Dostupni linkovi

Život u zemlji vječitih studenata


RSE: Samir se nalazi u Kanadi, u Edmontonu. Da li ste znali da je Edmonton jedan od najvećih centara američkih ljudi pod zaštitom, onih koji su na bilo koji način bili u vezi sa pravdom, pa ušli u program za zaštitu svjedoka?

HRUSTIĆ: Da, čuo sam za to.

RSE: A ne susrećete se s takvima?

HRUSTIĆ: Ovdje je život opterećen napretkom, odnosno time da težite da napravite nešto više i bolje i da se uklopite u kanadski život, tako da se nisam susretao sa daljim informacijama, osim sa svojim.

RSE: Otkud Vi uopšte u Kanadi?

HRUSTIĆ: Prije rata u Bosni, sam otišao za Njemačku, tražeći bolji život, tražeći normalan život, da svojim radom nešto napravim. U Njemačkoj, nažalost, nismo dobili nikakve papire i nakon devet godina teškog rada, nakon devet godina jako velikog odricanja, Nijemci nam nisu dozvolili da ostanemo u tom gradu. Bili smo ponižavani u mnogo stvari. Odlučili smo da odemo u zemlju u kojoj ćemo naći put, u kojoj će moje dijete moći da živi u normalnim uslovima života, bez opterećenja - kako se zove, kome pripada, da li uopšte pripada. Tako smo se raspitivali za Kanadu, gdje su najbolji uslovi za normalan život. Između Australije i Amerike smo se odlučili za Kanadu.

RSE: Da li je to bio neki poseban program? Kako ste u Njemačkoj aplicirali za Kanadu?

HRUSTIĆ: Poslije završetka rata u Bosni, Nijemci su odlučili da nas vraćaju nazad u Bosnu. Mi nismo bili zainteresovani da se vratimo u Bosnu zbog situacije, poslijeratne krize i svega ostalog. Bio je program da se može iseljavati u treću zemlju, u čemu su Nijemci pomagali ljudima koji ne žele da se vrate. Tako da smo podnijeli molbu u kanadskoj ambasadi.

RSE: Koliko je to dugo trajalo? Koji ste put prešli od podnošenja molbe, šta ste sve morali učiniti da biste došli u Kanadu?

HRUSTIĆ: Moja žena je jako dobro znala engleski i njemački i pomagala je našim ljudima da ispunjavaju aplikacije, to jest molbe za useljenje. Ja nisam ni pomišljao da idem za Kanadu ili Australiju ili bilo koju treću zemlju, zato što sam Njemačku jako volio. Međutim, žena je jednog momenta rekla – zašto i mi ne bi pokušali, kad već ispunjavam toliko molbi. Tako da smo i mi aplicirali u kanadskoj ambasadi i nakon otprilike dvije godine smo dobili odgovor, odnosno poziv na razgovor, nakon čega smo dobili odobrenje da se uselimo.

RSE: Šta vas pitaju na tim razgovorima?

HRUSTIĆ: Uglavnom žele saznati: da li ispunjavamo uslove za dolazak, da nismo bili ratni zločinci, zbog čega želimo da odemo za Kanadu, zbog čega uopšte tražimo neku treću zemlju? U tim razgovorima zapravo žele da saznaju zašto neko želi da ode u treću zemlju, koji su nam motivi, jer mnogi žele da odu samo zbog toga da dobiju pasoš. Mi smo zaista tražili neki normalan život, da nas niko ne dira i da mi nikoga ne diramo.

RSE: Koje godine ste kretali za Kanadu?

HRUSTIĆ: U Kanadu smo zvanično ušli u junu 1999. godine.

RSE: Znači, tamo ste već šest godina. Kad ste krenuli za Kanadu, jesu li vaši planovi bili da tamo i ostanete ili ste to smatrali nekim privremenim rješenjem?

HRUSTIĆ: Kao i kad smo odlazili u Njemačku, mislili samo da će to biti rješenje za jedno dvije-tri godine, da dobijemo pasoš. Poslije toga sam mislio da se vratim za Njemačku, jer sam tad mislio da je Njemačka najbolja zemlja, zemlja budućnosti, bez obzira na ružne stvari koje su nam se tu dešavale. Imali smo jako ružna iskustva s ljudima koji su bili zaduženi za sređivanje papira. To smo zaboravili i mislili smo da ćemo se vratiti. Ali, poslije tri godine smo shvatili da nema bolje zemlje na svijetu za život od Kanade.

RSE: Kako je izgledao taj početak, kada ste došli 1999. godine? Gdje dolazite, ko vas prihvata, kakav je smještaj?

