Subota, 30.7.2005.
Svojim inozemnim prijateljima, koje zanima koliko u budućnosti mogu računati na državnog tužioca Mladena Bajića, pred par sam mjeseci ustvrdio da njega još jedino voli njihova Karla del Ponte. Otada je njegov ugled u javnosti i među novinarima dodatno oslabio - u rukama držim Feral, čija ga naslovnica čak i ridikularizira – pa će se i gđa Del Ponte morati što prije udaljiti od njega, da i vlastitu reputaciju ne dovede u pitanje.
Najnovije informacije o slučajevima Reichl-Kir, ulozi Tužilaštva u zataškavanju seksualnih zlostavljanja u Caritasovom centru, loši potezi u istrazi uloge Glavaša ili Šeksa u ubojstvima u Osijeku, itd., njegov su ugled pretvorile u krpe.
Sad, da li je misija bilo koga na mjestu državnog tužioca u Hrvatskoj nemoguća misija, ili je Mladena Bajića zakačilo Peterovo načelo (Laurence J. Peter: u hijerarhiji pojedinac napreduje upravo do pozicije za koju je inkompetentan) - nebitno je. On naprosto nije uspio.
Nedjelja, 31.7.2005.
Nedjelja je pravi dan za jednu lakšu temu. Da vidite od čega se sve sastoji posao predsjednika – za neke strašnog – Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Suradnica organizacije ima kanarinku i kanarinca. Iz te veze rodilo se u nekoliko navrata mnogo jaja, ali ne i mladi. Frustrirana mlada izgubila je dio perja na vratu i glavi, pa je veterinar savjetovao da se ptice na koji mjesec odvoji, kako ona svoga dragoga ne bi vidjela ni čula. To će je ojačati i onda je vraćamo natrag. Ured Dalmatinskog komiteta pokazao se kao najpogodnija dislokacija za žensku pticu. Evo je na prozoru, pjeva k'o blesava, i ni najmanje ne zarezuje to što stručnjaci tvrde da kanarinke – uopće ne pjevaju. August je, često dolazim da na miru ponešto napišem, pa bih rado izbjegao ili skratio poziv ponekog besposličara. To se može napraviti tako što se ne javite na fiksni nego na skuplji, mobilni telefon. No na taj metoda do daljnjega mogu zaboraviti, jer bi me pozadinsko prodorno cvrkutanje za tren raskrinkalo.
Ponedjeljak, 1.8.2005.
Zahvaljujući Feralu, doznali smo nove detalje o osječkim ubojstvima i ubojicama, a to je opet potaklo Šenola Selimovića da u Slobodnoj Dalmaciji podsjeti i na razaranja i ubojstva, koja su se istovremeno dešavala u Zadru.
Prema dokumentima iz našeg dosjea Zadar, srušeno je 180 kuća, apartmana, dućana ili ureda čiji su vlasnici bili Srbi. Kad ih ni to nije odvratilo od namjere da nastave živjeti s nama, grupe vojnika otimale su te ljude iz kuća, mučili ih i ubijali. Naša lista mrtvih sadrži i dosta imena koje novinar Slobodne nije naveo.
Često su u Hrvatskoj otete, pa ubijene, Srbe ostavljali na gradskim deponijima, poluzatrpane smećem. U Zagrebu, u Zadru, Žrnovnici kod Splita,… To nije slučajno, tako je sve izgledalo još jezivije. Ljudi su zaista bili zgroženi. I Hrvati su se plašili, kako ne bi Srbi? Osobno ne mislim da isti rukopis upućuje (tek) na iste izvršioce, već prije - na iste naredbodavce, u Zagrebu.
Svjedoci su opisali otmičare tako dobro da smo im i mi u Komitetu faktički ušli u trag. Ali, kome to kazati? Hrvatskom tužilaštvu? To definitivno ne bi imalo smisla. Dotle Haag (zasad) istražuje samo razdoblje nakon Oluje, a ona je u realizaciji politike etničkog čišćenja bila tek točka na «i». U hrvatskim gradovima i gradićima, daleko od linija fronta, širila se strava među nehrvatima. Rezultat: 200.000 njih je moralo otići mnogo prije slikovitog egzodusa iz Krajine.
Utorak, 2.8.2005.
Zovu iz podgoričkog Dana i traže komentar objave osvježene liste s nekih 800 Srba, za koje hrvatske vlasti tvrde da su ratni zločinci. Ako je informacija točna, bio bi to veliki napredak, jer je posebno činjenica da nema sveobuhvatne službene liste ulijevala potencijalnim povratnicima strah u kosti, da nisu možda na nekoj od skrivenih krpica?
