Dostupni linkovi

Nije lako danas u Srebrenici biti Srbin


Marinko Sekulić danas je predsednik Foruma građana Srebrenice, prve multietničke nevladine organizacije, koja se u ovom gradu bavi osnovnim životnim pitanjima: kakva je snadbevenost vodom, kakve su telefonske linije, kako izgleda dečije obdanište. Forum je osnovan 2003. godine. Bošnjaci, Srbi i Hrvati zajedno pokušavaju da prevazilaze teškoće u svakodnevnom, ne lakom, životu u Srebrenici. Sekulić je novinar radija Dojče Vele. Saradnik je i drugih medija. Bio je jedno vreme i dopisnik Radija Slobodna Evropa. Rođen je u Sarajevu. U Srebrenicu dolazi sa osam godina. Njegovo detinjstvo, mladalačko sazrevanje i zaljubljivanje, životne i profesionalne odluke - sve je vezano za srebrenička sećanja i slike. Ženi se Nerminom. Novinar je u Radio Srebrenici sve do početka rata u Bosni.

Napušta Srebrenicu sa Nerminom i troje dece 1992. godine. Dolazi u Vojvodinu, prvo u Vršac, a zatim u Knjaževac. Tu Nermina pokušava da dobije posao. Kažu joj da se njeno ime Nermina i prezime Sekulić ne slažu. Bio je to snažan znak za porodicu Sekulić. Odlaze u Makedoniju, u Skoplje. U Tuzlu se sele 1996. godine i u njoj ostaju sve do 2003. godine, kada se ova, po mnogo čemu snažna, složna i jedinstvena porodica, vraća u svoj stari grad, Srebrenicu. Imaju snage da ponovo krenu iz početka.

Nermina i Marinko danas su roditelji petero dece: Tanje, Davorina, Nina, Denisa, Sandra. Kao što bi bilo uvredljivo, tako je i suvišno pitati, kako imena njihove dece nemaju nikakav nacionalni predznak - ni bošnjački, ni srpski. Odgovor je jasan. I Nermina i Marinko smatraju da njihova deca moraju sama da pronađu sopstveni identitet koji ne može da bude izveden samo iz nacionalnog ili religioznog osećanja. Na žalost, u njihovim familijama, kako sa Nerminine, tako i sa Marinkove strane, ima tragičnih i monstruoznih srebreničkih stradanja i žrtava. Marinko Sekulić spada u malobrojne srebreničke Srbe koji o tragediji, o strahotama, o zločinima u Srebrenici hoće da govori javno.

Uverena sam da je njegov stav, kako isparavan, tako i neophodan, jer uveliko pomaže da u sukobu između istine i brojnih pogubnih predrasuda, istina ima neku šansu na prostorima bivše Jugoslavije.


RSE: Trenutno ste u Nemačkoj. Kojim povodom?

SEKULIĆ: Ovde sam već nekoliko dana kao učesnik konferencije koju je organizovao Dojče Vele – Srebrenica deset godina poslije – na kojoj smo govorili o trenutnom stanju u Srebrenici.

RSE: Gde ćete biti 11. jula?

SEKULIĆ: Tog dana, kao i zadnjih nekoliko godina, biću u Potočarima. Na žalost, ovoga puta tamo ću biti i iz ličnog razloga. Tog dana će biti sahranjen i otac moje supruge.

RSE: Otac vaše supruge je jedna od srebreničkih žrtava.

SEKULIĆ: Da. On je sve vrijeme rata bio u Srebrenici. Bio je penzioner, ali je radio kao vozač u Domu zdravlja. Vozio je hitnu pomoć i na taj način spasio hiljade života. Došao je u Potočare misleći da mu niko ništa neće učiniti nažao, jer ni on nikome nije ništa nažao učinio. Odvojili su ga od supruge i poslije dvije - tri godine pronađen je u masovnoj grobnici u Kozluku.

RSE: Da li je on bio u uniformi?

SEKULIĆ: Nije. Nikada je nije nosio.

RSE: Ko odlazi u Potočare da se pokloni žrtvama rata? Idu li tamo i tamošnji Srbi?

SEKULIĆ: Osim nekolicine predstavnika lokalne vlasti, koji se pojavljuju u zadnje dvije godine, obični građani na komemorativnom skupu nisu primjećeni.

RSE: Da li tamo odlazite kao novinar ili kao čovek čija je supruga Bošnjakinja. Ili u Potočare odlazite kao građanin Srebrenice, jer osećate potrebu da tamo budete?

