja, jer na taj način izbjegavam loš i besmislen razgovor sa susjedom, koji me ispunjava zlovoljom i umorom, susjeda, jer pridajem znatnu pažnju njenom djetetu, i malo dijete jer ga zabavljam i veselim. I tu je problem naše komunikacije riješen, sve dotle dok dijete jednoga dana ne odraste i otuđi se od svojih roditelja, ili napokon postane isto kao i oni.
Petak, 04.11.
Suprug i ja odlazimo na kupanje. More je sada već hladnije, ali ne toliko hladno da bismo odustali od njega. Za većinu ljudi mi smo čudaci koji, dok normalan svijet trči za novcem, na pustoj jesenskoj plaži ulazimo u hladnu morsku vodu. Istina je, voda je isprva hladna, ali tijelu već nakon par minuta provedenih u vodi postaje toplije, dok se napokon sasvim ne opustimo i počnemo uživati u plivanju.