Hrvatska ne preže ni od manipuliranja s ozbiljnom međunarodnom institucijom, pa je zatrpala Interpol s oko 500 međunarodnih potjernica, kojima se želi dočepati ili ustraviti bar toliko, kaže, počinilaca ratnih zločina u Hrvatskoj.
Srijeda. 3.8.2005.
U Komitet je stiglo pismo iz Australije. Šalje ga Đorđe Katić, bivši logoraš. To je onaj čovjek čije ste fotografije, modrog, crnog i ljubičastog od batina, vidjeli u svim novinama i koje su postale najznačajniji dio vizualnog identiteta splitskog logora. Iako sam među najpoznatijim žrtvama logora Lora – piše u tome pismu Katić - tokom trajanja prvog suđenja nijednom nisam pozvan da svjedočim.
„Istovremeno je sud obmanjivao javnost i medije tvrdnjama da se nisam odazvao pozivu ili da mi on nije uručen. Ja, međutim, imam svjedoke da je hrvatsko pravosuđe već tada znalo za moju stvarnu adresu, ovu u Australiji. Kako mojoj porodici i meni nakon premlaćivanja u Lori nije pružena zaštita, a ubrzo zatim otet nam je i stan, preko Engleske otišli smo živjeti u Australiju. S obzirom da do danas nisam dobio nikakav poziv za svjedočenje u obnovljenom suđenju, u zaglavlju ovog dopisa navodim svoju australsku adresu, na koju biste mi trebali slati pozive za suđenje, ako hrvatsko pravosuđe iskreno želi da ih primim te da svjedočim. Znači, ja želim svjedočiti o svojem stradanju u Lori, ali i o drugim stvarima, koje sam tamo vidio, te ću tražiti odštetu od Hrvatske zbog fizičkih i psihičkih posljedica toga zločina.“
Četvrtak, 4.8.2005.
U Dugobabama, rodnom selu premijera Sanadera, gostujuća ekipa HVIDRE iz Kaštela postavila je dosad najveći jumbo plakat generala Gotovine. Površina mu je 15 kvadratnih metara. Oni koji ovom instalacijom žele oslabiti Sanaderove evropske pozicije potukli su se s onima koji nalaze da je korist od premijera opipljivija od one koju može ponuditi odbjegli general.
Prilika je i za jednu pikanteriju, koja koliko znam još nije stigla do medija. Sanaderi iz pojedinih zaselaka Dugobaba imaju porodične nadimke, da bi se razlikovali jedni od drugih. Ovi iz premijerova zaseoka stoljećima nose pridjevak Muzuviri. Taj u Dalmaciji čest turcizam nema lijepo znacenje, znači: spletkar, smutljivac, zlobnik, lažac, varalica, klevetnik, zlikovac. Međutim, nitko ne misli da to nužno ima veze s prevladavajućom osobinom nekih dalekih premijerovih predaka.
Petak, 5.8.2005.
Hrvati danas slave desetu godišnjicu oslobođenja svojih «vjekovnih ognjišta» u Krajini. Oni koji su ih oslobodili za nekoliko su dana odjurili dalje, u stanove koje su od srpskih porodica oslobodili par godina ranije u Splitu i Zagrebu, na primjer. A tzv. ognjišta prepustili su Hrvatima drugog reda, onima koje su za tu namjenu humano domamili iz Bosne, sa sličnom nakanom, s kojom je beogradska budala željela dolazak Krajišnika čiju će šarenu vijugavu zmiju traktora, drndavih auta i prikolica usmjeriti na Kosovo, gdje bi ove novopridošlce trebale popraviti poraznu nacionalnu strukturu. Što bi ga uzdiglo do visina epskog junaka, koji je Srbima sačuvao Kosovo.
Nad Kninom će danas biti organiziran i vojni aero miting. Uglavnom se, međutim, ne zna da prema međunarodnim normama nad Hrvatskom nikad ne bi smio poletjeti ni jedan naš ratni avion. Evo zašto: prema tim normama vojni avion u zraku mora u svakom trenutku biti udaljen od najbliže državne granice barem 5-6 minuta leta. Time se ostavlja dovoljno vremena ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani suverenog susjeda da počnu djelovati, ako bi ovaj iznenada promijenio kurs i pokušao doletjeti i napasti. Za ispunjenje tog uvjeta, Hrvatska naprosto nema dovoljno širine. Zato MORH samo hini uvrijeđenost kada mu iz NATO-a poručuju da treba rasformirati i ukinuti naše ratno zrakoplovstvo prije eventualnog ulaska u tu asocijaciju.