SEKULIĆ: Moja osjećanja su pomiješana. Tamo idem i kao novinar i kao građanin Srebrenice i kao čovjek koji smatra da tog momenta treba tamo da bude, mada nisam kriv ni zašta šta se desilo. Osjećam potrebu da tim žrtvama odam dužnu poštu. Politika manipuliše mnogo čim, pa i ljudskim životima. Većina ljudi koji su tamo pokopani, ili će tek biti pokopani, su ubijeni jer su bili druge nacionalnosti od onih koji su pucali u njih.

RSE: Zašto Srbi imaju otpor da odu u Potočare i odaju počast žrtvama?

SEKULIĆ: U Srebrenici se vrlo malo o tome govori. Problem je demografski kolaps koji je Srebrenica doživjela. U Srebrenici je trenutno vrlo malo Srba koji su i prije rata živjeli u Srebrenici. Većina ljudi koji sada u Srebrenici živi je iz okolnih sela ili iz drugih mjesta Bosne i Hercegovine. Možda bi i neki Srbi otišli u Potočare, ali ne smiju zbog drugih. U Srebrenici i dalje važi zakon ćutanja i o tome se ne smije govoriti na javnim mjestima. Ljudi koji bi otišli i koji osjećaju potrebu za tim, ne smiju posjetiti Potočare zbog svoje bezbjednosti ili zbog mišljenja svojih komšija. Mislim da je to glavni razlog kod nekih Srba. Drugi, vjerovatno, smatraju da zbog žrtava s njihove strane ne treba da idu u Potočare.

RSE: Da li u Srebrenici ljudi drugačijih nacionalnosti komuniciraju međusobno? Da li normalno žive Bošnjaci i Srbi?

SEKULIĆ: Koliko bi se moglo reći u ovom momentu, stanje je normalno. Ljudi komuniciraju, za razliku od prije pet-šest godina i prije prvih dolazaka Bošnjaka u Srebrenicu, kada je u svakom momentu morala biti prisutna policija, kao nekakav faktor bezbjednosti. Danas u Srebrenici ljudi normalno hodaju i normalno žive.

RSE: Koliko se Bošnjaka vratilo?

SEKULIĆ: Prije rata Srebrenica je imala 37.000 stanovnika, od kojih je 27.000 bilo Muslimana, a oko devet hiljada je bilo Srba. Po nekim procjenama, danas na teritorije opštine živi 5.000 do 7.000 stanovnika. Od toga je oko 2.000 muslimana, koji većinom žive u okolnim selima. Ima ih jedan broj i u samom gradu, ali to su uglavnom stariji ljudi koji tu žive zbog penzije. Vrlo je malo radno sposobnih ljudi koji, sticajem okolnosti, rade u nekim opštinskim službama. Ima popriličan broj povratnika, mada ne ni približno procentualno koliko ih je bilo ranije.

RSE: Komšije Bošnjaci 11. jula odlaze u Potočare. Dolazi i mnogo ljudi sa strane. Šta se oseća u vazduhu?

SEKULIĆ: U te dane Srebrenica je nešto specifično. U te dane dolazi puno Bošnjaka koji žive diljem svijeta. Po nekim procjenama, Srebreničana ima u više od 130 zemalja svijeta. Za 11. jul dođe veliki broj ljudi sa strane u Potočare. Srebrenica tih dana, na neki način, oživi. Inače je pust i mrtav grad. Srbi 12. jula odaju poštu svojim mrtvim. Obilaze groblja u Bratuncu i u još nekoliko mjesta. Centralni obred se vrši kod crkve u Srebrenici. Već drugu godinu se organizuje taj skup u Srebrenici. Prošle godine je to sve proteklo mirno, bez ikakvih incidenata. Tako je i u Potočarima svake godine. Osjeća se tiha napetost i nervoza u zraku, mada niko do sada nije napravio neki incident. U Srebrenici, u tom smjeru, nema nikakvih problema. Unazad nekoliko godina, kada su bili incidenti u Banja Luci i u Trebinju, zbog početka gradnje džamije, u Srebrenici je džamija izgrađena bez ikakvih problema i dan danas radi. To je za pohvalu. Ljudima je svega dosta. Zabrinuti su za svoju egzistencionalnu sudbinu. Svi podjednako loše žive u Srebrenici.

