*****
Predstavnici 90 lokalnih udruženja izbjeglica, raseljenih i povratnika s prostora Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, te Srbije i Crne Gore, koji su okupljeni u Savez izbjeglih i raseljenih, traže od Visokog predstavnika za BiH Paddyja Ashdowna angažman na deblokadi povratka u regionu. U pismu upućenom Visokom predstavniku, Savez udruženja izbjeglica i raseljenih BiH traži da on organizuje konferenciju o održivom povratku.
Stanje na terenu gdje su se vratile izbjeglice i raseljeni je alarmantno i nužna je hitna i učinkovita intervencija kako bi se izvršila „deblokada“ u mjestima povratka u cijeloj Bosni i Hercegovini, naglašava se u ovom pismu.
Visoki predstavnik Paddy Ashdown će u narednom periodu razgovarati o pitanjima održivosti povratka sa relevantnim domaćim institucijama, izjavio je glasnogovornik OHR-a Mario Brkić, komentarišući zahtjev izbjeglica, raseljenih i povratnika za Ashdownov angažman na deblokadi povratka u regionu.
Predsjednik Komisije za restituciju BiH Mustafa Begić saopštio je da je primljeno više od pet hiljada obrazaca za evidenciju eksproprisane imovine. Rok za dostavu prijava, odnosno popunjenih obrazaca je produžen do 20. avgusta ove godine. Begić je najavio skori sastanak Komisije za restituciju BiH, koji će biti posvećen dogovorima za pripremu zakona o restituciji.
* * * * *
Članovi udruženja za zaštitu stare devizne štednje u BiH i dijaspori održali su mirni protest u Banjaluci, tokom kojeg su pozvali na bojkot verifikacije stare devizne štednje. Ova verifikacija je počela u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu 10. avgusta i trajaće tri mjeseca. U Federaciji počinje 12. septembra i trajaće do kraja 2005. godine.
Protesti su održani ispred zgrade Agencije za posredničke informatičke i finansijske usluge, odnosno bivše zgrade SDK-a, u kojoj je počela verifikacija stare devizne štednje.
Dok je stotinjak građana protestiralo zbog verifikacije štednje, nekoliko ljudi se odazvalo pozivu Vlade RS-a i Ministarstva finansija da verifikuju staru deviznu štednju kao preduslov za konačno utvrđivanje ukupnog i pojedinačnog duga i njegovog izmirenja.
Jedan od građana kaže:
„Ne živim ovdje, već u Hrvatskoj. Protjerani smo odavde. Devizna štednja je zadržana. Došli smo samo da vidimo šta je sa tim. Rekli su da ispunimo ove obrasce. Pitao sam da li se poništavaju knjižice, što ja neću dozvoliti. Samo ću popuniti obrazac na osnovu knjižice. Rekli su mi da ćemo se čuti za neki period. Mislim da je to ništa drugo nego zahtjev da nam se isplati devizna štednja koju smo imali, i eventualno kamate. Mi ne tražimo ništa tuđe, nego samo svoje. Ono što smo zaradili i uložili.“
* * * * *
Osman Osmanović, direktor Uprave za prihode Brčko Distrikta, o značaju verifikacije kaže:
„Svi imaoci stare devizne štednje, znači imaoci štednih knjižica, trebaju od 10. avgusta do 10. novembra tekuće godine da podnesu zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje. Ako neko nema knjižicu, takođe postoji zahtjev, znači obrazac zahtjeva, i za one koji ne mogu dokumentovati posjedovanje stare devizne štednje. U ta naredna tri mjeseca, mi ćemo vršiti verifikaciju i provjeru.“
Osmanović takođe najavljuje da će državnim zakonom uskoro ova problematika biti bolje riješena:
„Znači da će se na nivou države, za oba entiteta i Brčko Distrikt, to riješiti na jedinstven način i zasigurno će se krovnim zakonom poboljšati uslovi povrata devizne štednje, nego što je to bilo osigurano entitetskim zakonima i zakonom Brčko Distrikta.“
* * * * *
Zvorničanin Sead Hambiralović, novinar u književnik, poznat je i kao autor međunarodnog projekta „Gljiva mira 2“, ali i kao čovjek koji nastoji obnoviti veze sa zavičajem. Zahvaljujući, između ostalog i njemu, ove godine je u Zvorniku po drugi put održana manifestacija „Biti u svom gradu“:
RSE: Kako je nastao projekat „Gljiva mira“?
