Dok su se pripadnici zloglasnih “Škorpiona” iz Sremske Mitrovice, pedesetak kilometara udaljeni od Bijeljine, spremali za krvavi pohod i ubijanje civila u BiH, u istom su gradu njihovi sunarodnjaci sahranjivali leševe Bošnjaka, ubijenih u Bijeljini ili njenoj okolini, koje je donosila rijeka Sava. Jovan Živanović, zvani Grobar, bio je svjedokom ovih događaja:
“1992. godine iz ove vode ribari su vadili leševe koji su stizali, da li iz Drine ili Save, da li sa hrvatskog ratišta ili bosanskog. Uglavnom, sve te leševe vadili su ribari i pomoću stručnih službi to je sahranjeno i evidentirano u službi MUP-a Sremske Mitrovice, u sudu koji je vodio jedan vrsni stručnjak, sudija Crnić Đorđe. To je vrlo lako bilo pronaći ko je odakle stigao i po osobenostima, nakitu, snimcima, patološkim izvještajima, tako da je ta godina protekla u nekim radovima sahranjivanja.”
Sud je tamošnjim ribarima plaćao vađenje tijela kako bi se mogla dostojno sahraniti, a kako žrtve nisu imale dokumente na groblju su sahranjivani pod oznakom NN. Podaci o njihovim ličnim stvarima, dragocjenostima, opisi i dokumentacija pohranjivani su u sefove suda, ako se nekad jave članovi porodica.
Tražeći godinama svoju sestru i njenu djecu, nestale u Bijeljini, Amir Hadžisalihović je uz pomoć Jovana Živanovića uspio naći njihova tijela. Svoju malu sestričinu Hadžisalihović je prepoznao po srcu naslikanom na pantalonama. Djevojčica i njen stariji brat su nekoliko dana prije nego što je rijeka donijela njihova tijela, boravili u policijskoj stanici u Sremskoj Mitrovici, odakle su vraćeni nazad u Bijeljinu, sjeća se Živanović:
“Neke žrtve su bile u SUP-u gdje su ih ljudi koji su radili oko njih, hranili. Bilo je tu i djece i žena, i čitavih familija koje su privedene. Prema njima je bio krajnje odgovoran odnos. No, kako su oni vraćeni i šta se s njima dogodilo, ja to stvarno ne znam. Uglavnom, neke su poznali moji drugari koji su ih tamo hranili u SUP-u, znači koji su radili. Oni su poznali neke žrtve kada su, što kažu, doplivale Savom.”
Pomažući Hadžisalihoviću da pronađe tijela svojih najmilijih, između njega i Živanovića rodilo se prijateljstvo:
“Pa, ja sam se sprijateljio s čovjekom videći u njemu bol - traži svoje sestre, traži djecu, znate. Neprijatno je izaći pred nekog za kojeg vidite da je paćenik. Tu su rađaju prijateljstva koja čovjek ne može da traži. Neki fluid ljudskosti koji vas vezuje - kao da su članovi moje porodice. To je jedan divan čovjek koji je samo želio da sahrani svoje mrtve, ništa više.”
Policajci koji su učestvovali u akciji sahranjivanja žrtava danas su u penziji i ne žele govoriti o ratnim danima. Jedan od njih, Rade Jokić, u telefonskom razgovoru je rekao da ne želi sebi pripisivati bilo kakve zasluge. Bilo mu je , kaže, važno da ostane čovjek. Emocije su još uvijek jake, kaže Jovan Živanović, koji je na dženazi u Bijeljini dijelio bol sa porodicom Hadžisalihovića:
“Ja ne znam čovjeka kome je lako da gleda kad se 27 ljudi sahranjuje. Ne postoji kameni čovjek koji vidi da se djeca sahranjuju, da mu je lako, posebno čovjek koji ima djecu.”
Zajednički život je moguć, bez obzira na ogromnu količinu nesreće koja je zadesila ove prostore, vjeruje Jovan. A recept je jednostavan:
“Treba skloniti ljude koji su za ratnu opciju. Ništa više. Ali mislim da u društvu postoje još uvijek ekstremi na sve strane koje pod hitno treba skloniti.”