RSE: Da li su danas mesta stradanja ljudi, mesta podela?

SEKULIĆ: Na žalost, jesu. U Potočare ne idu Srbi, u Bratunac ne idu muslimani. Niko od međunarodnih predstavnika i medija ne prati odavanje pošte srpskim žrtvama. Sve to ponovo dijeli ljude.

RSE: Da li odnosi među običnim ljudima izgledaju upravo tako baš zbog toga što se stalno poriče taj zločin?

SEKULIĆ: Ne znam šta bi mogao biti glavni razlog. Iz usta ni jednog Srbina nikada nisam čuo da je priča o zločinu tačna. Obje strane imaju neku svoju vrstu istine. Na neki način pokušavaju opravdati sebe. I kada čujete neko priznanje, odmah slijedi rečenica da smo i mi imali žrtve. Odmah se prelazi na vrlo ružno licitiranje o broju žrtava na bilo na kojoj strani. Moje lično mišljenje je da je isti zločin jedna žrtva kao i stotinu žrtava.

RSE: Da se pojavi Ratko Mladić ili Radovan Karadžić u Srebrenici, kako bi reagovali ljudi?

SEKULIĆ: Vjerovatno bi bilo različitih reakcija. Siguran sam da bi bilo onih koji bi ih dočekali kao najveće svoje junake. Bilo bi i onih koji bi u strahu bježali. Možda bi neko pokušao i da ih ubije. Možda bi neki bili ravnodušni. Ko zna.

RSE: Kako se reaguje na pominjanje genocida? U slučaju Krstić, Hag je utvrdio počinjeni genocid.

SEKULIĆ: Riječ genocid se u Srebrenici vrlo malo pominje. Barem ono što ja čujem, Srbi ga negiraju. Kažu da je bilo ubijanja i ispada, ali većina to što se desilo pravda na neki način kao osvetu nad onim što se desilo Srbima u Kravici i na drugim mjestima. Činjenice pokazuju da je to bio smišljen zločin i da je to bilo plansko likvidiranje velikog broja ljudi. Ubiti 8.000 ljudi, ne može biti incident. Za to mora postojati plan iza kojeg stoji organizovana vlast. Osam hiljada je velika brojka.

RSE: Imate petero dece. Samo kćerka Tanja živi u Sarajevu, a ostali su sa vama, jer idu u školu. Šta deca uče u školama? Kako je vašoj deci, jer su iz nacionalno mešovitog braka?

SEKULIĆ: Kako im je, to oni najbolje znaju. Sigurno im nije lako. Moja djeca su imala priliku da u toku ovih nekoliko godina prođu dosta škola i školskih sistema, od Makedonije, preko Tuzle, do Srebrenice. Na žalost, u Bosni i Hercegovini je trenutno sve podijeljeno, pa i školstvo. Najgore je što uče tri istorije i tri priče. Često od svoje djece čujem pitanje - šta je istina. Tamo su ih učili da su četnici bili neprijatelji, a ovi govore da su narodni heroji. Ponekada ostanem bez teksta kada mi postave pitanje na koje ne znam ni kako da im odgovorim. Bilo je i raznih problema zbog toga što su djeca iz mješovitog braka. Dok smo bili u Tuzli, prilikom jedne posjete Srebrenici, najstariji sin Davorin se igrao napolju sa djecom. Njegov vršnjak mu je opsovao majku balijsku. On se potukao s njim. Poslije nekoliko dana, u Tuzli, u školi, su ga drugi pretukli misleći da je Hrvat ili Srbin. Taj incident je osudila i škola i sredina u kojoj smo živjeli. Moja djeca, vjerovatno, imaju problema koja ni meni, kao roditelju, ne iskazuju. Dosta puta su me mlađi sinovi pitali šta su oni. Ja sam ateista i nikada nisam išao ni u crkvu, ni u džamiju, ali nemam ništa protiv toga i ko hoće neka vjeruje i neka se moli Bogu. Tako i svoju djecu vaspitavam. Želim da se oni, kada odrastu, sami opredijele i neka budu šta žele. Čovjek može birati kakav će biti, ali ne može birati roditelje, niti može birati u kojem će narodu ili u kojoj naciji biti rođen.

RSE: Imena vaše dece ne otkrivaju njihovu nacionalnost, niti nacionalnost vas kao roditelja.