HAMBIRALOVIĆ: To je nastavak priče koja se desila neposredno pred rat u Bosni i Hercegovini. Ja sam pokušao da kao čovjek i kao novinar dam doprinos očuvanju mira. Možda neki pamte, to je bilo po medijima, kao novinar sam šest mjeseci protestovao bijelom uredničkom špaltom u mom listu. A kao umjetnik, četiri mjeseca pred rat, osnovao sam prvu dječju galeriju na prostorima bivše Jugoslavije i pokrenuo već poznati likovni konkurs „Tata, ne igraj se rata“, koji je jako odjeknuo. Negdje oko pet hiljada crteža stiglo je iz svih krajeva naše nekadašnje zajedničke domovine. Nažalost, sve je bilo kasno i ja sam, kao i mnogi moji dragi Zvorničani, uspio domoći se nekih drugih prostora i nekih drugih gradova i pokušati započeti neki novi život. Stigao sam u Norvešku, gdje sam dvije godine kasnije dobio ponudu zaposlenja od državne institucije kao sekretar za kulturu u Internacionalnom kulturnom centru u Bergenu, gdje sam nastavio taj moj rad. Da bi već sljedeće godine išli u realizaciju projekta „Dječje zastave“. Bila je ideja da djeca iz Norveške urade neke nove zastave koje neće biti zastave mržnje, već zastave prijateljstva i tolerancije, i da te zastave krenu u Tuzlu 1996. godine. Tada je postavljeno pitanje prenošenja „Gljive mira“ sa svim njenim programima u Bosnu i Hercegovinu. To je veoma odjeknulo u Tuzli, animirane su sve škole da se djeca uključe u ovaj program, urađene su i zastave djece sa većeg dijela teritorije Bosne i Hercegovine. Godine 1997. je održan, nazovimo ga tako, jedan spektakl u dvorani „Mejdan“. Ono što je unikatno jeste i program „Škola za dječje ambasadore mira“ koji je dvije godine realizovan u Švedskoj.
RSE: Dakle, želite da ovaj zanimljivi projekat ipak preselite u Bosnu i Hercegovinu. Kako to zamišljate i kakav je inače Vaš odnos prema zavičaju?
HAMBIRALOVIĆ: Moja je želja da se sve to jednog dana prenese na naše prostore. U toku su pregovori. Bilo je i ranijih godina inicijativa da se sve to premjesti ovdje, u moj rodni grad Zvornik. Prije desetak dana sam opet obavio razgovore sa vlastima i ovaj put sam osjetio jednu novu vibraciju. Možda i radi svega onoga što smo pravili u okviru manifestacije „Biti u svome gradu“. I po svemu sudeći, blizu su, da tako kažem, ti pregovori. Tehničke detalje i kako će to sve teći, to će se znati ovih dana. Pitanje je jesam li ja to sve zaslužio ili nisam, ali to je ono što sam sanjao svih godina u dalekim zemljama, kakve su Norveška i Švedska, gdje sam ušao u srž problema našeg čovjeka u tim zemljama, a otprilike znam kako dišu i po Americi i tako dalje. Znači, zov zavičaja je bio jači od svih onih privilegija i svih onih blještavila. Već poslije dvije godine u Norveškoj, dostigao sam svoje pozicije koje sam imao u Zvorniku, a možda i prestigao. Znači, nisam se nijednom preplašio tih svjetala, tih relacija. Ali jača je bila Bosna, jači je bio taj događaj, ta tragedija koja se desila 1992. godine. Rekao sam si – čovječe, pa ti nisi ostao živ da koristiš sve te blagodati ovdje, tvoja je dužnost da ideš dole i da pomogneš na ovaj ili onaj način. Otprilike, to je jedan dio priče vezan i za ovo pitanje Zvornika. Zvornik je moj rodni grad i bez obzira na pobrkane relacije, bez obzira na novu ikonografiju i tako dalje, Zvornik je trenutno centar svih ovih događanja. I ja ću sve učiniti da sve ovo premjestimo, to neće biti nimalo lako.
RSE: Je li uopšte tehnički moguće premještanje projekta „Gljiva mira“?
HAMBIRALOVIĆ: Prenošenje projekta „Gljiva mira“ skopčano je sa nizom i tehničkih detalja. Jedan Šveđanin se ponudio da dá šleper da se kompletan autorski rad prenese u Zvornik, a to znači prenošenje četiri internacionalne izložbe, prenošenje „Dječje galerije“, prenošenje svih poklona od umjetnika i djece iz svijeta, što zahtjeva jedan prostor veličine jedne dvorane kakva je ovdje u Zvorniku, što je, naravno, sada neizvodljivo. Međutim, ono što sasvim sigurno može odmah da ide – to sam neki dan dogovorio sa gradonačelnikom – jeste prenošenje edukativnog programa „Škola za dječje ambasadore mira“, što je vrlo realno. Sredinom narednog mjeseca ćemo obaviti sastanak sa svim direktorima osnovnih škola sa područja opštine Zvornik i možda to bude uvod u svu ovu priču. A što se tiče drugog dijela, izgradnje objekta „Gljiva“ mira, i tu se već dosta domaklo. Jedna sjajna lokacija već je na vidiku.
