Proces povratka je uglavnom dovršen, u obnovljene kuće vratila se većina izbjeglih i protjeranih Hrvata, ali povratnički život i dalje je gorak, ističe predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske Josip Kompanović:
„Naše analize pokazuju da je stopa nezaposlenosti još uvijek preko 50 posto u tim područjima.“
Nikola Mateković iz Majura kod Hrvatske Kostajnice kaže da je lijepo vidjeti obnovljene kuće po Slavoniji, Baniji… ali to nije to:
„Čitava je problematika u tome što se krovovi crvene, a gospodarstvo je zamrlo i vrlo teško se obnavlja, tako da mladi ljudi koji završe škole, bježe ponovno u prognanstvo, idu trbuhom za kruhom, jedni u Zagreb, drugi u Rijeku, treći u Varaždin i u ove gradove koji nisu pretrpjeli ratna stradanja i razaranja.“
Pojašnjava da je na cijeloj Baniji obnovljena tek drvna industrija u Majuru, trikotaža Pounje…
„Zatim, znate kakva je situacija u Sisku sa željezarom. Nešto se pokušava. Jedino ,Gavrilović‘ stabilno radi u Petrinji. Ima još tih nekih manjih gospodarstava, ali to je mali broj zaposlenih. A, vidite, i brutoproizvod po zaposlenom je negdje između dvije i dvije i po tisuće dolara, dok je u Zagrebu isti 18,5 tisuća.“
Vukovarac Dragutin Glasnović ima dvije kćeri:
„One su završile Filozofski fakultet u Zagrebu, i jedna i druga, i sumnjam da će se ikada vratiti. Radi se o egzistenciji.“
Cecilija Barić iz Pakraca:
„Svugdje je dobro gdje ima posla, ako ima zaposlenih. Ali ako su svi na socijali, to je jako teško. Najosnovnije režije se ne mogu platiti. A onda možete zamisliti kako je kad treba staviti ručak na stol svaki dan.“
Kaže kako se ne može oteti dojmu da je onima koji su otišli u treće zemlje danas lakše nego povratnicima u vlastite kuće:
„Bolje je onima koji se sad vesele, koji su u Australiji, šalju nam kazete pa ih gledamo kako uživaju. Njima je dobro što su otišli, a teško nama što smo ostali.“
Zbog cjelokupne situacije na područjima povratka predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske Josip Kompanović najavljuje da će od Vlade tražiti i donošenja zakona o naknadi ratne štete, čime bi se osobito pomoglo uništenim seoskim imanjima:
„Sjećamo se svi da su se konvoji traktora i kombajna i priključnih strojeva selili iz Hrvatske u Vojvodinu i tamo na subotičkoj i okolnim pijacama prodavani u bescjenje. Dakle, za stradalnike Domovinskog rata koji su, ne svojom krivnjom, platili najveći ceh stvaranja hrvatske države, predlažemo donošenje jednog takvog zakona koji će kroz određeno vrijeme koje je državi prihvatljivo, odrediti naknadu ratne štete.“
„Naše analize pokazuju da je stopa nezaposlenosti još uvijek preko 50 posto u tim područjima.“
Nikola Mateković iz Majura kod Hrvatske Kostajnice kaže da je lijepo vidjeti obnovljene kuće po Slavoniji, Baniji… ali to nije to:
„Čitava je problematika u tome što se krovovi crvene, a gospodarstvo je zamrlo i vrlo teško se obnavlja, tako da mladi ljudi koji završe škole, bježe ponovno u prognanstvo, idu trbuhom za kruhom, jedni u Zagreb, drugi u Rijeku, treći u Varaždin i u ove gradove koji nisu pretrpjeli ratna stradanja i razaranja.“
Pojašnjava da je na cijeloj Baniji obnovljena tek drvna industrija u Majuru, trikotaža Pounje…
„Zatim, znate kakva je situacija u Sisku sa željezarom. Nešto se pokušava. Jedino ,Gavrilović‘ stabilno radi u Petrinji. Ima još tih nekih manjih gospodarstava, ali to je mali broj zaposlenih. A, vidite, i brutoproizvod po zaposlenom je negdje između dvije i dvije i po tisuće dolara, dok je u Zagrebu isti 18,5 tisuća.“
Vukovarac Dragutin Glasnović ima dvije kćeri:
„One su završile Filozofski fakultet u Zagrebu, i jedna i druga, i sumnjam da će se ikada vratiti. Radi se o egzistenciji.“
Cecilija Barić iz Pakraca:
„Svugdje je dobro gdje ima posla, ako ima zaposlenih. Ali ako su svi na socijali, to je jako teško. Najosnovnije režije se ne mogu platiti. A onda možete zamisliti kako je kad treba staviti ručak na stol svaki dan.“
Kaže kako se ne može oteti dojmu da je onima koji su otišli u treće zemlje danas lakše nego povratnicima u vlastite kuće:
„Bolje je onima koji se sad vesele, koji su u Australiji, šalju nam kazete pa ih gledamo kako uživaju. Njima je dobro što su otišli, a teško nama što smo ostali.“
Zbog cjelokupne situacije na područjima povratka predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske Josip Kompanović najavljuje da će od Vlade tražiti i donošenja zakona o naknadi ratne štete, čime bi se osobito pomoglo uništenim seoskim imanjima:
„Sjećamo se svi da su se konvoji traktora i kombajna i priključnih strojeva selili iz Hrvatske u Vojvodinu i tamo na subotičkoj i okolnim pijacama prodavani u bescjenje. Dakle, za stradalnike Domovinskog rata koji su, ne svojom krivnjom, platili najveći ceh stvaranja hrvatske države, predlažemo donošenje jednog takvog zakona koji će kroz određeno vrijeme koje je državi prihvatljivo, odrediti naknadu ratne štete.“
