U iščekivanju skokova najhrabrijih, prijatelji pjesme i rana kafica, naravno ispod Starog mosta, obilježili su i ovo jutro u Mostaru:
„Kahva je prije svega simbol življenja, simbol kulture bosansko-hercegovačkog naroda. Kažu: dajte mi kahvu, ne treba mi psihijatar.“
„Jedino što treba ponuditi, to je kafa, kao prvo. Kao drugo, trebamo se okupiti u što većem broju da bismo obilježavali iz godine u godinu ovaj dan.“
Kafa je služena iz džezve koja je prošle godine u kompaniji „Vispak“ iz Visokog posebno napravljena u čast otvaranja Starog mosta. Sa 630 litara vode i 63 kg kafe, odnosno kapaciteta 8.000 fildžana, danas je Džezva ponovno u Mostaru, da posvjedoči još jedan zanimljiv događaj prije četiri dana i službenu potvrdu da je upisana u Ginisovu knjigu rekorda kao najveća džezva na svijetu.
Voditelj projekta i direktor Centra za mir, Safet Oručević naglašava:
„Pošto u Ginisu i nisu znali šta je džezva, prvo im je trebalo to objasniti, pa bi onda svaka džezva, da je bila i upola manja, postavila svjetski rekord.“
Dok se na obali kafeniše i slavi, skakači vrše posljednje pripreme za 439. tradicionalne skokove. Skakači sa Starog, ili, kako ih nazivaju, „mostari“, neodvojivi su dio mostarskog folklora. Spominju se već u prvim pisanim tragovima o Starom mostu, o njima piše i čuveni putopisac Evlija Čelebija. I prije 400 godina divio se njihovoj hrabrosti i tehnici koja se do danas nije bitnije promijenila. Za one neupućene, legendarni mostarski skakač Mirsad Pašić, zvani Deda, pojašnjava:
„Dvije su discipline: jedna na glavu, jedna na noge, a više stilova. Naprimjer, u disciplini na glavu stilovi su „lasta“, „prevoj“ i „avionom“, dok na noge ima „let“, „polulet“, „čupica“ i „štanga“.“
Dvadeset i tri metra visine Starog mosta i pet i po metara dubine Neretve, čija temperatura nikad ne prelazi 10 stepeni Celzijusa, dok živa u termometru pokazuje 40 stepeni u hladu - to je očekivalo 34 mladića iz BiH, Slovenije, SCiG i Makedonije, ali i Brazila, Meksika, Novog Zelanda, koji su se borili za titulu najboljeg.
Rigoroznija od sudija svakako je mostarska publika koja konačno i najbogatije nagrađuje: sjećanjem i poštovanjem ili, što je najvažnije, povratkom na obale Neretve, jer bez publike ne bi bilo ni skakača, kao što ni Mostar ne bi mogao preživjeti bez svoje tradicije.
„Kahva je prije svega simbol življenja, simbol kulture bosansko-hercegovačkog naroda. Kažu: dajte mi kahvu, ne treba mi psihijatar.“
„Jedino što treba ponuditi, to je kafa, kao prvo. Kao drugo, trebamo se okupiti u što većem broju da bismo obilježavali iz godine u godinu ovaj dan.“
Kafa je služena iz džezve koja je prošle godine u kompaniji „Vispak“ iz Visokog posebno napravljena u čast otvaranja Starog mosta. Sa 630 litara vode i 63 kg kafe, odnosno kapaciteta 8.000 fildžana, danas je Džezva ponovno u Mostaru, da posvjedoči još jedan zanimljiv događaj prije četiri dana i službenu potvrdu da je upisana u Ginisovu knjigu rekorda kao najveća džezva na svijetu.
Voditelj projekta i direktor Centra za mir, Safet Oručević naglašava:
„Pošto u Ginisu i nisu znali šta je džezva, prvo im je trebalo to objasniti, pa bi onda svaka džezva, da je bila i upola manja, postavila svjetski rekord.“
Dok se na obali kafeniše i slavi, skakači vrše posljednje pripreme za 439. tradicionalne skokove. Skakači sa Starog, ili, kako ih nazivaju, „mostari“, neodvojivi su dio mostarskog folklora. Spominju se već u prvim pisanim tragovima o Starom mostu, o njima piše i čuveni putopisac Evlija Čelebija. I prije 400 godina divio se njihovoj hrabrosti i tehnici koja se do danas nije bitnije promijenila. Za one neupućene, legendarni mostarski skakač Mirsad Pašić, zvani Deda, pojašnjava:
„Dvije su discipline: jedna na glavu, jedna na noge, a više stilova. Naprimjer, u disciplini na glavu stilovi su „lasta“, „prevoj“ i „avionom“, dok na noge ima „let“, „polulet“, „čupica“ i „štanga“.“
Dvadeset i tri metra visine Starog mosta i pet i po metara dubine Neretve, čija temperatura nikad ne prelazi 10 stepeni Celzijusa, dok živa u termometru pokazuje 40 stepeni u hladu - to je očekivalo 34 mladića iz BiH, Slovenije, SCiG i Makedonije, ali i Brazila, Meksika, Novog Zelanda, koji su se borili za titulu najboljeg.
Rigoroznija od sudija svakako je mostarska publika koja konačno i najbogatije nagrađuje: sjećanjem i poštovanjem ili, što je najvažnije, povratkom na obale Neretve, jer bez publike ne bi bilo ni skakača, kao što ni Mostar ne bi mogao preživjeti bez svoje tradicije.