RSE: Zahvaljujući Vama uspostavljeni su dani dijaspore u Zvorniku pod nazivom „Biti u svom gradu“, tokom kojih se dijaspora druži sa svojim zemljacima.
HAMBIRALOVIĆ: Prošle godine smo prvi put organizovano došli u naš grad i, čini se, udarili temelje nekim novim vibracijama na ovim prostorima, van svake politike, uticaja postojećih centara moći ili sitnih interesa. Prošlogodišnje i ovogodišnje susretanje je usmjereno prije svega prema čovjeku i za čovjeka, ma koje vjere i nacije bio, i spram duše svih onih koji žele ići prema svjetlu i nekim novim i vedrijim danima, a sve u funkciji obnavljanja pokidanih zavičajnih veza i pomoći rodnom kraju. Ono što je obilježilo ovu godinu jeste otvaranje spomen-obilježja u Kazanbaši u spomen na 132 ekshumirane žrtve iz Zvornika i okoline, ubijene 1992. godine, koje je izgrađeno dobrovoljnim prilozima njihovih sugrađana. Ovi susreti Zvorničana pod nazivom „Biti u svom gradu“ protekli su u znatno boljoj atmosferi nego prošle godine i, čini mi se, rano je još govoriti je li ovo početak i temelj jednog logičnog razvoja ideje ove manifestacije, je li temelj i uvod u snažniji poticaj obnavljanja zavičajnih veza i konkretan doprinos održivom povratku i pomoć u obnovi. Ali za razliku od prošle godine, kada smo imali sramežljivu podršku opštinskih vlasti – kada smo okupili na okruglom stolu između ostalog i 50 privrednika i predsjednika mjesnih zajednica i kada smo u hotelu „Vidikovac“ željeli govoriti o konkretnim stvarima, o ulaganjima i tako dalje, nažalost predstavnici opštinske vlasti nisu došli, ne bih ulazio u razloge – ove godine je sasvim druga priča. Imali smo, čini mi se, iskren prijem kod gradonačelnika i čini mi se da to sad dobija jedan potrebni obol. Ono što želim posebno istaći i što je izuzetno bitno, za razliku od prošle godine, kada smo zasadili „Drvo sjećanja“ u spomen našim nastradalim sugrađanima, ove godine smo podigli jedan fini, ljudski spomenik u počast tim ljudima koje je zla sudbina vezala za mjesto Kazanbaše. Ove godine su predstavnici opštinske vlasti došli i položili vijenac za sugrađane koji su ubijeni u našem gradu. Misija ove manifestacije ne ide u tom pravcu da sada poravnava neke stvari, ali mi smo jedna činjenica, mi smo razasuti po svijetu ne svojom voljom, znači jedan broj ljudi se okupio, prije svega ljudi dobrih namjera koji žele dolaziti u svoj grad. A što se tiče onih kojima ovo može da zasmeta i tih sitnih, malih provokacija, podvala i grafita, ja mislim da je to vrijeme odzvonilo i da vrijeme ne radi za takve ljude, da to više nije vijest. I sad je pitanje izbora onih koji žive u ovome gradu – okrenuti se mraku ili okrenuti se svjetlu. Mi želimo dati doprinos u ovome drugom. Pred nama je još puno posla da sve ovo što smo do sada uradili, nadogradimo. Možda dijaspora bude sad taj jedan momenat koji će sa novim idejama doći ovdje i probuditi svu tu učmalost koja je fakat. Iduća godina je godina konkretnih poteza po tom pitanju. Mi smo još prošle godine imali ideju da čak otvorimo jedan pogon. Međutim, tražimo, vrlo energično smo nastupili. Mi nećemo ovdje nikoga ganjati, znamo ne samo u Zvorniku, već i na drugim prostorima. Sada je do miljea u gradu da se malo drugačije postavi spram svega ovoga. Mi smo, po svemu sudeći, sad neki novi ljudi. Ne sada da mi trebamo popovati ovdje nekome, međutim ako se već u nekim izgrađenim miljeima uhvati u priključak sa životom, ako su se neki naši ljudi već infiltrirali u neke državne institucije po bijelome svijetu, ne samo zemalja Evropske unije i tako dalje, pa, bogami, to je jedan značajan resurs. Neki dan sam vidio neke pokazatelje koliko naših ljudi donese ovdje u Bosnu na indirektan način i tako dalje. Međutim, manifestacija „Biti u svom gradu“ ima jedan svoj orijentir i poslije onoga što se desilo prije desetak dana u ovom gradu, mi, po svemu sudeći, udaramo neke nove temelje. Ali jasno je da to nimalo neće biti lako.