SEKULIĆ: Imena su davana slučajno, a ne zbog toga da ne bi otkrivala nacionalnost. Davali smo im imena po nekim nama bliskim ljudima ili prijateljima. Tanja je dobila ime po jednoj mojoj prijateljici. Davorin je dobio ime po mom velikom prijatelju, pokojnom Davorinu Popoviću. Dali smo im imena za koja smo mislili da će imati manje problema u životu. I moja supruga i ja, kada smo se vjenčali, bili smo svjesni toga šta je ona, a šta sam ja. I dan danas smo svjesni toga, mada nikada nismo imali između sebe nikakvih problema. Svjesni smo okruženja i okoline u kojoj živimo. Prije rata u Bosni i Hercegovini to nije bio nikakav problem. Veliki broj mješovitih brakova je bio u Srebrenici i to nije bilo ništa čudno. Danas se to više ne dešava, jer su ljudi podijeljeni.

RSE: Šta je bilo odlučujuće da se vratite u Srebrenicu?

SEKULIĆ: Vratili smo se krajem maja 2003. godine. Prvo smo živjeli u Skoplju. U Tuzlu smo došli još u vrijeme policijskog sata, 1996. godine, odmah nakon završetka rata. Mene je dosta ljudi u Tuzli poznavalo, pogotovo Srebreničana izbjeglica. Nisam imao nikakvih problema, jer je jedan veliki broj Srba ostao u Tuzli i dan danas tamo živi. Ako se može reći da su u Bosni i Hercegovini stanovnici nekog grada ostali normalni, isti kao i ranije, to se može reći za Tuzlu. I danas ljudi u Tuzli ne prave razliku. Nisam primjetio neku podjelu na naše i vaše. U Tuzli sam ipak bio izbjeglica i nisam imao riješen stan. Nisam mogao u dogledno vrijeme ni riješiti stan, obzirom da sam radio u privatnom mediju.

RSE: Kakvu ste Srebrenicu zatekli?

SEKULIĆ: U Srebrenici gotovo da i nisam zatekao ni jednog od mojih prijatelja s kojim sam se družio ranije. Većina prijeratnog stanovništva Srebrenice više tamo ne živi. I Srbi i Bošnjaci su većinom otišli. Često imam običaj reći da se više Srebreničana okupi u Beču, u jednom lokalu koji drži Srebreničanin, nego u samoj Srebrenici.

RSE: Pošto je Srebrenica blizu granice sa Srbijom, da li je više okrenuta Srbiji?

SEKULIĆ: Jeste. Srebrenica, kao i čitavo Podrinje, je oduvijek bilo naslonjeno na Srbiju. Prije petnaestak godina, kada nije bilo porodilišta u Srebrenici, žene su išle u Ljuboviju ili u Loznicu, u Srbiju, da se porode. Skelani su direktno okrenuti Srbiji, jer im je Bajina bašta preko mosta, a do Srebrenice imaju oko 35 kilometara lošeg puta. Tamo su išli u školu i kod ljekara.

RSE: Da li ste u Srebrenici imali priliku da vide film o pogubljenju šestorice mladića?

SEKULIĆ: Imali smo priliku, jer je taj film prikazivan. Gotovo da nije bilo nekih javnih reakcija. Komentara na ulici gotovo da i nije bilo. Za to što je u tom filmu prikazano, svi Srebreničani su znali, bez obzira na nacionalnost. Mislim da se Srbija ponijela dosta licemjerno. Mnogo ljudi u Srbiji su za to morali znati. Svi u Srebrenici znamo kako je kod nas počeo rat. U Srebrenici nije bilo nekih sukoba i borbi dok nije došao Vukovarski korpus, koji je pobio nekoliko muslimanskih porodica, zapalio nekoliko kuća i opljačkao sve što su mogli. Nisu mnogo obraćali pažnju koja je kuća srpska, a koja muslimanska. Došli su zbog pljačke. Kasnije su počeli sukobi. Ti koji su došli iz Srbije su to sve odvukli sebi. Njihove komšije su morale znati odakle je to došlo, da je to moralo doći iz pljačke ili iz borbe. Da ne govorim šta se sve dešavalo u toku rata. Ljudi iz Bosne i Hercegovine, srpske nacionalnosti, po Srbiji su bili proganjani kao neki kriminalci, hvatani na ulici, prebijani i slati na front u Bosnu i Hercegovinu. Oni koji nisu htjeli da se bore, koji su otišli u Srbiju, pogotovo oni koji su ostali blizu granice, a koji su bili prepoznati, su odvođeni na front. Odvodila ih je vojna policija Republike Srpske.

