Danas sredovječni ljudi, na početku rata bili su mladići. Ivan Čajić je bio dobro plaćeni radnik splitskog brodogradilišta, a Živko Ognjenović policijski inspektor u Kninu. No, bio je jedan od rijetkih koji nije pristajao uz pobunjenika Milana Martića, što nije bilo lako. Dobio je otkaz i ne samo to:
„Meni je minirana kuća 1991. godine, napravljena velika materijalna šteta, bio sam u izolaciji, prozvan neprijateljem…“
Ivan Čajić je bio primoran napustiti svoj posao u splitskom škveru:
„Desetog listopada sam otišao u Domovinski rat, jer je većina teritorije naše općine i županije bila okupirana.“
Čajić nije imao sreće. Zajedno s jednim svojim suborcem, potkraj rata, upao je u zarobljeništvo:
„Na području Vještić Gore, bila je zima, 30. studenog 1994. godine. Što od snijega, što od nevidljivosti i nepoznavanja terena, upali smo u neprijateljsku klopku.“
Istovremeno, Živko Ognjenović je uspijevao izbjeći regrutaciju u krajinsku vojsku, ali više se nije moglo:
„Negdje na samom kraju 1994. godine, jedan čovjek s kojim sam proveo djetinjstvo, pomogao mi je da se zaposlim u tadašnjem kninskom zatvoru.“
Čajić je prošao torturu. Najprije u Kinu, zatim u Frkašiću kod Korenice, pa u Staroj Gradiški. Najgore je bilo u Frkašiću:
„Svezali su kolegu i mene žicom za zahodsku školjku. Tako smo ostali jedno mjesec dana. Tukli su nas električnom palicom kojom se utovaruje stoka, pendrekom, lopatama, svim i svačim, žive zakopavali u zemlju… Veliki fizički rad, iscrpljivanje, bez hrane…“
Zajedno sa svojim suborcem je prebačen opet u Knin:
„Išli smo na njivu raditi, saditi kapulu, grah, krumpir… Oni su se mislili iživljavati na nama, tući nas, međutim gospodin Ognjenović je uzeo vlast u svoje ruke, nije dozvolio da nas tuku. I ne samo nas dvojicu, nego općenito sve zatvorenike. Bilo nas je jedno oko četrdeset. Bila je planirana razmjena – svi za sve. Bilo je malo uvreda, ali batina nije bilo, a i hrana je bila redovita. Za to je isključivo bio zaslužan Živko. Kada smo odlazili na njivu, imali smo velike brade, bili smo neobrijani, u prostorijama nije bilo ni klozeta, niti ičega. Živko je od svojih novaca kupovao žilete i donio nam kradom u zatvor da se obrijemo. Pitao nas je da li je ikoga tuklo. Ispod jakete je vadio cigare i davao nam da pušimo. Kada bi radili na njivi kada je on bio dežurni, donio bi nešto za popit’, pojest’ i uvijek je pitao da li nas je tuklo. Govorio je: ,Ne bojte se, doći će vrijeme kada ćete ići na razmjenu. Vi niste za ništa krivi, takva je sudbina. Knin se mogao riješit bez ovoga, ali se neće riješit bez puške. Vi sačuvajte sebe kad dođete kući, a ja što mogu, učinit ću. Ne samo za vas dvojicu, nego i za sve koji su tu‘.“
Živko Ognjenović:
„Taj period od par mjeseci koje sam ja proveo tamo, i naravno, u društvu s njima, sebi pripisujem kao nešto vrlo važno u životu što sam napravio za te ljude, a automatski i za sebe, jer sam prema njima bio vrlo korektan. Napravili smo i jedan mali plan – ukoliko oni ne bi išli na razmjenu, nego ostanu i kad dođe do akcije hrvatske vojske – kako pokušati spasiti glavu. U tom periodu ja sam ih odvodio svojoj kući, znao sam ih nahraniti i razgovarali smo o tome kako bi u tom momentu bilo najbolje da svi skupa sačuvamo glavu. Eto, dogodila se jedna sretna okolnost da su otišli na razmjenu prije ,Oluje‘.“
Ivan Čajić:
„Mi smo se zatekli u Kninu kada je bio ,Bljesak‘. Onda su Srbi rekli – ako ijedna granata padne na Knin, svi zatvorenici su gotovi. Međutim, Živko je nama kazivao i pričao na koji način i kako se zaštiti.“
Na sreću, Čajić i drugi hrvatski vojnici, išli su u razmjenu prije „Oluje“:
„A kada smo išli na razmjenu, rekao nam je: ,Nemojte ništa govoriti dok ne odete s one strane, jer meni je glava u pitanju‘.“
Ivan Čajić se poslije oslobađanja opet vratio u rat, ali dobročinitelja nije zaboravio. Živko Ognjenović:
„Moram spomenuti jedan događaj nekoliko dana iza ,Oluje‘. Ja sam ostao sa svojom obitelji u svojoj kući, u Kninu. Došla je vojna policija pitajući po imenu u prezimenu jesam li to ja. Kad sam rekao da jesam, onda su rekli da ih je poslao general Čermak, jer da iz Sinja ima jedna ozbiljna prijetnja i rečeno je da ukoliko se ta i ta osoba po imenu i prezimenu ne sačuva, ako se ne zaštiti, da će doći njih nekoliko i da će se sa Čermakom obračunati.“
Ivan Čajić:
„Kada je bila ,Oluja‘, koliko sam mogao u svojoj brigadi, rekao sam da mu se, kada se dođe gore, zaštiti kuća. Međutim, on je bio odveden u zatvor u Zadar. Dvojica nas smo došli do Zadra i kazali kakav je bio i na koji način je nas zatvorenike spasio, i on je oslobođen.“
Prijatelji se i danas paze. Ivan je pristao govoriti za Radio Slobodna Evropa tek kad sam ga uvjerio da to Živku neće naškoditi. U tom čovjeku živi dobrota, unatoč činjenici:
„Sedamdeset sam postotni invalid. To je sve zarađeno od srpskih batina.“
Živko danas kaže da je hrabrost da pomaže zatočenicima nalazio u želji da ga se jednog dana sinovi ne stide:
„Računao sam, meni će se sigurno nešto dogoditi, ali zato, jednog dana, kada mene ne bude bilo, da iza mene sinovi mogu reći da je njihov otac u ovim teškim vremenima imao jedno korektno ponašanje, da nije okaljao obraz. Tog momenta sam mislio na budućnost svoje djece.“
Ivan je u mirovini i bavi se poljoprivredom, a Živko je terenski suradnik humanitarne udruge Dalmatinski odbor solidarnosti:
„Mi se posjećujemo, mi se inače nađemo, popijemo malo žutine i sjetimo se svih tih vremena.“
Dva ratna druga se sjete ružnih vremena u kojima je nastala ova istinita bajka.
„Meni je minirana kuća 1991. godine, napravljena velika materijalna šteta, bio sam u izolaciji, prozvan neprijateljem…“
Ivan Čajić je bio primoran napustiti svoj posao u splitskom škveru:
„Desetog listopada sam otišao u Domovinski rat, jer je većina teritorije naše općine i županije bila okupirana.“
Čajić nije imao sreće. Zajedno s jednim svojim suborcem, potkraj rata, upao je u zarobljeništvo:
„Na području Vještić Gore, bila je zima, 30. studenog 1994. godine. Što od snijega, što od nevidljivosti i nepoznavanja terena, upali smo u neprijateljsku klopku.“
Istovremeno, Živko Ognjenović je uspijevao izbjeći regrutaciju u krajinsku vojsku, ali više se nije moglo:
„Negdje na samom kraju 1994. godine, jedan čovjek s kojim sam proveo djetinjstvo, pomogao mi je da se zaposlim u tadašnjem kninskom zatvoru.“
Čajić je prošao torturu. Najprije u Kinu, zatim u Frkašiću kod Korenice, pa u Staroj Gradiški. Najgore je bilo u Frkašiću:
„Svezali su kolegu i mene žicom za zahodsku školjku. Tako smo ostali jedno mjesec dana. Tukli su nas električnom palicom kojom se utovaruje stoka, pendrekom, lopatama, svim i svačim, žive zakopavali u zemlju… Veliki fizički rad, iscrpljivanje, bez hrane…“
Zajedno sa svojim suborcem je prebačen opet u Knin:
„Išli smo na njivu raditi, saditi kapulu, grah, krumpir… Oni su se mislili iživljavati na nama, tući nas, međutim gospodin Ognjenović je uzeo vlast u svoje ruke, nije dozvolio da nas tuku. I ne samo nas dvojicu, nego općenito sve zatvorenike. Bilo nas je jedno oko četrdeset. Bila je planirana razmjena – svi za sve. Bilo je malo uvreda, ali batina nije bilo, a i hrana je bila redovita. Za to je isključivo bio zaslužan Živko. Kada smo odlazili na njivu, imali smo velike brade, bili smo neobrijani, u prostorijama nije bilo ni klozeta, niti ičega. Živko je od svojih novaca kupovao žilete i donio nam kradom u zatvor da se obrijemo. Pitao nas je da li je ikoga tuklo. Ispod jakete je vadio cigare i davao nam da pušimo. Kada bi radili na njivi kada je on bio dežurni, donio bi nešto za popit’, pojest’ i uvijek je pitao da li nas je tuklo. Govorio je: ,Ne bojte se, doći će vrijeme kada ćete ići na razmjenu. Vi niste za ništa krivi, takva je sudbina. Knin se mogao riješit bez ovoga, ali se neće riješit bez puške. Vi sačuvajte sebe kad dođete kući, a ja što mogu, učinit ću. Ne samo za vas dvojicu, nego i za sve koji su tu‘.“
Živko Ognjenović:
„Taj period od par mjeseci koje sam ja proveo tamo, i naravno, u društvu s njima, sebi pripisujem kao nešto vrlo važno u životu što sam napravio za te ljude, a automatski i za sebe, jer sam prema njima bio vrlo korektan. Napravili smo i jedan mali plan – ukoliko oni ne bi išli na razmjenu, nego ostanu i kad dođe do akcije hrvatske vojske – kako pokušati spasiti glavu. U tom periodu ja sam ih odvodio svojoj kući, znao sam ih nahraniti i razgovarali smo o tome kako bi u tom momentu bilo najbolje da svi skupa sačuvamo glavu. Eto, dogodila se jedna sretna okolnost da su otišli na razmjenu prije ,Oluje‘.“
Ivan Čajić:
„Mi smo se zatekli u Kninu kada je bio ,Bljesak‘. Onda su Srbi rekli – ako ijedna granata padne na Knin, svi zatvorenici su gotovi. Međutim, Živko je nama kazivao i pričao na koji način i kako se zaštiti.“
Na sreću, Čajić i drugi hrvatski vojnici, išli su u razmjenu prije „Oluje“:
„A kada smo išli na razmjenu, rekao nam je: ,Nemojte ništa govoriti dok ne odete s one strane, jer meni je glava u pitanju‘.“
Ivan Čajić se poslije oslobađanja opet vratio u rat, ali dobročinitelja nije zaboravio. Živko Ognjenović:
„Moram spomenuti jedan događaj nekoliko dana iza ,Oluje‘. Ja sam ostao sa svojom obitelji u svojoj kući, u Kninu. Došla je vojna policija pitajući po imenu u prezimenu jesam li to ja. Kad sam rekao da jesam, onda su rekli da ih je poslao general Čermak, jer da iz Sinja ima jedna ozbiljna prijetnja i rečeno je da ukoliko se ta i ta osoba po imenu i prezimenu ne sačuva, ako se ne zaštiti, da će doći njih nekoliko i da će se sa Čermakom obračunati.“
Ivan Čajić:
„Kada je bila ,Oluja‘, koliko sam mogao u svojoj brigadi, rekao sam da mu se, kada se dođe gore, zaštiti kuća. Međutim, on je bio odveden u zatvor u Zadar. Dvojica nas smo došli do Zadra i kazali kakav je bio i na koji način je nas zatvorenike spasio, i on je oslobođen.“
Prijatelji se i danas paze. Ivan je pristao govoriti za Radio Slobodna Evropa tek kad sam ga uvjerio da to Živku neće naškoditi. U tom čovjeku živi dobrota, unatoč činjenici:
„Sedamdeset sam postotni invalid. To je sve zarađeno od srpskih batina.“
Živko danas kaže da je hrabrost da pomaže zatočenicima nalazio u želji da ga se jednog dana sinovi ne stide:
„Računao sam, meni će se sigurno nešto dogoditi, ali zato, jednog dana, kada mene ne bude bilo, da iza mene sinovi mogu reći da je njihov otac u ovim teškim vremenima imao jedno korektno ponašanje, da nije okaljao obraz. Tog momenta sam mislio na budućnost svoje djece.“
Ivan je u mirovini i bavi se poljoprivredom, a Živko je terenski suradnik humanitarne udruge Dalmatinski odbor solidarnosti:
„Mi se posjećujemo, mi se inače nađemo, popijemo malo žutine i sjetimo se svih tih vremena.“
Dva ratna druga se sjete ružnih vremena u kojima je nastala ova istinita bajka.