RSE: Kako je to „biti u svom gradu“?
HAMBIRALOVIĆ: Zaista nije loše biti u rodnom gradu, pogotovo kada se pije prva kafa ujutro na balkonu. Vrijeme će pokazati. Ovo što smo pokušali u ove dvije godine, a što ćemo nastaviti, to će biti tradicija, tu više nema dvojbe, a svako ponaosob treba da se zapita je li svoj kamenčić ugradio u svu ovu priču.
* * * * *
Naš dopisnik iz Banjaluke Erduan Katana predstavlja još jednog zanimljivog gosta – Adem Bajagilović, Banjaluka:
Banjalučanin Adem Bajagilović ratne 1993. godine ostavlja svoju imovinu i sa porodicom odlazi u Švedsku. Sa suprugom, sinom i kćerkom sada živi u okolini Malmea. Kao i većina Bosanaca koji žive u Švedskoj, kaže da o povratku ne razmišlja:
„U Švedskoj nas je bilo negdje oko osamdeset hiljada. Od toga se vradilo možda pedeset-sto. Pa ti što su se vratili su poslije ponovo pokušali da dođu u Švedsku. Kad smo tek došli u Švedsku, onih prvih mjeseci, trošio sam hiljadu maraka na telefon mjesečno. Zvali smo svaki dan Banjaluku, raspitivali se kakva je situacija, htjeli smo da se vratimo sutradan. To nije išlo, odužilo se. Privikli smo se na ovdašnje uslove života, a mislim da govorim za većinu koja ovdje živi.“
„Želje za povratkom možda i ima kod nas starijih, ali problem je sa djecom“, objašnjava Bajagilović:
„Ako bi se i neko htio da vrati, šta sa djecom? Djeca neće. Moja djeca su imala dvanaest-trinaest godina kada su došla. Pošli su u švedske škole, tamo su se prilagodili švedskoj djeci, imaju tu drugove. Došli su u godinama kada u Bosni nisu mogli stvoriti neko društvo, već su ga stvorili u Švedskoj. Djeca većinom hoće da ostanu. Sva djeca, ne govorim samo za moju djecu.“
Po samom dolasku u Švedsku, najviše ga je impresionirala uređenost i organizovanost države:
„Tamo je to bilo odlično organizovano, taj prihvat. Pa se ja sada sa Šveđanima volim našaliti i kažem im da su oni nas kupili. Tako je to tamo bili organizovano.“
Jedan od razloga zbog kojih ne želi napustiti Švedsku je i uspjeh koji je postigao u malom biznisu koji je pokrenuo:
„Uspio sam nešto sam da napravim u Švedskoj. I prije rata sam imao bravarsku radnju koja je, po mojim procjenama, radila vrlo dobro. Pet godina prije rata sam je imao. Znači, stekao sam neko iskustvo. Imam dobar biznis u Švedskoj, imam šest zaposlenih radnika. To možda ovdje ispadne smiješna cifra, ali tamo nije baš malo kad kažeš da imaš šest zaposlenih radnika, jer osamdeset posto švedske privrede se sastoji od firmi do dvadeset zaposlenih. Znači, samo dvadeset posto firmi ima više od dvadeset zaposlenih. Tako da te male firme drže švedsku privredu.“
Kuća i bravarska radionica vraćeni su Bajagiloviću 2001. godine. Sada bi, kaže on, pokušao sa biznisom i u Banjaluci:
„Imam nekog švedskog partnera koji je zainteresovan da otkupljuje taj neki proizvod koji bi mi proizvodili. A radi se o jednom kranu, ili kako bih to nazvao, koji se montira na traktorsku prikolicu i upotrebljava se u šumi za utovar stabala koja se obore. Trista kila diže na šest metara daljine od traktora. Što je bliže, može da diže više. Ali obično jedno stablo nije teže od trista kila.“
Razočaran je što mu je više od godinu dana trebalo da bi registrovao preduzeće koje bi se bavilo proizvodnjom za koju bi imao obezbjeđene kupce u Švedskoj:
„Bilo bi smiješno sad da pričam kakvih sam imao tih raznih doživljaja, da se za pet ili deset maraka može nabaviti neki dokument. Na Zapadu kad ti treba neki dokument ili nešto, naručiš preko telefona sutra ga dobiješ kući. Ovdje su prvo redovi, drugo korupcija, a treće, stigao sam dotle da samo možda poslije više od godinu dana uspio da registrujem neku firmu.“
Bosnu i Hercegovinu Bajagilović doživljava kao svoju prvu, a Švedsku kao drugu domovinu. Nada se da će i njegova prva domovina jednom postati normalna država, po mjeri svih njenih građana.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Predstavnici 90 lokalnih udruženja izbjeglica, raseljenih i povratnika s prostora Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, te Srbije i Crne Gore, koji su okupljeni u Savez izbjeglih i raseljenih, traže od Visokog predstavnika za BiH Paddyja Ashdowna angažman na deblokadi povratka u regionu. U pismu upućenom Visokom predstavniku, Savez udruženja izbjeglica i raseljenih BiH traži da on organizuje konferenciju o održivom povratku.