RSE: Vi ćete 11. jula sa celom porodicom otići u Potočare?

SEKULIĆ: Da. To je želja moje djece. Neki od njih pamte dedu, a drugi su ga vidjeli na slikama. Njihova je želja da mu na taj način odaju počast i da se tako oproste s njim. Teško mi je da pričam o tome. Sa njim sam živio kao sa svojim ocem.

RSE: Kako ste saznali da je pronađen?

SEKULIĆ: Dobili smo zvanično saopštenje Komisije za nestale. Moja punica je išla u Tuzlu da ga identifikuje. Postojala je i DNK analiza. Moja supruga i njena sestra su dale uzorak krvi. Moja punica je prepoznala neke dijelove odjeće koje je tada imao na sebi.

RSE: Otac vaše supruge nikada nije bio u uniformi. Rat je proveo u Srebrenici sa porodicom.

SEKULIĆ: On i njegova supruga su bili sve vrijeme rata u Srebrenici. Bio je star da nosi pušku, a i po prirodi je bio plašljiv. Bili su zajedno u Potočarima. Kada su ga odvojili, kao i sve druge muškarce, niko nije znao šta će se desiti. Nisu znali razlog zašto ih razdvajaju. Ona je otišla u Tuzlu i godinama ništa nije znala o njemu. Bilo je raznih priča, pa i takvih da postoje neki logori u kojima su zatvoreni. Na žalost, ništa od toga nije bilo tačno. On je bio pronađen u masovnoj grobnici u Kozluku. Tek početkom ove godine je identifikovan. Njegovi posmrtni ostatci, kao i posmrtni ostatci mnogih drugih, su čekali na identifikaciju u Tuzli.

RSE: Znate li nešto bliže šta se dogodilo sa njim?

SEKULIĆ: Ne znam pojedinosti. O Kozluku i o tom dešavanju se govorilo na suđenju u Hagu. Oni su streljani. U toj masovnoj grobnici je bilo oko 500 ljudi.

RSE: Da li bi vama lično mnogo značilo da vaše komšije i vaši prijatelji dođu u Potočare?

SEKULIĆ: Boli me što oni neće biti tamo. Puno bi mi značilo da dođu. Na neki način bi mi to vratilo vjeru u te ljude, da još uvijek ima ljudi i ljudskosti, pogotovo što su svi oni njega znali i mnogima od njih je on puno puta pomogao. Vjerovatno su to zaboravili. Najmanje što bi mogli učiniti za njega je da mu odaju počast svojim prisustvom na tom pogrebu, ali o tome neka odlučuje svako ponaosob i po svojoj savjesti.

RSE: Kako to objašnjavate deci?

SEKULIĆ: Vrlo teško je o tome pričati. Nisam sa njima o tome razgovarao, niti sam im pokušao to objasniti. Djeca su na neki način danas zrelija i dosta toga shvataju.

RSE: Da li u porodici pokušavate da srebrenička ćutnja ne postane deo vaše svakodnevnice?

SEKULIĆ: Često komentarišem sve ono što se dešava na televiziji i pokušavam to objasniti. Često sam zgrožen manipulacijama određenih ljudi, koji pokušavaju na neki način dosta toga negirati ili lagati. Mnogo puta sam revoltiran i ponekada i pred djecom opsujem. Prije mjesec -dva je bila debata na BK televiziji. Neka profesorica, Ljiljana Bulatović, je negirala da se sve to desilo u Srebrenici. Pričala je neke stvari koje zdrav mozak ne može da shvati. Kako ne reagovati u takvim situacijama? Djeca to sve slušaju i gledaju. To na njima mora ostaviti traga, mada oni o većini tih stvari i ne žele govoriti. Šute o tome šta se dešava u njihovim dušama.

RSE: U Potočare dolazi i predsednik Srbije Boris Tadić. Bilo je različitih komentara povodom njegovog dolaska. Šta mislite da će značiti taj dolazak?