HRUSTIĆ: To je bilo jako dobro organizovano. Organizovali su nam let za Kanadu, sletili smo u Kalgari, gdje su nas dočekali neki naši ljudi koji su tu bili duže vrijeme i koji su radili u socijalnoj organizaciji, ustanovi za pomoć onima koji dolaze u zemlju. Obično su to bili ljudi sa istih jezičkih područja. Uputili su nas u sve, gdje ćemo se smjestiti i o svemu ostalom.

RSE: Gdje su vas smjestili?

HRUSTIĆ: Smjestili su nas u jednu kućicu u kojoj smo bili raspoređeni na sljedećih par dana dok ne nađemo novi smještaj. To je bio privremeni boravak. Bili smo razočarani, jer su kuće jako drukčije, drukčiji je sistem života. Na drugu stranu smo bili sretni, jer smo došli negdje gdje je to sve stvarno organizovano. Na samom dolasku su nam dali novac, odjeću, osigurali nam sve uslove da se osjećamo prijatno i da se lakše ubacimo u sistem.

RSE: U Kanadu stižete Vi, vaša supruga Silva i sin Sandro. Krećete u školu. Kakva je to škola?

HRUSTIĆ: To je bila škola za jezik. Nakon privremenog smještaja, smjestili su nas u normalne stanove, gdje smo bili blizu škole. Htjeli su da se što brže uklopimo u sistem. Ta škola je bila kao i sve ostale škole jezika. To je bio intenzivni kurs. Ko je god išao u školu, također je dobijao novac. To jest, bili ste obavezni da idete u školu. Ako niste išli u školu, morali ste raditi. Ko je znao nešto jezika, brzo je napredovao i išao je u višu klasu. Mislim da je to bio jako lijep dio života u Kanadi. Težak za one koji su naučili da rade, lijep za one koji su naučili da uče. Škola je bila jako prijatna, sa jako prijatnim učiteljima. Pored jezika su pokušavali da nam objasne i sistem u kojem ćemo živjeti.

RSE: Koliko ste o Kanadi uopšte znali prije nego što ste došli u tu zemlju?

HRUSTIĆ: Zamišljao sam je kao kraj svijeta, zemlju sa snijegom, smiješnim policajcima u crvenom i tako dalje. Međutim, nakon čitanja mnogih knjiga o Kanadi, vidjeli smo da je Kanada jako velika zemlja gdje živi jako malo ljudi. Mislili smo da ljudi bježe od tamo. Međutim, shvatili smo da je sistem zapravo jako lijepo riješen. Teško je nešto prihvatiti, ako to nećete da prihvatite. Bilo je teško prihvatiti bilo šta što pročitate dok to ne vidite svojim očima. Mislim da treba prihvatati ono što je napisano, jer je svrha toga što je napisano da čovjeku otvori oči, da mu pokaže šta su vrijednosti ove zemlje i koliko je ustvari ova zemlja nenaseljena, to jest koliko prostora nudi za one koji žele da se usele.

RSE: Kada za vas počinje taj nekakav normalan život u Kanadi?

HRUSTIĆ: S prvim hvatanjem malo većeg fonda riječi postojala je mogućnost da se ubacimo u posao ili da nastavimo školovanje. Ovo je zemlja vječitih studenata. Ko god je želio, mogao je odmah da ide da radi. Ko god je želio da nastavi školovanje, također je mogao. Ko je želio da ide na fakultet, morao je prije toga da završi kurs jezika. Upoznao sam ljude koji su došli sa 50 - 60 godina, bili su studenti jezika, a poslije toga su bili studenti fakulteta, srednjih škola ili koledža. Poslije toga su išli na posao. Ko je želio da radi, mogao je odmah da radi, s tim što je morao naći sebi firmu, gdje počinje kao početnik, bez obzira što je imao evropsko iskustvo. Uglavnom, sve je zavisilo od toga šta ste željeli u svom životu, koliko ste željeli škola da završite, šta ste željeli od života da napravite, sve je individualno.

RSE: Za šta se u tom trenutku opredjeljujete?

HRUSTIĆ: Meni je bilo jako teško sjediti za stolom sa mojim petogodišnjim sinom, koji je također išao u školu, u prvi razred osnovne. Ja sam išao u školu jezika, moja žena je također išla u školu jezika, s tim što je bila viša klasa, jer je bolje poznavala jezik nego ja. Bilo mi je jako teško sjediti, poslije dva-tri sata, pisati zadaće, učiti. Ja sam se odlučio za odlazak na posao. Jednostavno mi je bilo lakše gledati svog sina kako on uči, a mene kako radim.

RSE: Gdje se zapošljavate na početku?