Stanje na terenu gdje su se vratile izbjeglice i raseljeni je alarmantno i nužna je hitna i učinkovita intervencija kako bi se izvršila „deblokada“ u mjestima povratka u cijeloj Bosni i Hercegovini, naglašava se u ovom pismu.
Visoki predstavnik Paddy Ashdown će u narednom periodu razgovarati o pitanjima održivosti povratka sa relevantnim domaćim institucijama, izjavio je glasnogovornik OHR-a Mario Brkić, komentarišući zahtjev izbjeglica, raseljenih i povratnika za Ashdownov angažman na deblokadi povratka u regionu.
Predsjednik Komisije za restituciju BiH Mustafa Begić saopštio je da je primljeno više od pet hiljada obrazaca za evidenciju eksproprisane imovine. Rok za dostavu prijava, odnosno popunjenih obrazaca je produžen do 20. avgusta ove godine. Begić je najavio skori sastanak Komisije za restituciju BiH, koji će biti posvećen dogovorima za pripremu zakona o restituciji.
* * * * *
Članovi udruženja za zaštitu stare devizne štednje u BiH i dijaspori održali su mirni protest u Banjaluci, tokom kojeg su pozvali na bojkot verifikacije stare devizne štednje. Ova verifikacija je počela u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu 10. avgusta i trajaće tri mjeseca. U Federaciji počinje 12. septembra i trajaće do kraja 2005. godine.
Protesti su održani ispred zgrade Agencije za posredničke informatičke i finansijske usluge, odnosno bivše zgrade SDK-a, u kojoj je počela verifikacija stare devizne štednje.
Dok je stotinjak građana protestiralo zbog verifikacije štednje, nekoliko ljudi se odazvalo pozivu Vlade RS-a i Ministarstva finansija da verifikuju staru deviznu štednju kao preduslov za konačno utvrđivanje ukupnog i pojedinačnog duga i njegovog izmirenja.
Jedan od građana kaže:
„Ne živim ovdje, već u Hrvatskoj. Protjerani smo odavde. Devizna štednja je zadržana. Došli smo samo da vidimo šta je sa tim. Rekli su da ispunimo ove obrasce. Pitao sam da li se poništavaju knjižice, što ja neću dozvoliti. Samo ću popuniti obrazac na osnovu knjižice. Rekli su mi da ćemo se čuti za neki period. Mislim da je to ništa drugo nego zahtjev da nam se isplati devizna štednja koju smo imali, i eventualno kamate. Mi ne tražimo ništa tuđe, nego samo svoje. Ono što smo zaradili i uložili.“
* * * * *
Osman Osmanović, direktor Uprave za prihode Brčko Distrikta, o značaju verifikacije kaže:
„Svi imaoci stare devizne štednje, znači imaoci štednih knjižica, trebaju od 10. avgusta do 10. novembra tekuće godine da podnesu zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje. Ako neko nema knjižicu, takođe postoji zahtjev, znači obrazac zahtjeva, i za one koji ne mogu dokumentovati posjedovanje stare devizne štednje. U ta naredna tri mjeseca, mi ćemo vršiti verifikaciju i provjeru.“
Osmanović takođe najavljuje da će državnim zakonom uskoro ova problematika biti bolje riješena:
„Znači da će se na nivou države, za oba entiteta i Brčko Distrikt, to riješiti na jedinstven način i zasigurno će se krovnim zakonom poboljšati uslovi povrata devizne štednje, nego što je to bilo osigurano entitetskim zakonima i zakonom Brčko Distrikta.“
* * * * *
Zvorničanin Sead Hambiralović, novinar u književnik, poznat je i kao autor međunarodnog projekta „Gljiva mira 2“, ali i kao čovjek koji nastoji obnoviti veze sa zavičajem. Zahvaljujući, između ostalog i njemu, ove godine je u Zvorniku po drugi put održana manifestacija „Biti u svom gradu“:
RSE: Kako je nastao projekat „Gljiva mira“?