SEKULIĆ: Različitih komentara ima i danas. Ako on zaista dolazi zbog toga što osjeća da treba da bude tu, jer treba da se pokloni žrtvama koje je neko učinio i u njegovo i u moje ime, onda njegov dolazak pozdravljam i prihvatam. Ali, ako je to samo politički gaf zbog nekog političkog poena, to osuđujem. U posljednje vrijeme je postalo moderno izvinjavati se. Jezik priča svašta, ali djela treba da pokažu šta iza toga stoji. Najmanje što se može reći je - izvinite. Dok se ne počne otvoreno pričati na svim stranama i dok se međusobno ne počne diskutovati o tome šta se desilo, da svi osudimo zločince, bez obzira iz kojeg naroda dolaze, a prije svega svako u svom narodu, neće biti napretka. Mislim da Srbi moraju sami sa sobom da raščiste neke stvari i da kažu da su zločine učinili neki ljudi iz našeg naroda. Puno puta čujem, na raznim mjestima, da se ne može zločin identifikovati sa jednim narodom. Zločinci imaju ime i prezime i svi moraju biti otkriveni i procesuirani, bez obzira iz kojeg oni naroda bili. Puno puta pričamo u neformalnim razgovorima. Ljudi govore dosta toga, ali neki ne žele govoriti u mikrofon ili pred kamerom. Čovjek koji je bio na transporteru u svim snimcima iz Potočara 1995. godine, Tanasijević, je na neki način imao problema. Od nekih Bošnjaka, svojih komšija, je osuđen jer misle da je on ratni zločinac pošto je bio viđen. Došao je kod mene, kao kod novinara, da se požali, da mu pokušam pomoći da to demantuje. Bio je u Hagu gdje je svjedočio. Pitao je za svoju odgovornost. Protiv njega nije podnijeta tužba. Rekao je da je prošao transporterom kroz Potočare, ali da taj transporter nije učestvovao u tim operacijama, jer je bio pokvaren. Ima puno takvih primjera. Nije lako danas u Srebrenici biti Srbin. Čim kažete da ste Srbin iz Srebrenice, odmah u vama gledaju zločinca. Treba jasno razlikovati onoga koji nije ni za šta kriv, od onoga koji jeste. Mislim da će biti sve više takvih ljudi koji će govoriti o svojim saznanjima. Mnogi Srebreničani, Srbi, koji su bili tada u tom području, znaju mnogo toga, ali ne znam iz kog razloga za sada ne žele o tome govoriti. Moraju nešto znati, ako su tu bili. Ljudi još uvijek javno ne žele govoriti o tome, mada polako počinju. Mislim da će u narednih nekoliko godina ipak ljudi početi o tome javno govoriti. Govorim o tome javno, jer smatram da nemam nikakve krivice ni za šta. Svako mora svoj obraz čuvati i reći da to osuđuje, reći jasno istinu, ako zna ko je za to odgovoran. Zašto bi moja djeca ili ja ispaštali zbog nečega što je neko drugi uradio? Zašto bih ga krio?

RSE: Da li imate nekoga bliskog ko je poginuo i kome se 12. jula obilježava datum pogibije?

SEKULIĆ: Od mog brata supruga je poginula na mostu kao civilna žrtva. Kada je bio napad na Skelane, brat je pokušao svojim privatnim autom da pobjegne preko mosta u Srbiju, da spase djecu. Djeca su tada imala tri - četiri godine. Bila su na zadnjem sjedištu auta. Njegova žena Gordana jedno je dijete držala u krilu, a drugo je sjedilo do nje. Pogođena je snajperom i na mjestu je ostala mrtva. Moj brat zna imenom i prezimenom čovjeka koji je pucao. Obojica snajperista su ubijeni u toma napadu. Brat tog snajperiste i dan danas živi u Skelanima. Moj brat normalno komunicira sa njim, jer nije on kriv za ono što je uradio njegov brat. Ona je sahranjena u Bajinoj bašti. Tog dana je bilo tridesetak civilnih žrtava u Skelanima, čak i djece. Ne idemo joj 12. jula na grob. Odlazimo na groblje 8. marta, na dan kada je rođena.

RSE: Da li vam se čini da je 12. jul rat datumima, a ne poklanjanje žrtvama?

SEKULIĆ: S jedne strane jeste i to. Međutim, Srbi 12. jul obilježavaju na neki drugi način. Boračka i crkvena organizacija prave manifestaciju i drže govore, dok obični ljudi, koji su znali žrtve, odlaze na groblje i pale svijeće. Ne idu na neku javnu manifestaciju. Obično na tom skupu ne bude prisutan veliki broj građana. Budu prisutni političari i najuža rodbina onih koji su tu sahranjeni.
XS
SM
MD
LG