Dostupni linkovi

Nešta raditi da se narod zaposli


Gradnja 15 kilometara puta koji je Žepu povezao sa Han Pijeskom i vožnju prema glavnom gradu BiH učinio mnogo kraćom je završena. Enver Štitkovac, vlasnik “Žepa inžinjeringa”, poduzeća koje je samoincijativno započelo ovaj posao, uz obećanje države da će priskočiti u pomoć, ljut je, ali i ponosan:

“Ja ne znam da imamo tu države o kojoj se priča. Ja bih najvolio da je ima ovdje nego hiljadu puteva. A što se tiče kao mene, ja sam Žepljak, ovdje rođeni, privatnik sam 33 godine. I danas mi je sretan dan - da moja Žepa ima asfalt i povezu sa svijetom.”

Poduzetnik koji je iz Žepe otišao prije 35 godine, uvijek joj se vraćao, a sada joj poklonio investiciju vrijednu pet miliona maraka:

“Nisam se nikada odrekao moje Žepe, i to mi je najdraže mjesto na svijetu. Kroz ovaj put sam vidio da je tu bilo djelidbe Bosne, da su tu peksinave stvari, da onaj kaže ovo u Federaciji, a onaj tam ono. A to su budale, oni ne znaju da mi imamo grunt ovdje, imamo grunt, ovo svako ima grunt. Nemamo grunta u Sarajevu, razumiješ. I ja jednu stvar znam: ko ne zna prošlost nema pravo na budućnost.”

U Žepu se do danas vratilo više od 200 porodica koje žive u dosta teškim uvjetima. Više od 50 osoba je bez ikakvih primanja, a samo 20 posto povratnika ima stoku. Prije rata stanovnici Žepe radili su u ovdašnjim i poduzećima u Rogatici, a kućni budžet dopunjavali kroz stočarstvo. Predsjednik Mjesne zajednice, Mustafa Omanović:

“Sad nema ni stočarstva. Znači mi smo, kako bih vam rekao, zaobiđeni u svemu, i u obnovi kuća i u stočnom fondu i mehanizaciji. Nemamo ni ljekara, nemamo ni prevoza.”

U četevrorazrednoj školi nastavu pohađa samo pet učenika, što dovoljno govori o strukturi povratnika u ovo mjesto. Učitelj Rifet Medošević živi u zbornici:

“Evo ja drugu godinu radim. Ja sam inače penzioner. Radim to da se škola ustvari ne bi zaključala, da ne bi doživjela sudbinu škole u Požeti.”

Nina Omanović godinama boravi u šupi koju je prije rata koristila za sušenje mesa. U nehumanim uvjetima dočekala je donaciju u materijalu koji mora ugraditi vlastitim sredstvima - kojih nema:

“Najteže mi je bilo, ovako kad pogledam, svi kuće imaju. Kako sam ja prije živjela i šta sam sve imala? U čem sad živim? To mi je najteže. I danas dani to mi najteže pada.”

Investicija Envera Štitkovca u ovakvoj Žepi mnogo je vrijednija, jer osim puta, povratnicima je donijela i nadu da će njime stići i poduzetnici, trgovci, ostali Žepljaci, radna mjesta i bolji život. Muzafer Kulovac:

“Da ovoga Žuće ne bi, Envera, da nas otvori - mi smo bili k’o u zatvoru, k’o u toru - slab bi povratak skroz bio.”

Poduzetnik Enver Štitkovac nastavlja izgradnju kanala i saobraćajne signalizacije, istovremeno održavajući i mrežu makadamskih puteva koji okolna sela povezuju sa središtem Žepe:

“Neću stati na ovome. Treba sad pokrenuti neku fabričicu, nešta raditi da se narod zaposli, da ovdje bude bešika, da djeca plaču, sijela, veselja. A ovo se more. Ovdje je Bog dao prirodne resurse, samo ih treba iskoristiti.”
XS
SM
MD
LG