HAMBIRALOVIĆ: To je nastavak priče koja se desila neposredno pred rat u Bosni i Hercegovini. Ja sam pokušao da kao čovjek i kao novinar dam doprinos očuvanju mira. Možda neki pamte, to je bilo po medijima, kao novinar sam šest mjeseci protestovao bijelom uredničkom špaltom u mom listu. A kao umjetnik, četiri mjeseca pred rat, osnovao sam prvu dječju galeriju na prostorima bivše Jugoslavije i pokrenuo već poznati likovni konkurs „Tata, ne igraj se rata“, koji je jako odjeknuo. Negdje oko pet hiljada crteža stiglo je iz svih krajeva naše nekadašnje zajedničke domovine. Nažalost, sve je bilo kasno i ja sam, kao i mnogi moji dragi Zvorničani, uspio domoći se nekih drugih prostora i nekih drugih gradova i pokušati započeti neki novi život. Stigao sam u Norvešku, gdje sam dvije godine kasnije dobio ponudu zaposlenja od državne institucije kao sekretar za kulturu u Internacionalnom kulturnom centru u Bergenu, gdje sam nastavio taj moj rad. Da bi već sljedeće godine išli u realizaciju projekta „Dječje zastave“. Bila je ideja da djeca iz Norveške urade neke nove zastave koje neće biti zastave mržnje, već zastave prijateljstva i tolerancije, i da te zastave krenu u Tuzlu 1996. godine. Tada je postavljeno pitanje prenošenja „Gljive mira“ sa svim njenim programima u Bosnu i Hercegovinu. To je veoma odjeknulo u Tuzli, animirane su sve škole da se djeca uključe u ovaj program, urađene su i zastave djece sa većeg dijela teritorije Bosne i Hercegovine. Godine 1997. je održan, nazovimo ga tako, jedan spektakl u dvorani „Mejdan“. Ono što je unikatno jeste i program „Škola za dječje ambasadore mira“ koji je dvije godine realizovan u Švedskoj.
RSE: Dakle, želite da ovaj zanimljivi projekat ipak preselite u Bosnu i Hercegovinu. Kako to zamišljate i kakav je inače Vaš odnos prema zavičaju?
HAMBIRALOVIĆ: Moja je želja da se sve to jednog dana prenese na naše prostore. U toku su pregovori. Bilo je i ranijih godina inicijativa da se sve to premjesti ovdje, u moj rodni grad Zvornik. Prije desetak dana sam opet obavio razgovore sa vlastima i ovaj put sam osjetio jednu novu vibraciju. Možda i radi svega onoga što smo pravili u okviru manifestacije „Biti u svome gradu“. I po svemu sudeći, blizu su, da tako kažem, ti pregovori. Tehničke detalje i kako će to sve teći, to će se znati ovih dana. Pitanje je jesam li ja to sve zaslužio ili nisam, ali to je ono što sam sanjao svih godina u dalekim zemljama, kakve su Norveška i Švedska, gdje sam ušao u srž problema našeg čovjeka u tim zemljama, a otprilike znam kako dišu i po Americi i tako dalje. Znači, zov zavičaja je bio jači od svih onih privilegija i svih onih blještavila. Već poslije dvije godine u Norveškoj, dostigao sam svoje pozicije koje sam imao u Zvorniku, a možda i prestigao. Znači, nisam se nijednom preplašio tih svjetala, tih relacija. Ali jača je bila Bosna, jači je bio taj događaj, ta tragedija koja se desila 1992. godine. Rekao sam si – čovječe, pa ti nisi ostao živ da koristiš sve te blagodati ovdje, tvoja je dužnost da ideš dole i da pomogneš na ovaj ili onaj način. Otprilike, to je jedan dio priče vezan i za ovo pitanje Zvornika. Zvornik je moj rodni grad i bez obzira na pobrkane relacije, bez obzira na novu ikonografiju i tako dalje, Zvornik je trenutno centar svih ovih događanja. I ja ću sve učiniti da sve ovo premjestimo, to neće biti nimalo lako.
RSE: Je li uopšte tehnički moguće premještanje projekta „Gljiva mira“?
HAMBIRALOVIĆ: Prenošenje projekta „Gljiva mira“ skopčano je sa nizom i tehničkih detalja. Jedan Šveđanin se ponudio da dá šleper da se kompletan autorski rad prenese u Zvornik, a to znači prenošenje četiri internacionalne izložbe, prenošenje „Dječje galerije“, prenošenje svih poklona od umjetnika i djece iz svijeta, što zahtjeva jedan prostor veličine jedne dvorane kakva je ovdje u Zvorniku, što je, naravno, sada neizvodljivo. Međutim, ono što sasvim sigurno može odmah da ide – to sam neki dan dogovorio sa gradonačelnikom – jeste prenošenje edukativnog programa „Škola za dječje ambasadore mira“, što je vrlo realno. Sredinom narednog mjeseca ćemo obaviti sastanak sa svim direktorima osnovnih škola sa područja opštine Zvornik i možda to bude uvod u svu ovu priču. A što se tiče drugog dijela, izgradnje objekta „Gljiva“ mira, i tu se već dosta domaklo. Jedna sjajna lokacija već je na vidiku.