Svojim inozemnim prijateljima, koje zanima koliko u budućnosti mogu računati na državnog tužioca Mladena Bajića, pred par sam mjeseci ustvrdio da njega još jedino voli njihova Karla del Ponte. Otada je njegov ugled u javnosti i među novinarima dodatno oslabio - u rukama držim Feral, čija ga naslovnica čak i ridikularizira – pa će se i gđa Del Ponte morati što prije udaljiti od njega, da i vlastitu reputaciju ne dovede u pitanje.
Najnovije informacije o slučajevima Reichl-Kir, ulozi Tužilaštva u zataškavanju seksualnih zlostavljanja u Caritasovom centru, loši potezi u istrazi uloge Glavaša ili Šeksa u ubojstvima u Osijeku, itd., njegov su ugled pretvorile u krpe.
Sad, da li je misija bilo koga na mjestu državnog tužioca u Hrvatskoj nemoguća misija, ili je Mladena Bajića zakačilo Peterovo načelo (Laurence J. Peter: u hijerarhiji pojedinac napreduje upravo do pozicije za koju je inkompetentan) - nebitno je. On naprosto nije uspio.
Nedjelja, 31.7.2005.
Nedjelja je pravi dan za jednu lakšu temu. Da vidite od čega se sve sastoji posao predsjednika – za neke strašnog – Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Suradnica organizacije ima kanarinku i kanarinca. Iz te veze rodilo se u nekoliko navrata mnogo jaja, ali ne i mladi. Frustrirana mlada izgubila je dio perja na vratu i glavi, pa je veterinar savjetovao da se ptice na koji mjesec odvoji, kako ona svoga dragoga ne bi vidjela ni čula. To će je ojačati i onda je vraćamo natrag. Ured Dalmatinskog komiteta pokazao se kao najpogodnija dislokacija za žensku pticu. Evo je na prozoru, pjeva k'o blesava, i ni najmanje ne zarezuje to što stručnjaci tvrde da kanarinke – uopće ne pjevaju. August je, često dolazim da na miru ponešto napišem, pa bih rado izbjegao ili skratio poziv ponekog besposličara. To se može napraviti tako što se ne javite na fiksni nego na skuplji, mobilni telefon. No na taj metoda do daljnjega mogu zaboraviti, jer bi me pozadinsko prodorno cvrkutanje za tren raskrinkalo.
Ponedjeljak, 1.8.2005.
Zahvaljujući Feralu, doznali smo nove detalje o osječkim ubojstvima i ubojicama, a to je opet potaklo Šenola Selimovića da u Slobodnoj Dalmaciji podsjeti i na razaranja i ubojstva, koja su se istovremeno dešavala u Zadru.
Prema dokumentima iz našeg dosjea Zadar, srušeno je 180 kuća, apartmana, dućana ili ureda čiji su vlasnici bili Srbi. Kad ih ni to nije odvratilo od namjere da nastave živjeti s nama, grupe vojnika otimale su te ljude iz kuća, mučili ih i ubijali. Naša lista mrtvih sadrži i dosta imena koje novinar Slobodne nije naveo.
Često su u Hrvatskoj otete, pa ubijene, Srbe ostavljali na gradskim deponijima, poluzatrpane smećem. U Zagrebu, u Zadru, Žrnovnici kod Splita,… To nije slučajno, tako je sve izgledalo još jezivije. Ljudi su zaista bili zgroženi. I Hrvati su se plašili, kako ne bi Srbi? Osobno ne mislim da isti rukopis upućuje (tek) na iste izvršioce, već prije - na iste naredbodavce, u Zagrebu.
Svjedoci su opisali otmičare tako dobro da smo im i mi u Komitetu faktički ušli u trag. Ali, kome to kazati? Hrvatskom tužilaštvu? To definitivno ne bi imalo smisla. Dotle Haag (zasad) istražuje samo razdoblje nakon Oluje, a ona je u realizaciji politike etničkog čišćenja bila tek točka na «i». U hrvatskim gradovima i gradićima, daleko od linija fronta, širila se strava među nehrvatima. Rezultat: 200.000 njih je moralo otići mnogo prije slikovitog egzodusa iz Krajine.
Utorak, 2.8.2005.
Zovu iz podgoričkog Dana i traže komentar objave osvježene liste s nekih 800 Srba, za koje hrvatske vlasti tvrde da su ratni zločinci. Ako je informacija točna, bio bi to veliki napredak, jer je posebno činjenica da nema sveobuhvatne službene liste ulijevala potencijalnim povratnicima strah u kosti, da nisu možda na nekoj od skrivenih krpica?
