Dostupni linkovi

Sarajevsko more


Subota, 16. jul 2005. godine
Za većinu ljudi neradni dan. Kako sam slobodni umjetnik već 27 godina, ne primjećujem razliku, pogotovo posljednjih mjeseci. U julu sam počeo obilježavati četrdesetu godišnjicu moga rada u umjetnosti. Cijela stvar bi trebala da traje do novembra. Do tada ću pripremiti pregled onoga čime sam se bavio u četiri decenije. Počeo sam u junu sa tri komorne izložbe slika iz mojih ranijih ciklusa koje su bile postavljene u neobičnim prostorima za izlaganje: u auto salonu Masa u Sarajevu, te izložbom karikaturalnih portreta članova Bijelog dugmeta iz 1976. godine u klubu Colegijum artisticum. Dalje ću srediti obrađivanje izvora iz mog literarnog rada na radiju i televiziji, Radio-tv drama, jednog novinskog feljtona iz 1993. godine, te kratkih i humorističnih priča. Poslije će u različitim galerijskim prostorima biti postavljene izložbe mojih karikatura i ilustracija grafičkog dizajna, slika i instalacija. Sada radimo na pripremi knjige u kojoj će biti zastupljene sve ove oblasti. Komplikovano i naporno.

Nedjelja, 17. jul 2005. godine
Jučer sam se pozdravio sa prijateljem koji s porodicom putuje na godišnji odmor u Rovinj. Danas ga vidim na ulici. Vratili ga sa hrvatske granice jer mu sin nije imao pasoš, a naše vlasti objavile da djeca mogu putovati samo sa rodnim listom ili đačkom knjižicom. Koji bezobrazluk. Koja glupost vlastodržaca. U normalnoj bi državi, pretpostavljam, svi oni odletjeli iz svojih dragocjenih fotelja.

Ponedjeljak, 18. jul 2005. godine
Vrućina, vrućina, vrućina. Sunce kao da prodire kroz mozak. Sarajlijama je ovog ljeta malo lakše. Slovenci na Ilidži otvorili prelijepe bazene sa svim potrebnim komforom. Donijeli su sa sobom iskustvo i profesionalizam. Reklamiraju ga kao ''sarajevsko more''. Ljudi navalili. Em im je blizu, em im ne treba pasoš.

Utorak, 19. jul 2005. godine
Ovog ljeta imamo u Sarajevu još jednu vrstu kampiranja. Prije mjesec dana, pred Parlamentom, poljoprivrednici razapeli šatore i traže od vlasti da im omogući da žive od svog rada, da ih prime i saslušaju njihove zahtjeve i da osnuju Državno ministarstvo poljoprivrede. Vlasti ne haju i odlaze na godišnje odmore, a poljoprivrednici poručuju: ''Kada se vrate sa odmora, biće nas mnogo više''. U međuvremenu, gladnim Sarajlijama, dijele hranu: luk, krompir, mlijeko, brašno. Ljudi se pred vozilom u kojem je hrana otimaju za dragocjene vrećice. Padaju u nesvijest od vrućine. Jad i bijeda kod šatora, a dvadesetak metara iza – raskoš. Hipokrizija. Je li ovo prava slika države u kojoj živimo?

Srijeda, 20. jul 2005. godine
Kratki sastanak u Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine, čiji sam predsjednik. Privodimo kraju pripremu knjige o udruženju koje slavi 50 godina od osnivanja. Mnogo je priznatih umjetnika prošlo kroz ovu instituciju za protekla pola vijeka. Budući da su naši članovi iz desetak različitih umjetničkih područja, te da pokrivamo tako dug period, pred uređivačima knjige je mnogo posla. Najteže je bilo prikupiti radove koji ranije nisu bili snimljeni. Mnogo je radova izgubljeno i u posljednjem ratu.
Kao i uvijek, u ovo doba godine, najčešće je pitanje - Kada ćete vi na odmor? Kada sam to danas popodne upitao poznanika, rekao mi je da ne idu nikamo. Kupili su novi auto i nemaju registarske tablice. Ne mogu preći granicu. Evo još ministarstava koje bi trebalo raščistiti, a tamo zaposliti ljude koji hoće da rade.

Četvrtak, 21. jul 2005. godine
Neki je dan u okviru Baščaršijskih noći, tradicionalnih ljetnih kulturnih događanja u Sarajevu, nastupio sarajevski gudački kvartet, obilježavajući tako 37 godina rada. Prvi violinist šest kvarteta, Dževad Šabanagić, pokupio je prvu postavu iz davne 1968. godine, na nagovor profesora Muzičke akademije, Kurta Hauznera. Najmotivniji i najsnažniji nastupi događaju se u toku rata, kada ovaj muzički sastav nastupa gotovo svakodnevno. Te večeri, u bašti Doma Vojske Federacije, izveli su raznoliki i osvježavajući repertoar, kako i priliči toplim ljetnim večerima.

Petak, 22. jul 2005. godine
Kako počinjem, tako i završavam ovaj Dnevnik - planiranjem događaja kojima obilježavam četrdeset godina moga rada u umjetnosti. Danas imam dva značajna sastanka. Jedan je dogovor sa izdavačem knjige koja se uobičajeno zove Monografija, ali kod mene će se zvati Multigrafija, budući da će u jednoj knjizi biti objavljene dvije - Knjiga slovo i Knjiga slikar, literatura i vizualna umjetnost. Izdavač je poznata firma Šahinpašić, čiji je vlasnik moj stari drug iz Akademskog pozorišta, Taib Šahinpašić. Dogovaramo detalje. Knjiga bi trebala biti odštampana do polovice desetog mjeseca, kako bi bila spremna za predstavljanje na Frankfurtskom sajmu.
Drugi je sastanak telefonski razgovor sa Senkom Kurtović, glavnom urednicom najuglednijeg sarajevskog dnevnika Oslobođenje. Dogovorili smo početak objavljivanja Sarajevskog albuma, feljtona koji sam pisao i objavio 1993. godine u Euro Bosni, novini koja je u to doba izlazila u Frankfurtu.
Eto opet Frankfurta. Ne znam da li to išta znači, mada ne bi bilo loše ponovo otići u taj grad, gdje sam zajedno sa sarajevskim umjetnicima, 1994. godine, izlagao u crkvi Svete Katarine. Nakon toga je izložba, jednostavnog naslova, Sarajevska umjetnost, premještena u Kulturno informativni centar Bosne i Hercegovine u Zagreb. Bilo je to prije jedanaest godina.

Danas smo u vrućem i mirnom Sarajevu. Život, kakav-takav, ide dalje. I mi s njim, sa svojim ožiljcima i nadama.
XS
SM
MD
LG