RSE: Zahvaljujući Vama uspostavljeni su dani dijaspore u Zvorniku pod nazivom „Biti u svom gradu“, tokom kojih se dijaspora druži sa svojim zemljacima.
HAMBIRALOVIĆ: Prošle godine smo prvi put organizovano došli u naš grad i, čini se, udarili temelje nekim novim vibracijama na ovim prostorima, van svake politike, uticaja postojećih centara moći ili sitnih interesa. Prošlogodišnje i ovogodišnje susretanje je usmjereno prije svega prema čovjeku i za čovjeka, ma koje vjere i nacije bio, i spram duše svih onih koji žele ići prema svjetlu i nekim novim i vedrijim danima, a sve u funkciji obnavljanja pokidanih zavičajnih veza i pomoći rodnom kraju. Ono što je obilježilo ovu godinu jeste otvaranje spomen-obilježja u Kazanbaši u spomen na 132 ekshumirane žrtve iz Zvornika i okoline, ubijene 1992. godine, koje je izgrađeno dobrovoljnim prilozima njihovih sugrađana. Ovi susreti Zvorničana pod nazivom „Biti u svom gradu“ protekli su u znatno boljoj atmosferi nego prošle godine i, čini mi se, rano je još govoriti je li ovo početak i temelj jednog logičnog razvoja ideje ove manifestacije, je li temelj i uvod u snažniji poticaj obnavljanja zavičajnih veza i konkretan doprinos održivom povratku i pomoć u obnovi. Ali za razliku od prošle godine, kada smo imali sramežljivu podršku opštinskih vlasti – kada smo okupili na okruglom stolu između ostalog i 50 privrednika i predsjednika mjesnih zajednica i kada smo u hotelu „Vidikovac“ željeli govoriti o konkretnim stvarima, o ulaganjima i tako dalje, nažalost predstavnici opštinske vlasti nisu došli, ne bih ulazio u razloge – ove godine je sasvim druga priča. Imali smo, čini mi se, iskren prijem kod gradonačelnika i čini mi se da to sad dobija jedan potrebni obol. Ono što želim posebno istaći i što je izuzetno bitno, za razliku od prošle godine, kada smo zasadili „Drvo sjećanja“ u spomen našim nastradalim sugrađanima, ove godine smo podigli jedan fini, ljudski spomenik u počast tim ljudima koje je zla sudbina vezala za mjesto Kazanbaše. Ove godine su predstavnici opštinske vlasti došli i položili vijenac za sugrađane koji su ubijeni u našem gradu. Misija ove manifestacije ne ide u tom pravcu da sada poravnava neke stvari, ali mi smo jedna činjenica, mi smo razasuti po svijetu ne svojom voljom, znači jedan broj ljudi se okupio, prije svega ljudi dobrih namjera koji žele dolaziti u svoj grad. A što se tiče onih kojima ovo može da zasmeta i tih sitnih, malih provokacija, podvala i grafita, ja mislim da je to vrijeme odzvonilo i da vrijeme ne radi za takve ljude, da to više nije vijest. I sad je pitanje izbora onih koji žive u ovome gradu – okrenuti se mraku ili okrenuti se svjetlu. Mi želimo dati doprinos u ovome drugom. Pred nama je još puno posla da sve ovo što smo do sada uradili, nadogradimo. Možda dijaspora bude sad taj jedan momenat koji će sa novim idejama doći ovdje i probuditi svu tu učmalost koja je fakat. Iduća godina je godina konkretnih poteza po tom pitanju. Mi smo još prošle godine imali ideju da čak otvorimo jedan pogon. Međutim, tražimo, vrlo energično smo nastupili. Mi nećemo ovdje nikoga ganjati, znamo ne samo u Zvorniku, već i na drugim prostorima. Sada je do miljea u gradu da se malo drugačije postavi spram svega ovoga. Mi smo, po svemu sudeći, sad neki novi ljudi. Ne sada da mi trebamo popovati ovdje nekome, međutim ako se već u nekim izgrađenim miljeima uhvati u priključak sa životom, ako su se neki naši ljudi već infiltrirali u neke državne institucije po bijelome svijetu, ne samo zemalja Evropske unije i tako dalje, pa, bogami, to je jedan značajan resurs. Neki dan sam vidio neke pokazatelje koliko naših ljudi donese ovdje u Bosnu na indirektan način i tako dalje. Međutim, manifestacija „Biti u svom gradu“ ima jedan svoj orijentir i poslije onoga što se desilo prije desetak dana u ovom gradu, mi, po svemu sudeći, udaramo neke nove temelje. Ali jasno je da to nimalo neće biti lako.