Hrvatska ne preže ni od manipuliranja s ozbiljnom međunarodnom institucijom, pa je zatrpala Interpol s oko 500 međunarodnih potjernica, kojima se želi dočepati ili ustraviti bar toliko, kaže, počinilaca ratnih zločina u Hrvatskoj.
Srijeda. 3.8.2005.
U Komitet je stiglo pismo iz Australije. Šalje ga Đorđe Katić, bivši logoraš. To je onaj čovjek čije ste fotografije, modrog, crnog i ljubičastog od batina, vidjeli u svim novinama i koje su postale najznačajniji dio vizualnog identiteta splitskog logora. Iako sam među najpoznatijim žrtvama logora Lora – piše u tome pismu Katić - tokom trajanja prvog suđenja nijednom nisam pozvan da svjedočim.
„Istovremeno je sud obmanjivao javnost i medije tvrdnjama da se nisam odazvao pozivu ili da mi on nije uručen. Ja, međutim, imam svjedoke da je hrvatsko pravosuđe već tada znalo za moju stvarnu adresu, ovu u Australiji. Kako mojoj porodici i meni nakon premlaćivanja u Lori nije pružena zaštita, a ubrzo zatim otet nam je i stan, preko Engleske otišli smo živjeti u Australiju. S obzirom da do danas nisam dobio nikakav poziv za svjedočenje u obnovljenom suđenju, u zaglavlju ovog dopisa navodim svoju australsku adresu, na koju biste mi trebali slati pozive za suđenje, ako hrvatsko pravosuđe iskreno želi da ih primim te da svjedočim. Znači, ja želim svjedočiti o svojem stradanju u Lori, ali i o drugim stvarima, koje sam tamo vidio, te ću tražiti odštetu od Hrvatske zbog fizičkih i psihičkih posljedica toga zločina.“
Četvrtak, 4.8.2005.
U Dugobabama, rodnom selu premijera Sanadera, gostujuća ekipa HVIDRE iz Kaštela postavila je dosad najveći jumbo plakat generala Gotovine. Površina mu je 15 kvadratnih metara. Oni koji ovom instalacijom žele oslabiti Sanaderove evropske pozicije potukli su se s onima koji nalaze da je korist od premijera opipljivija od one koju može ponuditi odbjegli general.
Prilika je i za jednu pikanteriju, koja koliko znam još nije stigla do medija. Sanaderi iz pojedinih zaselaka Dugobaba imaju porodične nadimke, da bi se razlikovali jedni od drugih. Ovi iz premijerova zaseoka stoljećima nose pridjevak Muzuviri. Taj u Dalmaciji čest turcizam nema lijepo znacenje, znači: spletkar, smutljivac, zlobnik, lažac, varalica, klevetnik, zlikovac. Međutim, nitko ne misli da to nužno ima veze s prevladavajućom osobinom nekih dalekih premijerovih predaka.
Petak, 5.8.2005.
Hrvati danas slave desetu godišnjicu oslobođenja svojih «vjekovnih ognjišta» u Krajini. Oni koji su ih oslobodili za nekoliko su dana odjurili dalje, u stanove koje su od srpskih porodica oslobodili par godina ranije u Splitu i Zagrebu, na primjer. A tzv. ognjišta prepustili su Hrvatima drugog reda, onima koje su za tu namjenu humano domamili iz Bosne, sa sličnom nakanom, s kojom je beogradska budala željela dolazak Krajišnika čiju će šarenu vijugavu zmiju traktora, drndavih auta i prikolica usmjeriti na Kosovo, gdje bi ove novopridošlce trebale popraviti poraznu nacionalnu strukturu. Što bi ga uzdiglo do visina epskog junaka, koji je Srbima sačuvao Kosovo.
Nad Kninom će danas biti organiziran i vojni aero miting. Uglavnom se, međutim, ne zna da prema međunarodnim normama nad Hrvatskom nikad ne bi smio poletjeti ni jedan naš ratni avion. Evo zašto: prema tim normama vojni avion u zraku mora u svakom trenutku biti udaljen od najbliže državne granice barem 5-6 minuta leta. Time se ostavlja dovoljno vremena ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani suverenog susjeda da počnu djelovati, ako bi ovaj iznenada promijenio kurs i pokušao doletjeti i napasti. Za ispunjenje tog uvjeta, Hrvatska naprosto nema dovoljno širine. Zato MORH samo hini uvrijeđenost kada mu iz NATO-a poručuju da treba rasformirati i ukinuti naše ratno zrakoplovstvo prije eventualnog ulaska u tu asocijaciju.