HRUSTIĆ: Na početku sam tražio bilo šta, samo da bih zaradio novac sa kojim bih prehranio porodicu. Zaposlio sam se u firmi koja se bavi farbanjem. Dali su mi pristojnu satnicu. Poslije sam vidio da mogu jako brzo da napredujem u tom poslu. Pokušao sam da budem samostalan u tom poslu. Našao sam još dva čovjeka koji su radili sa mnom, koji su bili kao moji pomoćnici. Radio sam kao staff-contractor, odnosno čovjek koji je radio u firmi, ali za samog sebe. Nakon izvjesnog vremena su se moje mogućnosti sve više i više otvarale, zbog moje želje da budem najbolji. Evropljani su jako popularni u ovoj zemlji, zato što vole da rade, za razliku od mnogih ljudi koji su ovdje rođeni ili mnogih koji su porijeklom odavde. Oni ne rade tim tempom, vjerovatno zato što su cijeli svoj život proveli ovdje i nisu obavezni da razmišljaju toliko o budućnosti. Poslije toga sam otvorio svoju malu firmicu, bavio sam se istom tom djelatnošću, vidio sam da mogu, pokušavao sam da se upoređujem sa Kanađanima. Oni su često govorili da nisam čovjek, već mašina, da mogu da napravim najbolje. Dali su mi jednostavno samopouzdanje, poslije čega sam shvatio da u svakoj zemlji, bilo gdje da dođete, možete da napravite ono što želite, ali samo velikim radom i s velikom željom. Taj posao, u principu, nikad nisam volio u našoj zemlji, nisam volio da farbam, da budem prljav, međutim, počeo sam da uživam u tom poslu. Od tog posla mogu sebi da priuštim sve što želim, mogu da pomognem ljudima koji su u Bosni, to jest mojoj bližoj familiji. Smatram da svako ko je želio da napravi nešto ovdje, to je mogao napraviti za jako kratko vrijeme.

RSE: Kupili ste i kuću, postali ste kanadski državljanin. U toj zemlji dobijate i kćerku Saru. Koliko je Sara sada stara?

HRUSTIĆ: Sari je 18 mjeseci. Željeli smo da imamo drugo dijete dugo vremena. Međutim, dok smo bili u Njemačkoj, moja žena je studirala i nismo imali vremena da razmišljamo o drugom djetetu. Druga stvar, da smo dobili drugo dijete u Njemačkoj, kao što smo dobili prvo, ne bi imalo riješen status, ne bi imalo nikakvo državljanstvo, bilo bi izbjeglica. Sara, čim se rodila u ovoj zemlji, automatski je dobila kanadsko državljanstvo. Pored toga, ova zemlja se možda najbolje od svih zemalja brine od djeci, o njihovoj sigurnosti, kao i o sigurnosti žena. Žene su u Kanadi jako zaštićene. U jednu ruku, to možda nije dobro.

RSE: Da li vam to smeta?

HRUSTIĆ: Zbog toga ima jako puno rastava brakova, što se meni ne sviđa. Žene su zaštićene socijalnom pomoći, samohrane majke imaju jako dobre uslove, država se brine o njima kao o nečemu što je stvarno sveto.

RSE: Sara je, ustvari, „prva prava Kanađanka“ u vašoj obitelji. Vas troje ste naturalizirani, pa svi sada imate kanadsko državljanstvo?

HRUSTIĆ: Djeca dobivaju automatski državljanstvo, čim se rode. Sandro je također odmah dobio državljanstvo, nije morao polagati nikakve ispite.

RSE: Vi i Silva ste polagali ispite za kanadsko državljanstvo?

HRUSTIĆ: Da, položili smo testove i dobili državljanstvo. Imali smo jako lijep prijem. Bilo je jako svečano. To me je podsjetilo na moje pionirske dane, kad sam u Bosni i Hercegovini bio primljen u Savez pionira.

RSE: Pretpostavljam da ovaj put niste nosili kapu i maramu?

HRUSTIĆ: Nismo, s tim što Kanada ističe svoju zastavu. Nosili smo kanadske zastavice i kanadska obilježja. Osjećali smo se jako prijatno.

RSE: Znači, doživjeli ste to onako emotivno.

HRUSTIĆ: Da. Kanada je zemlja sa malo stanovnika, ali je jako ponosna. Podsjeća me na ponos bivše Jugoslavije. Kao što sam se tada ponosio što sam Jugoslaven, sada se ponosim što sam Kanađanin. Zato što ljudi imaju otvorene karte, razmišljaju o budućnosti sviju, žele da svi idu boljim putem, da svi žive bezbrižno i udobno.

RSE: Da li je istina da se u Kanadi ne zaključavaju vrata stanova i kuća?