RSE: Kako je to „biti u svom gradu“?
HAMBIRALOVIĆ: Zaista nije loše biti u rodnom gradu, pogotovo kada se pije prva kafa ujutro na balkonu. Vrijeme će pokazati. Ovo što smo pokušali u ove dvije godine, a što ćemo nastaviti, to će biti tradicija, tu više nema dvojbe, a svako ponaosob treba da se zapita je li svoj kamenčić ugradio u svu ovu priču.
* * * * *
Naš dopisnik iz Banjaluke Erduan Katana predstavlja još jednog zanimljivog gosta – Adem Bajagilović, Banjaluka:
Banjalučanin Adem Bajagilović ratne 1993. godine ostavlja svoju imovinu i sa porodicom odlazi u Švedsku. Sa suprugom, sinom i kćerkom sada živi u okolini Malmea. Kao i većina Bosanaca koji žive u Švedskoj, kaže da o povratku ne razmišlja:
„U Švedskoj nas je bilo negdje oko osamdeset hiljada. Od toga se vradilo možda pedeset-sto. Pa ti što su se vratili su poslije ponovo pokušali da dođu u Švedsku. Kad smo tek došli u Švedsku, onih prvih mjeseci, trošio sam hiljadu maraka na telefon mjesečno. Zvali smo svaki dan Banjaluku, raspitivali se kakva je situacija, htjeli smo da se vratimo sutradan. To nije išlo, odužilo se. Privikli smo se na ovdašnje uslove života, a mislim da govorim za većinu koja ovdje živi.“
„Želje za povratkom možda i ima kod nas starijih, ali problem je sa djecom“, objašnjava Bajagilović:
„Ako bi se i neko htio da vrati, šta sa djecom? Djeca neće. Moja djeca su imala dvanaest-trinaest godina kada su došla. Pošli su u švedske škole, tamo su se prilagodili švedskoj djeci, imaju tu drugove. Došli su u godinama kada u Bosni nisu mogli stvoriti neko društvo, već su ga stvorili u Švedskoj. Djeca većinom hoće da ostanu. Sva djeca, ne govorim samo za moju djecu.“
Po samom dolasku u Švedsku, najviše ga je impresionirala uređenost i organizovanost države:
„Tamo je to bilo odlično organizovano, taj prihvat. Pa se ja sada sa Šveđanima volim našaliti i kažem im da su oni nas kupili. Tako je to tamo bili organizovano.“
Jedan od razloga zbog kojih ne želi napustiti Švedsku je i uspjeh koji je postigao u malom biznisu koji je pokrenuo:
„Uspio sam nešto sam da napravim u Švedskoj. I prije rata sam imao bravarsku radnju koja je, po mojim procjenama, radila vrlo dobro. Pet godina prije rata sam je imao. Znači, stekao sam neko iskustvo. Imam dobar biznis u Švedskoj, imam šest zaposlenih radnika. To možda ovdje ispadne smiješna cifra, ali tamo nije baš malo kad kažeš da imaš šest zaposlenih radnika, jer osamdeset posto švedske privrede se sastoji od firmi do dvadeset zaposlenih. Znači, samo dvadeset posto firmi ima više od dvadeset zaposlenih. Tako da te male firme drže švedsku privredu.“
Kuća i bravarska radionica vraćeni su Bajagiloviću 2001. godine. Sada bi, kaže on, pokušao sa biznisom i u Banjaluci:
„Imam nekog švedskog partnera koji je zainteresovan da otkupljuje taj neki proizvod koji bi mi proizvodili. A radi se o jednom kranu, ili kako bih to nazvao, koji se montira na traktorsku prikolicu i upotrebljava se u šumi za utovar stabala koja se obore. Trista kila diže na šest metara daljine od traktora. Što je bliže, može da diže više. Ali obično jedno stablo nije teže od trista kila.“
Razočaran je što mu je više od godinu dana trebalo da bi registrovao preduzeće koje bi se bavilo proizvodnjom za koju bi imao obezbjeđene kupce u Švedskoj:
„Bilo bi smiješno sad da pričam kakvih sam imao tih raznih doživljaja, da se za pet ili deset maraka može nabaviti neki dokument. Na Zapadu kad ti treba neki dokument ili nešto, naručiš preko telefona sutra ga dobiješ kući. Ovdje su prvo redovi, drugo korupcija, a treće, stigao sam dotle da samo možda poslije više od godinu dana uspio da registrujem neku firmu.“
Bosnu i Hercegovinu Bajagilović doživljava kao svoju prvu, a Švedsku kao drugu domovinu. Nada se da će i njegova prva domovina jednom postati normalna država, po mjeri svih njenih građana.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba