Nasilje u školama prisutno je oduvijek, ali nekada je to bilo na nivou pojedinačnih slučajeva i sa tim su se uspješno borili i nastavnici i djeca. Danas ono poprima nove oblike, poput krađa, ucjenjivanja, ponižavanja, ali i napada hladnim oružjem. Nefiza Dautović, pedagogica Osnovne škole Grbavica 1 Sarajevo:
“Mi jesmo imali primjer koji se desio prije dvije školske godine u januaru, znači prije godinu i po dana, kada je vršnjak povrijedio vršanjaka, i to nožem. To je bio šok za sve nas. To je period prije početka drugog polugodišta, period kada je dijete u januaru bilo izloženo nasilju u svojoj porodici i jednoj miksanoj situaciji, znači i psihološkom i fizičkom nasilju - i rezultiralo je onim čime je rezultiralo.”
Uzrok ovog problema, reći će stručnjaci, je cjelokupna društvena zbilja. Kako se boriti protiv toga kada nastavnici nisu motivirani za svoj rad, a roditelji u utrci za golom egzistencijom primjećuju nasilje onda kada se već desi? Koliko nasilje u školama primjećuju sama djeca:
“Većinom se dešava da stariji napadaju mlađe. Dođe do tuče, stariji udare mlađe i onda roditelji se tu nađu, dolaze u školu, prave zbrku oko toga. I mislim da je to jako loše.”
“Čula sam da u našoj školi stariji odvedu mlađe u wc i traže im pare, pa im prijete. Ako su učenici dali novac, onda je sve bilo u redu i oni bi samo otišli i opet se vraćali sutradan. Ako nisu dali novac i ako bi slučajno zovnuli nastavnika ili tako nešto, onda bi ih oni poslije škole našli i loše bi se završilo.”
U resornim minstarstvima se ne bave ovim problemom, niti posjeduju bilo kakve podatke. Djeca koja se ne uklapaju u stereotipe društva posebno su na udaru nasilja od vršnjaka, a nerijetko i od samih nastavnika. Vera Daneš, dječiji psihijatar Kliničkog centra Sarajevo:
“Nasilje je to da se to dijete proglasi od strane školskih drugova, a nažalost često i od nastavnika, psihički nenormalnim i kao takvog ga šalju kod nas. Mislim da je sasvim dovoljno i roditeljima i takvom djetetu što je moralo već doći kod psihijatra, jer, zaboga, nešto s njim nije u redu. Ono što se najčešće pokaže iza naših ispitivanja, za koja se trudimo da budu što bezbolnija za već tako psihički traumatizirano dijete, pokaže se da se radi o sasvim normalnom djetetu, djetetu koje možda imalo nekakvu krizu, recimo savladavanja polaska u slijedeći razred, pa se možda nije najbolje snašlo, ali uglavnom ne potvrdi se nikada ta dijagnoza laička - da se radi o nenormalnom djetetu.”
Dok se nastavnici svake školske godine bore za svoju platu, malo ima ostane volje da, pored znanja, prate i ponašanje učenika. Suada Sultanović, ravnateljica Osnovne škole Grbavica 1:
“Nastavnici nemaju nikakve motivacije da rade. Ako proučite neke dokumente i zakone, vidjet ćete da je jedan veliki obim poslova, a sve je manje i manje sati koji im se daju da rade. Znači, pored toga, oni zaista dosta svog slobodnog vremena dosta provode s njima. Najbitnije je uočiti jedno određeno ponašanje, a onda će stručna služba tome više pridavati važnosti. I to je dugoročno. Mi ne možemo nijedan problem riješiti kratkoročno.”
Nastavnici i roditelji, ako niste spremni ništa poduzeti, onda barem razmislite o tome u kakve ličnosti će izrasti djeca izložena nasilju, bez obzira da li se radi o nasilniku ili žrtvi.
“Mi jesmo imali primjer koji se desio prije dvije školske godine u januaru, znači prije godinu i po dana, kada je vršnjak povrijedio vršanjaka, i to nožem. To je bio šok za sve nas. To je period prije početka drugog polugodišta, period kada je dijete u januaru bilo izloženo nasilju u svojoj porodici i jednoj miksanoj situaciji, znači i psihološkom i fizičkom nasilju - i rezultiralo je onim čime je rezultiralo.”
Uzrok ovog problema, reći će stručnjaci, je cjelokupna društvena zbilja. Kako se boriti protiv toga kada nastavnici nisu motivirani za svoj rad, a roditelji u utrci za golom egzistencijom primjećuju nasilje onda kada se već desi? Koliko nasilje u školama primjećuju sama djeca:
“Većinom se dešava da stariji napadaju mlađe. Dođe do tuče, stariji udare mlađe i onda roditelji se tu nađu, dolaze u školu, prave zbrku oko toga. I mislim da je to jako loše.”
“Čula sam da u našoj školi stariji odvedu mlađe u wc i traže im pare, pa im prijete. Ako su učenici dali novac, onda je sve bilo u redu i oni bi samo otišli i opet se vraćali sutradan. Ako nisu dali novac i ako bi slučajno zovnuli nastavnika ili tako nešto, onda bi ih oni poslije škole našli i loše bi se završilo.”
U resornim minstarstvima se ne bave ovim problemom, niti posjeduju bilo kakve podatke. Djeca koja se ne uklapaju u stereotipe društva posebno su na udaru nasilja od vršnjaka, a nerijetko i od samih nastavnika. Vera Daneš, dječiji psihijatar Kliničkog centra Sarajevo:
“Nasilje je to da se to dijete proglasi od strane školskih drugova, a nažalost često i od nastavnika, psihički nenormalnim i kao takvog ga šalju kod nas. Mislim da je sasvim dovoljno i roditeljima i takvom djetetu što je moralo već doći kod psihijatra, jer, zaboga, nešto s njim nije u redu. Ono što se najčešće pokaže iza naših ispitivanja, za koja se trudimo da budu što bezbolnija za već tako psihički traumatizirano dijete, pokaže se da se radi o sasvim normalnom djetetu, djetetu koje možda imalo nekakvu krizu, recimo savladavanja polaska u slijedeći razred, pa se možda nije najbolje snašlo, ali uglavnom ne potvrdi se nikada ta dijagnoza laička - da se radi o nenormalnom djetetu.”
Dok se nastavnici svake školske godine bore za svoju platu, malo ima ostane volje da, pored znanja, prate i ponašanje učenika. Suada Sultanović, ravnateljica Osnovne škole Grbavica 1:
“Nastavnici nemaju nikakve motivacije da rade. Ako proučite neke dokumente i zakone, vidjet ćete da je jedan veliki obim poslova, a sve je manje i manje sati koji im se daju da rade. Znači, pored toga, oni zaista dosta svog slobodnog vremena dosta provode s njima. Najbitnije je uočiti jedno određeno ponašanje, a onda će stručna služba tome više pridavati važnosti. I to je dugoročno. Mi ne možemo nijedan problem riješiti kratkoročno.”
Nastavnici i roditelji, ako niste spremni ništa poduzeti, onda barem razmislite o tome u kakve ličnosti će izrasti djeca izložena nasilju, bez obzira da li se radi o nasilniku ili žrtvi.