HRUSTIĆ: Kanada jeste zemlja u kojoj se malo krade, ali neki ljudi stavljaju alarme. Ja, recimo, u principu nikad nisam zaključao auto, odnosno nikada nisam razmišljao o tome da li je zaključano ili nije, da li je upaljen alarm ili nije. Ako se desi krađa, desi se rijetko. Počeli smo se zezati da se policajci nalaze čak i na granama, s obzirom da imam puno kazni za pogrešno parkiranje, prekoračenje dozvoljene brzine i tako dalje. Jako su tu rigorozni, jako su velike kazne, jer pokušavaju da zaštite ljude od svih mogućih negativnih stvari. Dešava se, kao i svugdje u svijetu, da ljudi koji neće da rade prave probleme, ali svi oni su uglavnom registrovani. Hodate po ulici bezbrižno, niko vas neće dirati. Znate da iza vas stoji država, da iza vas stoji policija.

RSE: Kad bi vam u goste došao neko ko nikada do sada nije bio u Kanadi, kakav biste mu program napravili? Šta biste mu u Kanadi pokazali da bi stekao neku opštu sliku o tome kakva je to zemlja i kako se tamo živi?

HRUSTIĆ: Naš grad je potpuno ravan, nekih 55 kilometara u prečniku je bez ikakvih uzbrdica. Mi se šalimo da, kad se popnete na jaknu, vidite sljedeći grad koji je nekih 300 kilometara daleko odavde. Grad je zaštićen od velike zime, napravljeni su kojekakvi molovi, to jest tržni centri, gdje uopšte ne osjećate hladnoću. Sve garaže imaju grijanje, sva auta su napravljena tako da se možete zagrijati. Nekada su zime ovdje bile jako hladne, ali ja ih sad ne osjećam. Može biti minus 40, ali ja to nisam primijetio. Iz kuće izađem u već toplo auto, dođem u firmu koja je topla, tako da tu zimu ne osjetim. Ta zima je nešto čega sam se zapravo bojao u Kanadi, međutim, to se ne osjeća. Svi hodaju u majicama kratkih rukava, jer ako hodate u jakni, biće vam previše toplo gdje god da se pojavite. A što se tiče pokazivanja grada, postoje jako lijepa mjesta, kojekakve izložbe, manifestacije, otvorene muzičke scene. Grad postoji nekih stotinjak godina, međutim, u zadnjih šest godina, koliko smo mi ovdje, jako se razvio. Bukvalno svaki mjesec se rode nova naselja, grad se širi nenormalno. Postoji ogroman tržni centar, u kojem su čak i veliki bazeni. Vjerovatno bih tog gosta odveo u taj mol, koji je jedan od najvećih u svijetu. Onda vjerovatno u uži centar grada, gdje izlazi mladi svijet. Zavisi ko bi mi došao u posjetu. Ako bi došao neko mlađi, odveo bih ga vjerovatno na White Avenue koja je vrlo slična evropskoj ulici u kojoj se odvija noćni život. Tu svijet hoda naveče, ima dosta kafića jedan pored drugog. Teško mi je u jednom trenutku sjetiti se svega. Prostranstvo je ogromno. Svakome ko bi po prvi put došao, sve bi se činilo jako razbacano. Ulice bi mu se učinile previše široke, za razliku od evropskih. Isto kao što sam se ja osjećao klaustrofobično kad sam došao u Evropu poslije četiri godine boravka u Kanadi. Učinilo mi se kao da sam ponovo ušao u disko kao stariji čovjek, gdje mi smeta buka muzike, gdje mi smeta gužva.

RSE: Kakav je danas Vaš odnos prema bivšoj domovini? Koji su kontakti sa Bosnom?

HRUSTIĆ: U početku sam imao jako veliku nostalgiju, želju za povratkom, za drugovima, za prijateljima. Ali čitajući novine, često otvarajući internet stranice, shvatio sam da se situacija dole ne popravlja. Naprotiv, da sve ide unazad. Neke stvari su me, nažalost, podsjetile na Rumuniju koju sam vidio nekih 30 godina prije, gdje sam vidio bijedu, sirotinju. Za Bosnu me još uvijek veže moja najbliža porodica, ništa drugo, jer u ovoj zemlji čovjek može toliko da napreduje, toliko vidi svoju svijetlu budućnost da više nemam ni vremena da razmišljam o povratku. Ne želim da miješam bilo kakvu politiku u ovu priču, ali mogu samo da kažem da je velika razlika i da je sve ono što se dole dešava jednostavno žalosno. U toj zemlji sam proveo 26 godina lijepog života, međutim, taj život se više nikad ne može povratiti. Ja mislim da je to bila najbolja zemlja na svijetu, ali u ovom momentu je to za mene Kanada, jer se brine o meni, a ja se brinem o njoj, jer je to zemlja gdje možete steći nešto što ćete ostaviti svojoj djeci, gdje znate da će vaša djeca živjeti sigurno i kad vas više ne bude, da će vašem djetetu svako pomoći na napreduje i da nađe svoj put.
XS
SM
MD
LG