U sefovima u Sremskoj Mitrovici još postoje dokumenti i lične stvari 32 osobe za koje nije utvrđen identitet. Jovan i njegovi sunarodnjaci, policijaci i sudije koji su tragediju žrtava doživljavali kao svoju nadaju se da će i oni uskoro naći smiraj.
“1992. godine iz ove vode ribari su vadili leševe koji su stizali, da li iz Drine ili Save, da li sa hrvatskog ratišta ili bosanskog. Uglavnom, sve te leševe vadili su ribari i pomoću stručnih službi to je sahranjeno i evidentirano u službi MUP-a Sremske Mitrovice, u sudu koji je vodio jedan vrsni stručnjak, sudija Crnić Đorđe. To je vrlo lako bilo pronaći ko je odakle stigao i po osobenostima, nakitu, snimcima, patološkim izvještajima, tako da je ta godina protekla u nekim radovima sahranjivanja.”
Sud je tamošnjim ribarima plaćao vađenje tijela kako bi se mogla dostojno sahraniti, a kako žrtve nisu imale dokumente na groblju su sahranjivani pod oznakom NN. Podaci o njihovim ličnim stvarima, dragocjenostima, opisi i dokumentacija pohranjivani su u sefove suda, ako se nekad jave članovi porodica.
Tražeći godinama svoju sestru i njenu djecu, nestale u Bijeljini, Amir Hadžisalihović je uz pomoć Jovana Živanovića uspio naći njihova tijela. Svoju malu sestričinu Hadžisalihović je prepoznao po srcu naslikanom na pantalonama. Djevojčica i njen stariji brat su nekoliko dana prije nego što je rijeka donijela njihova tijela, boravili u policijskoj stanici u Sremskoj Mitrovici, odakle su vraćeni nazad u Bijeljinu, sjeća se Živanović:
“Neke žrtve su bile u SUP-u gdje su ih ljudi koji su radili oko njih, hranili. Bilo je tu i djece i žena, i čitavih familija koje su privedene. Prema njima je bio krajnje odgovoran odnos. No, kako su oni vraćeni i šta se s njima dogodilo, ja to stvarno ne znam. Uglavnom, neke su poznali moji drugari koji su ih tamo hranili u SUP-u, znači koji su radili. Oni su poznali neke žrtve kada su, što kažu, doplivale Savom.”
Pomažući Hadžisalihoviću da pronađe tijela svojih najmilijih, između njega i Živanovića rodilo se prijateljstvo:
“Pa, ja sam se sprijateljio s čovjekom videći u njemu bol - traži svoje sestre, traži djecu, znate. Neprijatno je izaći pred nekog za kojeg vidite da je paćenik. Tu su rađaju prijateljstva koja čovjek ne može da traži. Neki fluid ljudskosti koji vas vezuje - kao da su članovi moje porodice. To je jedan divan čovjek koji je samo želio da sahrani svoje mrtve, ništa više.”
Policajci koji su učestvovali u akciji sahranjivanja žrtava danas su u penziji i ne žele govoriti o ratnim danima. Jedan od njih, Rade Jokić, u telefonskom razgovoru je rekao da ne želi sebi pripisivati bilo kakve zasluge. Bilo mu je , kaže, važno da ostane čovjek. Emocije su još uvijek jake, kaže Jovan Živanović, koji je na dženazi u Bijeljini dijelio bol sa porodicom Hadžisalihovića:
“Ja ne znam čovjeka kome je lako da gleda kad se 27 ljudi sahranjuje. Ne postoji kameni čovjek koji vidi da se djeca sahranjuju, da mu je lako, posebno čovjek koji ima djecu.”
Zajednički život je moguć, bez obzira na ogromnu količinu nesreće koja je zadesila ove prostore, vjeruje Jovan. A recept je jednostavan:
“Treba skloniti ljude koji su za ratnu opciju. Ništa više. Ali mislim da u društvu postoje još uvijek ekstremi na sve strane koje pod hitno treba skloniti.”
U sefovima u Sremskoj Mitrovici još postoje dokumenti i lične stvari 32 osobe za koje nije utvrđen identitet. Jovan i njegovi sunarodnjaci, policijaci i sudije koji su tragediju žrtava doživljavali kao svoju nadaju se da će i oni uskoro naći smiraj.
